Otkrit ćemo vam tajnu, u prolazu preko puta Pazara, odmah pokraj zgrade stare Slobodne, nalazi se butiga u kojoj se sve tajne Splita znaju. Nema te fleke ni flekice kojoj se ovdje podrijetlo neće otkriti. Kroz ovu butigu, po popularnosti ravnu Bricinoj iz Velog Mista, već 75 godina kolaju odgovori na brojna podmarjanska pitanja.
Taj je ritam otvorio Marko Pezelj, nekadašnji osnivač i prvi vlasnik kultne kemijske čistionice "Pezelj", kojem su za života, u butigu pokraj Pazara i stan koji se nalazi poviše, na kavicu dolazile najpoznatije face, najčuveniji ljudi nekadašnjega gradskog doba.
Priča nam njegova nevista Ankica Pezelj, supruga sina mu Dragutina, nasljednika ćaćina zanata, kako su joj se ruke tresle kada joj je svekar rekao da napravi kavu za prijatelja mu nadbiskupa Franića. Kada je biskup na kavicu znao svratiti u goste, onda možete shvatiti razmjere Markova značenja pod Marjanom. A dolazili su i brojni drugi, nogometaši, košarkaši, političari, poslovni ljudi. Zezamo umirovljenicu Ankicu, koja je u obiteljskoj čistionici penziju dočekala, kako se u ovom gradskom kantunu, osim za svačiju fleku, prije svih znalo i za sve gradske transfere. A kako čujemo ni danas, iako joj svekra Marka više nema, situacija se po ovom pitanju nije promijenila. Smije se na naša zapažanja, mudru filozofiju dobrog poslovanja nastavlja i dalje:
– Sve što se u ovoj butigi kaže, u ovoj butigi i ostaje – veli.
Ni fleke nisu kao što su bile
No isto mi imamo odličnu priču, o kontinuiranom, predanom radu triju generacija obitelji Pezelj, koje već 75. jubilarnu godinu odjeću naših sugrađana čine čistom, urednom, spašenom, živom. I ako itko o flekama koje su se stvarale kroz desetljeća povijesti ovoga grada znade, onda su to oni. Nemojte se smijati, ni fleke više nisu kao što su nekada bile. One nekada davno lakše su se skidale. Neke od ovih današnjih ni dragi bog maknuti ne može. To su vam one od naše hrane koja je puna aditiva, boja, kemije. To su i one od voća, nekih pića, flomastera, kemijski. Prije je i pamuk bio finiji, radio se od glavice, a ne kao ovaj današnji u koji upadaju i stabljika i ostaci. I tvid je bio kvalitetniji. Evo kako ćete znati kada je pravi, vrhunski, kao onaj nekada.
– Kada vam na unutrašnjim rubovima nakon nekog vremena dlačice oćelave, onda to nije, što bismo rekli, prva liga. Mi vam ovdje imamo kaputa koje čistimo i više od 30 godina, što su po kvaliteti materijala bolji od današnjih. A to vam i govori koliko nam se jako puno ljudi vraća, svoje živote dijele s našima. I koliko jako puno ljudi znamo. I kako nam stižu već i unuci, praunuci onih prvih naših klijenata. Sve je drukčije; nekada je bilo obvezno na robi imati deklaracije sa svim potrebnim informacijama o sastavu. Danas ih nema na puno toga. Baš smo nedavno gledali jednu deklaraciju i govorili o kemiji koja je ušla u robu na kojoj se nalazi. Prema onome što smo pročitali, nije se baš puno razlikovala od najlonske kese. Ali moram vam priznati, kakva god vremena bila, Splićani i Splićanke uvijek su držali do lijepog izgleda. I uvijek smo imali posla, zahvaljujući našim dragim ljudima koji itekako vode računa o svojoj garderobi – veli Ankica.
Marko Pezelj je kao mladac počeo šegrtovati, mentore je imao, prakse još više. Kako i ne bi kada su se odijela tada nosila na svakodnevnoj razini. Čudno bi bilo profesora, liječnika, učitelja, državnog službenika vidjeti bez njega. Ili ribara i težaka, makar kada se nediljom u crikvu išlo. Nosila se čista klasika, košulja, prsluk, hlače na crtu, sako, šešir. I čuvalo se to blago kao oči u glavi, nosilo u čistionu, davalo u ruke glasovitom Marku Pezelju koji je znao od mrtvog napraviti živo.
Djeca su učila u butigi
– Bio je nevjerojatno vridan, sposoban, dobar čovjek, vrlo ugledan član zajednice. Veliki navijač Hajduka i prijatelj brojnih ljudi. Obrtnike starog Splita držalo se visoko. Ruke su im bile zlatne, ugled dijamantski. Moj suprug Dragutin bio je na drugoj godini Kemijsko-tehnološkog fakulteta kada se dogodio obrat. Marko je na poslovnom putu doživio tešku prometnu nesreću, pa je sin mu, moj suprug, morao preko noći prekinuti studij i preuzeti posao. Bilo mu je teško, ali tako je moralo biti. Tu je ostao do zadnjeg dana radnog staža. Kada je otišao u mirovinu, rekao je da će se truditi čistioni više ne prilaziti. Tu smo bili po cijeli dan, djeca su nam cijelu školu prošla na radnom stolu u pokrajnjoj sobi naše butige. Sada se moj Dragutin konačno može posvetiti svojim ljubavima, balunu, glazbi, pismi – veli mu supruga Ankica.
