Nakon tri desetljeća glazbene karijere, Marko Perković Thompson ovoga je ljeta dosegnuo svoj zenit.
Njegov koncert na Hipodromu ušao je u svjetsku glazbenu povijest. Srušio rekord u broju posjetitelja. Osigurao mu više od 10 milijuna eura čiste dobiti, i rehabilitaciju za koju se borio više od dvadeset godina.
Trenutak je to kakav većina glazbenika doživi samo u snovima.
A Perković, da stvar bude zanimljivija, s tog vrhunca očito još neko vrijeme nema namjeru silaziti.
Pritom mu naruku idu i njegovi kritičari.
Zagrebačke vlasti, predvođene Tomislavom Tomaševićem i strankom Možemo, popularnom su pjevaču dale jasan uvjet: ako se na njegovu koncertu u Areni 27. prosinca bude čuo pozdrav "Za dom spremni", više neće moći nastupati u objektima i na površinama kojima upravlja Grad Zagreb. Na tom je tragu odluku prisnažila i Gradska skupština.
Thompson je, naime, tražio da zakupi Arenu i dan poslije, 28. prosinca. A budući da taj dan pada upravo na obljetnicu smrti poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, za Tomaševića i njegovu družinu to je bilo ipak previše. Kako "Bojna Čavoglave" počinje upravo spornim pozdravom, i kako je Thompson jasno poručio da pjesmu bez tog pozdrava neće pjevati, izvjesno je da bi to mogao biti posljednji njegov masovniji koncert u Zagrebu.
Iako bi u ovom trenutku, pogonjen upravo zabranama, vjerojatno mogao prodati deset Arena zaredom.
Marko Perković osjetio je, naime, da je ovo njegovo vrijeme. I očito ne želi propustiti priliku da što više produlji svoje zvjezdane trenutke slave. I pritom, naravno, dobro zaradi.
Teško je sa sigurnošću reći koliko u tome svemu danas ima maloga Marka koji je kao dječarac odrastao uz Petrovo polje u Drniškoj zagori, u obitelji čiji je otac Ante bio gastarbajter u Njemačkoj, a majka je ostala s djecom na zemlji. Perkovići nisu bili bogati ljudi.
– Nije u to vrijeme bio lak život, borba za egzistenciju bila je teška. Većina mladih ljudi odlazila je trbuhom za kruhom u zapadnu Europu. Uveliko bi odlazile cijele obitelji, a u našem slučaju otišao je sam otac, a majka se brinula o meni i braći… Otac bi dolazio kući nekoliko puta godišnje i njegov rad u tuđini vadio nas je iz teškog siromaštva pa smo tako stvarali bolje uvjete za život, sagradili kuću i živjeli u boljim uvjetima – rekao je Perković novinaru uglednog njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michaelu Martensu. Susret hrvatskog pjevača i dopisnika FAZ-a zbio se 2020. godine u Čavoglavama uz, kako u tom kraju i priliči, pečenu janjetinu.
Nakon susreta Martens je objavio članak u FAZ-u u kojem opisuje Perkovićevo odrastanje i glazbeni put, testirajući njegovo koketiranje s ostavštinom NDH. Thompson je, pak, na svojoj internetskoj stranici publicirao tekst intervjua u kojemu je pjevač u autorizaciji, uz podosta pravopisnih pogrešaka, naknadno objasnio svoje stavove.
Obje verzije slažu se da je ključnu ulogu u njegovu odgoju, u nedostatku oca, odigrao Markov djed.
"Tako je mojoj majci bilo lakše jer je s nama živio moj djed koji je bio najveći autoritet cijele obitelji. Njegova mudrost, snaga i radišnost nas je sačuvala, a zajedništvo koje je ugradio u nas, svoje unuke i dan danas živi jer svi smo ostali povezani zahvaljujući najviše njegovom odgoju. Bio je i ostao naša velika emocija", naveo je Thompson, koji je svome didu posvetio i pjesmu.
U vezi s jednom drugom temom ostao je nepokolebljiv – u svojoj mržnji prema komunizmu.
