Priča o Gojku Šušku (4): Ministre, što je ostalo?
Nije tajna da bi Gojko Šušak, da je poživio, završio u Haagu. U prethodnim nastavcima već smo spominjali da je Šušak – baš kao i Tuđman – na haaškom suđenju čelnicima Herceg-Bosne proglašen sudionikom "udruženog zločinačkog pothvata" protiv nehrvatskog stanovništva BiH, što je uključivalo etničko čišćenje bosanskih Muslimana.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Šuška je kontaktirao još u siječnju 1997., zatraživši od njega da dostavi kompletni arhiv Oružanih snaga HV-a i sve dokumente vezane uz komunikaciju MORH-a i HVO-a u razdoblju od travnja 1992. do siječnja 1994. godine. Kako je Šušak to odbijao, Haaški sud mu je izrekao sub poenu, a u nastalom pravnom sporu između ICTY-a i Hrvatske Šuška je zastupao budući predsjednik RH Ivo Josipović.
Šušak je u tom času već znao da je smrtno bolestan. Rak pluća dijagnosticiran mu je početkom 1996., te je, kao i Tuđman, na liječenje odlazio u američku vojnu bolnicu Walter Reed. Uslijed širenja bolesti umro je u svibnju 1998. u KBC-u Dubrava, istoj bolnici u kojoj će godinu i pol kasnije umrijeti i Tuđman. Sahranjen je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj, uz sve državne počasti.
Na poziciji ministra obrane Šuška je naslijedio Andrija Hebrang, također pripadnik desnog krila HDZ-a. Hebrang je, međutim, napustio MORH nakon samo nekoliko mjeseci, uz obrazloženje da se ne može nositi s golemim kriminalom koji tamo vlada. Ta Hebrangova abdikacija osvijetlila je još jednu mračnu dimenziju Šuškove ostavštine – Ministarstvo obrane pod njegovim je vodstvom postalo rasadnik kriminala i glavni simbol korupcije u Hrvatskoj. Kažu da prilika čini lopova, a u ratnim godinama upravo je Ministarstvo obrane raspolagalo najvećim materijalnim resursima.
Skrivao ubojice civila
Ovdje treba reći da Šušak osobno nije bio vezan uz privatizacijski kriminal, niti postoje dokazi da su se on i njegova obitelj osobno okoristili od njegova šefovanja Ministarstvom obrane – štoviše, izvještaji ukazuju da je Šušak u privatnom životu iskazivao skromnost neuobičajenu za HDZ-ove političare – ali je kao vođa "hercegovačkog lobija" omogućio kadrovima iz svog zavičaja da zavladaju hrvatskim gospodarstvom, politikom, kulturom i medijima, što mu je donijelo optužbe za nepotizam.
Uz to, svoju netrpeljivost prema časnicima koji su u Hrvatsku vojsku došli iz JNA Šušak je pokazivao promoviranjem "autohtonih" hrvatskih generala, mahom neškolovanih, poput Ivana Koradea, Ivana Čermaka, Ljube Ćesića Rojsa, Mirka Norca i drugih. Kad se govori o ratnim zločinima vezanim uz hrvatske generale, ali i o njihovom poslijeratnom kriminalu, financijskim malverzacijama i nasilničkom ponašanju, tragovi navedenih opačina u pravilu vode upravo do Šuškovih generalskih kadrova.
Nadalje, Šuškov MORH skrivao je osumnjičene i optužene za ratne zločine u BiH, poput Ivice Rajića – koji je u Haagu priznao krvavi zločin nad muslimanskim civilima u Stupnom Dolu kod Vareša – i skupine koja je operativno izvela masakr u bošnjačkom selu Ahmići, kada je ubijeno 116 muslimanskih civila, od čega 32 žene i 11 djece, uključujući i tromjesečnu bebu. Bio je to najveći pokolj u hrvatsko-muslimanskom ratu u BiH.
"Tragična zbivanja u Ahmićima nisu slučajna", piše u memoarima bivši hrvatski premijer i šef hrvatskih obavještajnih službi Josip Manolić, navodeći da je noć uoči zločina u Ahmićima "visoki dužnosnik britanske vojske zatražio prijam kod Gojka Šuška", kako bi ga informirao da britanska strana "posjeduje planove napada hrvatskih snaga", iz kojih je jasno da nije riječ o vojnom cilju "već da se sprema pokolj civilnog življa u svrhu zastrašivanja".