I ona je tu dočekala penziju, postala je, ajmo tako reći, supervizor trećoj vlasničkoj generaciji, kćeri Veseli. Nakon Ekonomskog fakulteta Vesela je položila majstorski ispit i ostala tu. Nešto nam govori da nije baš tako to zamišljala. Ali krv je đava, ne da. I eto nam Vesele vesele iza pulta. Kupci dolaze, odlaze, prolaze, roba se preuzima, diže, spušta s visinskih nosača, pregledava, pakira, označava. Koliko ljudi je ovdje kroz godine prošlo, tko to zna. Koliko tek kilometara dnevno oni prođu, i to je teško reći.
– Mislila sam da je ovo jedini posao koji nikad neću raditi, ali spletom okolnosti tu sam završila. I shvatila da mi to puno bolje leži nego sve ono drugo čime sam se prije bavila. Zanimljivo je, dinamično, sto stvari radiš odjednom. To je to, da, treća sam generacija Pezelja iza ovog starog pulta – veli Vesela.
Miris kemijske čistionice ili voliš ili ne, nekima je famozan, neke s vrata zamanta. Baca na čudnu notu, ima malo starinskog, podsjeća na parfem Pačuli, koji je nekada bio ludo popularan. A ima čistionica i drugi bitan moment, pogled na more visećih odijela, sakoa, hlača, kaputa, đileta, jaketa, sportskih perjanica i teddy bundi, pa onih s krznom, i vjenčanica, i haljina šljokavica... I preslatkih Orašar baletnih opravica od tila, koje su skupno došle na čišćenje prije božićnih izlazaka na scenu splitskog HNK-a. I sve to tu čeka svoje vlasnike. Kakva butiga, sve kao nekada. Duh starog Splita.
– Godine 1949. Marko je položio majstorski ispit i malo-pomalo otvorio je ovdje svoj zanat za izradu i čišćenje šešira. I tako je tu sve krenulo – govore nam.
Vraća se bordo i military zelena
Marko bi vjerojatno bio ljut kada bi vidio u kojem je pravcu svijet otišao. Recimo, prema komoditetu koji je fine štofove, pamuk i saten, kasnije i viskozu, zamijenio tutama, hoodicama, kineskom garderobom, jeftinom robicom za jednosezonsku uporabu. Ako toliko i izdrže. No dobar je znak kako nam se dogodio retro, a u modu su se vratile opet lijepe stvari. Kaputi su sada opet "in", u trendu su, čujemo, bordo i zelena military boja. I, što je najbolje, često ih posjećuju mladi ljudi, naučili su to od svojih starijih, a i imaju emocija prema pure kvaliteti. Znaju je prepoznati, ali i čuvati.
– Toliko godina iza nas, toliko puno ljudi, toliko njihove djece, unuka, praunuka. Dijelimo njihove sudbine, slušamo o vjenčanjima, njegujemo im odijela za pogrebe. Daju nam povjerenje, daju nam veliko povjerenje, to nam jako puno znači. Kada vam kažu "ako vi ovo ne možete izvući, onda to neće nitko", čujte, to baš tuče nekako u srce. Zato ovo volimo raditi – kažu nam Pezelji.
I uče nas isto kao i sve ljude koji dođu u njihovu butigu: čitajte deklaracije. Držite se napisane temperature pranja. Robu ne namakajte u vodi s deterdžentom, to je najveća pogreška koju joj možete napraviti. Kod pranja šarene odjeće ubacite listiće koji sakupljaju boju i ne punite perilicu do pucanja. I ako vas posreći putem golub, molite boga da niste u svilenom. Tu kemiju ni kemijska čistionica neće izvući. Bolje vam je odmah uplatiti loto, kaže nam Ivan Najev, Dragutinov nećak, koji je sa 16 godina u drugom srednje napustio školu i ušao kao šegrt kod ujca na učenje zanata. On vam je, kažu nam njegovi ljudi, jer oni su zapravo ovdje jedna velika obitelj, najomiljeniji lik svih žena starijih od 20 godina u ovom našem Splitu.
– A naročito onih iznad 70. Njegova je tajna njegova ogromna ljubaznost i upornost. To je naš Ivan – kažu nam u Pezelja.
A on, pak, ovako to pojašnjava: njegov ujko Dragutin mu je od prvog trenutka dao ogromno strpljenje i ljubav. I naučio ga poslu i svemu onome što je i sam znao.
Sa 16 napustio školu
– Ujac Dragutin imao je beskrajno strpljenje. Beskrajno. U butigu sam došao kao dite, nisam znao o poslu ništa. Svake tri minute bi ujca koji bi tu iza sidio i čitao novine zvao da mi pomogne. Nisam znao koja je to roba šta su nam donosili, nisam razlikovao fleke. Sto puta bi ga zvao, sto puta bi se on digao i strpljivo mi sve objasnio. I tako svaki dan godinama. Takvu ljubav moraš vratiti ljubavlju. Istina je, školu sam napustio u 16. godini. Rekao sam, idem radit, ne zanima me ni škola, ni klupa. Je li to bila dobra odluka, je, najbolja, tu sam već 35 godina. U životu je najvažnije znati šta želiš – kaže.
Ovo je njegova obitelj. Ovo je obitelj i bivše djelatnice Pavice, koja je tu provela cijeli radni vijek. I Megi Šilović, koja je tu isto 35 godina i koja je sve to vrijeme samo jednom bila na bolovanju. I to kada je napala korona. I Amele, koja je tu 15 godina. I Joška Baletića, poznatijeg kao Jokica Bokica ili Car Dioklecijan, gradskog dobrog duha koji je svaki dan s njima, i pomaže im u svemu što treba. Po njemu se u Pezelja sat navija; kada se Jokica na vratima butige pojavi, zna se samo jedno, 11-ica je otkucala.
– Biti obrtnik znači oslanjati se samo na svoje snage. S obitelji je zato lakše. S obitelji je sve puno lakše – vele nam Pezelji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....