"Komunizam je bio takav sustav koji je bio nemilosrdan za sve one kojima se nije sviđao. Svi koji su mu prkosili ili se bilo kako suprotstavljali završavali su u zatvoru te bili maltretirani i zlostavljani. Tada krivo izgovorena riječ ljude je dolazila glave. Pa tako je i moj otac prigodom jednog dolaska iz Njemačke sa svojim prijateljima zapjevao jednu domoljubnu pjesmu te zbog toga završio u zatvoru. Oduzeta mu je putovnica i izgubio je posao, naknadno mu je vraćena te je ponovno otišao na rad u Njemačku", ispričao je Perković njemačkom novinaru.
Roditelji i stariji bojali su se pred djecom kritizirati Jugoslaviju, pa je, eto, i mali Marko, kao i sva ostala djeca, morao postati Titov pionir.
"Svi su morali biti pioniri i položiti pionirsku zakletvu, tu nije bilo izbora kao i služenje u jugoslavenskoj vojsci. U tim godinama djeca nisu znala što je to pionir i što im se to nameće, ali naši stariji su dobro znali, međutim nisu se smjeli suprotstavljati jer bi to bilo pogubno za svakoga tko bi pokušao djecu odvraćati od pionirske zakletve", objašnjava Thompson.
Njemu je od malih dana bilo jasno što je tu na stvari. Tvrdi da je i inače malo tko od djece vjerovao u tu jugoslavensku priču. Upravo zbog, objasnio je, "osluškivanja priča naših starijih i upijanja onoga što je ostalo između redaka neizgovoreno".
Ono što je Hrvate tada spasilo bila je vjera u Crkvu.
"Komunisti su crkvu držali za svoga neprijatelja i poprijeko gledali svakoga tko je išao u crkvu. Bez obzira na takav pritisak djeca su krštena u crkvi i većina djece iz ovoga kraja su išla na vjeronauk u crkvu jer vjeronauka u školama naravno nije bilo. Sjećam se učitelja koji su u školi tjerali djecu na skidanje lančića s križem koje su imali oko svoga vrata i maltretiranjem svakoga tko je isticao svoju vjeru", navodio je Thompson.
Pjevač nigdje ne opisuje tko je odigrao ključnu ulogu u građenju te njegove mržnje prema komunizmu. Je li ona sazdana od tragičnog iskustva nekog od članova njegove obitelji koji je u Drugom svjetskom ratu branio boje Pavelićeve države. Je li i u tome na mladoga Perkovića ponajviše utjecao djed. Je li se mržnja probudila nakon zločina koje je JNA devedesetih počinila diljem Hrvatske. Ili je to naprosto bio tradicionalni kôd koji se u Čavoglavama njegovao još od Drugog svjetskog rata.
Bilo kako bilo, činjenica je da i u razgovoru s novinarom FAZ-a, i u tekstu intervjua koji je objavio na svojoj internetskoj stranici, pa na koncu konca i u svojim pjesmama – posebno onima nastalima nakon 2000. godine, puno više prostora troši na komunizam.
"Bojna Čavoglave" u čitavom njegovu opusu zapravo je prilično velika iznimka.
Tu su jasno i glasno glavni neprijatelji istaknuti srpski pobunjenici, četnici. U većini ostalih pjesama Thompson se ne obračunava s velikosrpskom politikom i zlom koje je u Hrvatskoj posijala. Njegovi su glavni neprijatelji ljevičari, partizani, komunisti. I, naravno, novinari.
Svega toga nije bilo 1991., kad se Perković, koji je u međuvremenu završio ugostiteljsku školu, uhvatio puške te – gitare. I, na marginama krvavih zbivanja u Domovinskom ratu, kao veliki obožavatelj AC/DC-ja i Iron Maidena, počeo se baviti glazbom. "Bojna Čavoglave" bila je mješavina pastirskog rocka i borbene koračnice koja je vrlo brzo postala hit. Počinjala je pozdravom koji je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman smatrao neustavnim. Nastavila se uzdizanjem desnice, fotografijama s Jurom Francetićem i Rafaelom Bobanom, pa i samim Pavelićem, obećanjem da će originalnu poglavnikovu zastavu staviti u muzej u Čavoglave, i izjavama da "poštuje poglavnika", da mu ustaške pjesme ne smetaju i da ih pjeva te, da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje Hrvatske.
