PRIČA O USPJEHU Vedrana Tomić je menadžerica godine: ‘Krenuli smo od nule, a danas imamo 57 zaposlenika‘

Splićanka Vedrana Tomić razbija sve stereotipe o ženama – svoj prvi salon za uljepšavanje je otvorila s "diplomom u jednoj ruci, a djetetom u drugoj" – ona je poduzetnica, majka, a odlukom Hrvatske udruge poslovnih žena – i menadžerica godine. Popularni Chix threading bar u 13 je godina postao franšiza i sinonim za savršene obrve koji danas broji 57 zaposlenika i na stotine zadovoljnih klijenata, a odnedavno posluje i izvan granica Lijepe Naše.

– Nekoga uzbuđuje planinarenje, nekoga kupnja apartmana. Moja velika strast je poslovni uspjeh. Zamislite onda kako sam nabrijana da osvojimo Europu. Za to nismo imali dovoljno sredstava, jer smo poslovanje u Hrvatskoj financirali bez kredita i širili se godinama. Sada kad je sve stabilno, vrijeme je bilo da se okušamo i preko granice. Beč sam odabrala jer obožavam taj grad. I dobro govorim njemački jezik – otkriva Vedrana, dodajući kako je ponosna na titulu menadžerice godine.

‘Teško mi je zastati i proslaviti uspjehe kada se stalno nešto događa‘

Teo Begović

– Osjećam se ponosno, što dosad i nisam tako doživljavala. Ideš, zamisliš, riješiš, ideš dalje. Teško mi je zastati i proslaviti uspjehe kada se stalno nešto događa. I dalje uživam u malim trenucima. Oni su ti koji najviše vrijede, a najmanje im dajemo pažnje. I nakon ovog priznanja, mene veća sreća ispuni kada me zagrli kći ili kada se okupimo s dragim ljudima.

Ova poslovna ideja u mojoj je glavi "pukla" kompletno posložena. Od starta – usluga, načina, gdje i kako. U tome mi je vjerojatno pomogao otvoren um, jer smo u toj fazi suprug i ja samo promišljali kako da živimo bolje. U svemu smo vidjeli priliku za zaradu, ali bismo razgovorima ili odustali ili shvatili da to nije za nas.

I pedeseti fast food u gradu može zarađivati ako si sve promislio. Za CHIX threading bar sam znala da će odlično odgovarati klijentima, da sam cijene dobro istražila i prilagodila, ali da neću biti dovoljna samo ja. Tako sam i odlučila da idemo na brend, a ne osobu, da se posvetim podukama pa da sve "chixice" rade jednako dobro. Da sam ostala zatvorena, moje usluge bi danas koštale previše, što nije u skladu s mojim stavom o vrijednosti – govori nam Vedrana.

Vedrana nije tek tako "otplivala" u poduzetničke vode – svoje je znanje i iskustvo na rukovodećim pozicijama kalila kao ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe "Zlatne godine" u Žrnovnici te na temelju obrazovanja psihologije u Zadru te sociologije u Splitu. Najinteresantnija je njezina svestranost – završila je Zdravstvenu srednju školu u Splitu te pohađala smjer za medicinske sestre, kasnije je magistrirala jednopredmetnu sociologiju, a potom zakoračila i u svijet ljepote, kako nam sama priznaje, potpuno nespremno, pomalo i naivno.

– Ja sam samo krenula, naivno vjerujući da je jedino bitno zadovoljstvo klijenata. A onda su problemi iskakali iza svakog ugla. Je li rad s kasom, je li prilagodba nadopunjenom zakonu koji nisam ni pročitala, materijal koji ima nuspojave ili električar kojeg nema da popravi rasvjetu. Stolica koja je ipak preniska za rad, a nemam sredstava za novu... najteže je bilo to što sve udari odjednom, a ništa ne poznaš u dubinu. Nije bilo dovoljno to što odlično oblikujem obrve, to je bio mali dio priče o uspjehu. Okrenem na pozitivu, pa sam svaki novi threading bar opisala kao vlastito vjenčanje – zaplaniraš sve najljepše, pa kad dođe blizu termin, pucaš na sve strane, ali taj dan plešeš sretna, iako nešto i nisi stigla napraviti – otkriva Vedrana, dodajući kako je njezin put do uspjeha bio trnovit – pun odricanja i neočekivanih prevrata.