"Ostat će činjenica da je Gojko iste noći o svojemu razgovoru izvijestio Tuđmana i da nijedan od njih nije zaustavio zločine. Sutradan, samo nekoliko minuta nakon pokolja, u selo su ušli britanski vojnici i novinari i prenijeli u svijet što se dogodilo. Bilo je to jedno od onih izvješća kojim su u svijetu izjednačeni srpski zločini s hrvatskim", navodi Manolić.
Rušenje antifašističkih spomenika
Hrvatska kakvu je Gojko Šušak u kanadskoj emigraciji sanjao bila je nastavak one države koju je Paveliću dao Hitler. Multietničnost i multikulturalnost Titove Jugoslavije za njega su bile nonsens – on je htio nezavisnu Hrvatsku bez Srba i pripojenu Herceg-Bosnu bez muslimana. U tome je dobrio dijelom i uspio: iz Šuškove je Hrvatske većina Srba otišla – kad su srpske kuće u tzv. Krajini gorjele mjesecima nakon "Oluje", Šušak nije imao primjedbi – a iz Hercegovine je većina Bošnjaka bila protjerana.
Paradoksalno je što je takve ideje i snove o monokromatskoj Hrvatskoj Šušak kovao u Kanadi, državi bez većinskog naroda, zemlji koja je svjetski pojam za multietničnost i multikulturalnost. Ta i takva Kanada zapravo je mnogo više nalikovala Jugoslaviji nego Šuškovoj zamišljenoj verziji Hrvatske, ali emigrant iz Širokog Brijega nije iz Kanade ponio nikakvu svijest o suživotu različitih naroda, iako je u toj zemlji proveo puna dva desetljeća.
Mržnja prema Jugoslaviji i želja za rehabilitacijom ustaškog pokreta bili su glavni ideološki pokretači Gojka Šuška. U tom smislu, masovno rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj početkom 90-ih sigurno mu nije smetalo. Štoviše, kako u memoarskoj knjizi "Istina mora izaći van" (2009.) piše prvi hrvatski ministar policije Josip Boljkovac, Šušak je čak zahtijevao i rušenje Bogdanovićeva spomenika u Jasenovcu.
"Postojao je čak i plan rušenja jasenovačkog spomenika. Jedan hrvatski general, danas na vrlo visokom položaju, potvrdio je, u mojem prisustvu prije nekoliko godina, predsjedniku Mesiću da je on osobno od Gojka Šuška dobio zapovijed da sruši Bogdanovićev Kameni cvijet, ali on taj nalog nije izvršio. Iza svih ekstremističkih i nasilnih pojava stajala je čvrsta radikalna skupina, svojevrsna paralelna vlast, na čijem je čelu bio Gojko Šušak", piše Boljkovac, koji Šuška naziva "čovjekom tamnih obrva, još tamnijih misli i bez osmijeha na licu".
Tko je zapravo Gojko?
O paralelnoj vlasti koju je vodio Gojko Šušak u svojim memoarima piše i Josip Manolić. Krajem 1991. hrvatske službe razotkrile su špijunsku grupu "Labrador" – koju su činili operativci jugoslavenske vojno-obavještajne službe KOS-a. Manolić se, kao tadašnji šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka, dogovorio s Tuđmanom da se uhvaćenim špijunima sudi u Zagrebu. Međutim, iza Manolićevih leđa Gojko Šušak je – uz tajnu Tuđmanovu suglasnost – organizirao da se članovi grupe "Labrador" isporuče Beogradu u sklopu razmjene.
"Bio je to prvi slučaj u kojemu sam osjetio da postoji dvostruka linija zapovijedanja u državi, jer kako shvatiti da šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka ne zna za pripremu zamjene špijuna i da tom operacijom upravlja ministar obrane Gojko Šušak", piše Manolić.
Do rješenja tog misterija Manolić je, kako kaže, došao tek 2003. godine, nakon haaških svjedočenja jugoslavenskih obavještajaca Aleksandra Vasiljevića i Mustafe Čandića, visokih oficira KOS-a koji su bili upoznati s djelovanjem grupe "Labrador".