Zbog takvih je stavova imao problema i na HRT-u.
Tek kasnije Perković je svu svoju pažnju usmjerio na rat protiv ljevice. Posebno kad je diljem Europe krenuo val zabrana njegovih koncerata upravo zbog spornog pozdrava. Jer što je pjevač bez koncerata? A upravo su inozemni klubovi u inozemstvu bili sigurno tržište za ambicioznog pjevača koji je želio nadograditi ono što je zaradio od prodaje albuma.
– Mediji iz Hrvatske objavili bi negativni članak koji bi poslali tamošnjim medijima države u koju dolazim, domaći mediji te države bi to isto objavili i u suradnji s udrugama koje su zadužene vršiti pritisak na organizatora pod krinkom da se zaustavi fašiste – pravdao se Thompson. Definirajući da pritom misli na udruge koje se "nazivaju antifašistima i progresivcima, a bliske su jugokomunističkim i velikosrpskim organizacijama na prostoru bivše Jugoslavije".
Pa je 2002., u jeku rasprave o tome treba li Hrvatska svoje generale izručivati Haaškom sudu, zapjevao: "Nemoj ići lijevo na križanju ceste, tu ne ide niko, svi se zvijeri paze."
Loša mu je bila ‘45, ljuta trava došla je na ljutu ranu, tu i tamo spustila se i gusta magla, djedovu košulju valja izvaditi iz ormara da bi je mogli naslijediti sinovi i unuci. A maršal je, treba li i spominjati, naravno, krvnik.
S vremenom, suočen s nemogućnošću da u inozemstvu, pa i u dijelu Hrvatske održava koncerte, Perković je vješto počeo ustašluk umotavati u domoljublje.
"Za dom spremni" tako je prestao imati bilo kakve veze s NDH, nego je zapravo povijesne korijene vukao od bana Josipa Jelačića. Pod tim se pozdravom, uostalom, 1991. branila i obranila Hrvatska. On, naravno, nikada nije pjevao "Jasenovac i Gradišku staru". Grozi se svakog režima koji čini zločine. A mišljenje o Anti Paveliću ipak bi zadržao za sebe.
Tako je, naime, glasio odgovor novinaru FAZ-a.
Kasnije, u autorizaciji, nadopisao je i dodatak:
"To želim zadržati za sebe ali ne zato da izbjegavam tu temu nego ja nisam povjesničar, a i manje sam kompetentan od drugih koji bi o toj temi mogli razgovarati i iznositi mišljenje u javnost. Naravno da nas sve zanima povijest pa tako i mene ali bilo bi od mene neskromno da dajem ocijene nečije povijesne uloge, radije to prepuštam povjesničarima i sudu vremena. Naravno, ako vi aludirate na zločine koji se vežu uz povijesnu ulogu Ante Pavelića moram Vam reći da ja osuđujem sve režime ako su činili zločine bio on fašistički, komunistički, ili bilo koji drugi", zaključio je Thompson.
Ovako je na koncu razgovora Perkovića opisao Michael Martens.
– Domaćin je bio pristojan, nenametljiv, prijazan. Netko koga biste rado poželjeli za susjeda – sve dok se govori o vremenu i djeci, ali ne i o povijesti i politici. Jer tada se Perković pretvara u Thompsona. Thompson se predstavlja kao bezopasni hrvatski patriot, ali to on nije. Pod svojom bijelom vestom nosi crnu košulju – ocijenio je njemački novinar.
Pet godina kasnije Thompson je u narativu hrvatske desnice dosegnuo mitske razmjere. Svi se guraju kako bi se fotografirali s njim. I oni koji su pridonijeli njegovu usponu, poput hrvatskog nogometnog izbornika Zlatka Dalića i hrvatskih rukometaša, koji su bili na Thompsonovoj strani kad nitko nije. I oni koji su na desnici zapravo gosti. Tradicionalne hrvatske "kockice" na tom su valu prestale biti dovoljno hrvatske. Zamijenile su ih crne majice.
Sve to ide uz astronomske prihode. Thompson zarađuje milijune i ne želi ih dijeliti s puno ljudi.
Jer ovo je njegovo vrijeme.
A što dulje potraje, to bolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....