‘Uspjeh je kada imaš onoliko koliko ti treba. Sve preko toga postaje nebitno, pa shvatiš da su opet najljepše stvari besplatne‘

Teo Begović/

Ali želja da sebi i svojoj obitelji stvori bolji život nadjačala je strah od nepoznatog. "Zagrizla" je i svako "što ako" zamijenila upornošću i vjerom u svoju zamisao. A možda je baš tu i tajna njezina uspjeha, jer kako kaže Coelho "Kada nešto istinski poželiš, čitav se svijet uroti da to ostvariš".

– Za to sam čekala tridesete, toliko sam promišljala sve moguće scenarije da sam odjednom osjetila sigurnost u svoju odluku. Bila sam spremna odseliti van grada, ako posao ne uspije. Više bih mira imala tako, nego da nisam nikad ni probala. Kao da je to nešto loše, ako ne voziš dobro auto ili živiš daleko, zar ne? To je bila moja donja granica ako propadne posao, i to sam mogla s lakoćom prihvatiti.

Dakle postaviš si pitanje što je to najgore što mi se može dogoditi, tako nestaje strah od pokušaja. Uz sve to, ne znam kako bi bilo da nemam supruga koji me 100 posto podržavao, radio skupa sa mnom i pokrivao sve što ja nisam stizala. Samo da je mirna luka koja daje utjehu bi bilo dovoljno, a ja od njega imam sve.

Priznaje da je jedan od većih izazova odvojiti poslovno od privatnog, posebice kad je riječ o obiteljskom poslu.

– Kako smo u poslu suprug i ja zajedno, dosta pričamo dok tema ne postane zasitna. Tada se skupa prebacimo u druga razmišljanja i aktivnosti. Razgovore o poslu doživljavamo kao priču o budućnosti, a ne o radnom danu. Svakako je lijepo nekome moći olakšati svoje misli ili biti podrška kada je drugome teško – govori.

‘Bila sam spremna odseliti van grada, ako posao ne uspije‘

Teo Begović

– Mene posao ispunjava, pa ne osjećam kada je to moje radno vrijeme, a kada odmor. Znam krenuti od jutra s radom, pa prekinem da kupim namirnice, dok pripremim ručak obavljam online sastanke, nakon ručka se družim s obitelji, odmorim, pa skuham kavu i nastavim s poslom. Nekada do kasno navečer, a nekada isključim ton na mobitelu i naspavam se do sutra, pogledamo film ili vježbamo matematiku za školu. U početku nisam kontrolirala koliko radim, sada i to rukovodim tako da mi zdravlje i obitelj budu na prvome mjestu. Sada uvijek imam vremena za trening, kuhani obrok i druženje. Do toga sam došla reorganizacijom posla, na kojoj sam godinu dana radila kako bih sada uživala.

Kako se njezino poslovanje širilo, tako je u poduzetničkom smislu, "rasla" i Vedrana. Bilo je i loših poteza ali loše se odluke uvijek pretvore u dobre lekcije. Sad, kaže, ne bi mijenjala ništa – tko radi, taj i griješi, ali poneke bi greške ipak izbjegla.

– Ja sam tada imala 30 godina, dakle nisam bila mlada za pokretanje posla. Ipak sam nezrelo dozvolila emocijama da se upletu u sve događaje. Bilo bi bolje da sam hladne glave donosila odluke, neki jako bliski ljudi su iskoristili moju naivnu dobrotu. Rekla bih si da stroge poslovne odluke ne oblikuju moju osobnost, da tuđe mišljenje nije bitno.

Ističe i da ju je spoznaja da nisu svi ljudi dobri, a još manje sretni zbog tuđeg uspjeha, iscrpila više od materijalnih, financijskih i tehničkih izazova i problema.