"Moja sumnja je potvrđena mnogo godina kasnije svjedočenjima Vasiljevića i Čandića na Haaškom sudu da smo tih dana imali u vrhu vlasti krtice. Spomenutim svjedočenjem, koje je prenio i Novi list, bili su apostrofirani Gojko Šušak i Vice Vukojević. Rekao bih da je Šušak intenzivno djelovao kako bi spriječio kazneni postupak pred hrvatskim sudovima (protiv grupe Labrador), jer je to moglo dovesti i do njegova razotkrivanja kao suradnika Službe", drži Manolić.
Šušak i Manolić politički su se razišli 1994. godine, ali u lipnju 1990. zgodilo se da je Manolić tijekom svoje kanadske turneje završio u Šuškovu domu u Otawi, na ručku "koji je pripremala Šuškova supruga Đurđa i njegova majka". Manolić u memoarima priznaje da se na tom ručku osjećao vrlo neobično:
"Misli su mi bile vezane za spoznaju da sam u domu aktivista (Pavelićeva) HOP-a, da je otac Đurđe Šušak prvoborac, nosilac partizanske spomenice 1941., da je prva Gojkova supruga bila Crnogorka čiji je otac bio visoki časnik JNA, da je Gojkov brat sekretar u sekretarijatu za narodnu obranu, a, eto, Gojko radikalan ekstremist u redovima HOP-a, zakleti ustaša. Sve me to tjeralo tada i niz godina poslije na propitivanje što je zapravo istina o (...) Gojku i drugim ekstremnim emigrantima", piše Manolić.
Logori u Bosni
Konačne ocjene lika & djela Gojka Šuška su proturječne. Pobornici ga slave kao jednog od ključnih ljudi u obrani Hrvatske, navodeći da je Hrvatsku vojsku u jesen 1991. preuzeo bez ustroja i oružja, pretvorivši je u regionalnu silu koja je zaustavila i porazila velikosrpski vojni stroj. Osporavatelji tvrde da je ratom protiv BiH muslimana nanio veliku štetu Hrvatskoj – koja je dotad, kao žrtva velikosrpske agresije, uživala velike simpatije međunarodne zajednice – a kao osobito negativnu karakteristiku Šuškova nasljeđa ističu njegov pokušaj obnove ustaštva.
Tu proturječnost javne slike o Šušku potvrdila je u svibnju 2023. anketa portala Index – napravljena povodom 25. godišnjice Šuškove smrti – prema kojoj 42 posto ispitanika smatra da je Šušak zločinac, 36 posto da je heroj, 14 posto da nije ni jedno ni drugo, a osam posto da jest i heroj i zločinac.
Može se reći da su na neki način u pravu i Šuškovi pobornici i njegovi osporavatelji. Šušku se ne može poreći određena sposobnost u vođenju Ministarstva obrane u teškim ratnim godinama, a time i zasluge u stvaranju neovisne Republike Hrvatske. No, jednako tako, ne može se poreći njegova uloga u obnovi ustaškog duha u Hrvatskoj – čega smo žrtve sve do danas – kao što se ne može poreći ni njegova odgovornost u provođenju zločinačke Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, s kojom se intimno duboko slagao, pa je odobravao čak i koncentracijske logore za muslimane.
"Tko je donio političku odluku da se u Herceg-Bosni osnuju koncentracijski logori? Tko je donio odluku da se istočni Mostar drži pod opsadom više mjeseci? Tko je donio ili odobrio odluku da se sruši Stari most? Tko je odlučio da Hrvati ratuju protiv Muslimana? Tko je poveo rat protiv Muslimana", pita se u svojim memoarima Josip Manolić, te sâm odgovara:
"Ni jednu od tih odluka nismo donijeli na tijelima državne vlasti, ali je činjenica da ih je dr. Tuđman odobrio i da je u svima njima sudjelovao ministar Šušak."
Zaključno možemo reći da je Gojko Šušak bio centralna politička figura hrvatske radikalne desnice u prvom desetljeću postojanja Republike Hrvatske, čija ostavština i danas sprječava Hrvatsku da krene u budućnost bez neoustaške prtljage.
KRAJ
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....