‘Mene posao ispunjava, pa ne osjećam kada je to moje radno vrijeme, a kada odmor‘

Teo Begović

– Dugo mi je trebalo da shvatim kako u poslu ne treba očekivati poštenje, pristojnost, povjerenje, poštovanje. Sve prave društvene vrijednosti postaju čak oružje za izdaju ili ucjenu. Prvih par neljudi me šokiralo, prvi odlazak na sud stresirao, ali, kao što sam već spomenula, u braku punom ljubavi lako se nosiš sa svim. S vremenom naučiš da neljudi brzo nestaju, a ostaju oni vrijedni tvog vremena.

Ipak, kao ni jedan drugi psiholog i sociolog, nije izgubila vjeru u ljude – dapače, uživa u radu s ljudima, a smatra i kako joj je sociološka naobrazba uvelike doprinijela u životu, posebice kad je riječ o kreativnosti.

– Sretna sam što me to ispunjava, već krajem osnovne škole sam zabavu nalazila u crtanju portreta umjesto šetnji po kvartu. Psihologiju sam studirala dvije godine, pa se prebacila na jednopredmetnu sociologiju u Splitu. Shvatila sam da je znanost o pojedincu zanimljiva, ali o grupi ili društvu još više. Studiranje društvenih znanosti traži tišinu za promišljanje, što se dobro ljubi s vremenom, dok npr. izrađujem šalice od gline – otkriva i dodaje kako ipak postoje trenuci kad se voli isključiti i uživati u miru i tišini.

– Koliko sam samo puta rekla dajte mi samo da čupam obrve. Vođenje biznisa je lako, ako imaš multitasking sposobnost, samo što za mentalno zdravlje nije dobro biti stalno u toj brzini. Mozak se nabrije kao da si popio 6 kava, pa često ne mogu zaspati. Nekada sam se znala isključiti danima od svih, samo da rekuperam i smirim misli.

Ali ni poslovni uspjeh, ni novac, pa ni laskava i zaslužena titula menadžerice godine nisu Vedranin unutarnji pogon. Nešto je puno vrjednije.

‘Dugo mi je trebalo da shvatim kako u poslu ne treba očekivati poštenje, pristojnost, povjerenje, poštovanje‘

Teo Begović

– Sreća na licu moje djevojčice. Buđenje bez budilice. I naravno, šampjer s grila! Ja sam zaljubljena žena, u čovika koji me voli. On je taj koji stoji uz mene, pruža mi stabilnost i ljubav. Vjeruje u mene i želi da budem sretna. Kad je tako, lako se fokusirati na posao. Nas je život naučio da je zdravlje najvažnije.

I u zdravlju ili bolesti, obitelj ispunjena ljubavlju i podrškom je odskočna daska za sve izazove. Ne treba ti puno ako cijeniš malo. Ja cijenim i miris pokošene trave koji me podsjeća na djetinjstvo, kavu iza nedjeljne mise...

Nažalost, život teče tako brzo da bezbolan dan cijeniš kada te zaboli zub, naspavanost kada nisi dobro spavao ili ručak kada nemaš apetit. Ja se često motiviram obrnutim redom, nekada zahvalim Bogu samo zato što sam se opet probudila – govori nam Vedrana, oduševivši nas svojom skromnom definicijom uspjeha.

– Evo, uspjeh je kada imaš onoliko koliko ti treba. Sve preko toga postaje nebitno, pa shvatiš da su opet najljepše stvari besplatne.

I upravo je to ono što Vedrana želi prenijeti svojoj kćerki, za koju vjeruje da će jednog dana preuzeti obiteljski posao.

– Da se uvijek može naći vremena za ono što voliš, koliko god to nekada djeluje neizvedivo. Da je organizacija u privatnom životu jednako bitna, kao i u produktivnosti za tvrtku. Stres se može kontrolirati, bilo od međuljudskih odnosa ili neispunjenih očekivanja, jako je važno prepoznati te trenutke kad te obuzmu i pomoći samoj sebi akcijama za koje znaš da tebi pomažu.