Priča para Čarić iz Brnaza na Valentinovo grije srce: ‘Zapikirao sam je čim sam je ugledao, uoči odlaska u JNA...‘

Zapikirao sam je čim sam je ugledao. Te nedjelje, u veljači 1958. godine, uoči moga odlaska na odsluženje vojnog roka, poslije mise u crkvi Gospe Sinjske, Nevenka je s prijateljicama prošetala Pijacom.

Privukle su me njezina ljepota i toplina kojom je zračila. Kada se zaputila kući ja sam krenuo za njom. Putem sam joj rekao da mi se sviđa, kazao da moram u vojsku i upitao bi li me čekala.

Taj put od oko 1,5 kilometara od Pijace do Romaca u Glavicama prošao mi je u trenutku. Došao sam pred njezinu kuću i okrenuo se sretan jer mi se obećala – priča nam Vjekoslav-Ivan Čarić iz Brnaza kako je započeo trasirati put do srca svoje odabranice Nevenke Romac iz Glavica.

{embed_photo}2154298{/embed_photo}

– Ja sam se bila taman zacurila, s tek šesnaest godina – prisjeća se Nevenka.

'Oko udaje se znao red'

– Uz četiri brata imala sam i četiri sestre među kojima sam bila četvrta po redu. Tada se oko udaje znao red. U obitelji nije bilo preskakanja.

Roditeljima nisam mogla ni smjela najaviti udaju prije negoli se udaju moje tri starije sestre.

Moja obitelj Romac, poznata pod nadimkom Šabetići, bila je najbrojnija u Glavicama. Dugi niz godina u obitelji nas je bilo četrdeset.

U tako brojnoj obitelji znala su se pravila ponašanja. Za djecu se znalo kada postaju djevojke ili momci, a isto tako se znalo da se mora poštovati red u udaji i ženidbi. Kada se nas nekoliko iz obitelji zadjevojčilo, momci su nam dolazili ispred kuće, ali u kuću nisu smjeli. U kuću su ulazili samo naši odabranici, kada smo već dogovarali vjenčanje – veli nam Nevenka.

'Vidjela sam da se momci zagledaju'

– Čim sam poslije nedjeljne mise počela šetati Pijacom, što je bio svojevrsni izlog cura za udaju, vidjela sam da se momci u me zagledaju –​ kroz smijeh se prisjeća Nevenka tih događaja iz mladosti.

– Ulijetali su mi, nadmetali se međusobno, a bilo ih je koji su me pratili i do kuće. Otkako sam kazala Vjekoslavu da bi ga mogla čekati dok se vrati iz vojske, sve manje su me zanimali.

Tu odluku još više sam učvrstila kroz pisma koja smo razmjenjivali i posebno kada je došao na dopust. Čim je stigao u Brnaze i pozdravio se s ocem, majkom i drugim ukućanima, odmah je došao do mene. Dok je bio na odmoru, dolazio je svako drugi dan.

U siječnju 1960. konačno je došao iz vojske. Moje dvije sestre udale su se ranije, a treća se udala dok je Vjekoslav bio u vojsci. Ja sam bila na redu. Od njegova dolaska iz vojske nastavili smo se viđati i sastajati sve dok nismo dogovorili ženidbu. Vjenčali smo se u crkvi Gospe Sinjske 5. veljače 1961. godine.

I, evo, Bogu hvala, proveli smo u braku, ljubavi i međusobnom razumijevanju punih šest desetljeća – kaže Nevenka.

Krenuli iz sobice

– I moja obitelj je živjela u zajednici i bila je brojna – domeće Vjekoslav-Ivan.

– Tu su bili djed i baka, majka i otac te mojih petero braće i sestara. Kada sam oženio Nevenku, ona je bila jedanaesti član zajedničkog obiteljskog domaćinstva. U zajedničkoj kući u kojoj nije bilo ni struje ni vode, o sanitarnom čvoru da se i ne govori, mi smo dobili zasebnu sobu. Odatle smo krenuli – sa sjetom će Vjekoslav-Ivan.

Ovaj vitalni bračni par, koji je prije nekoliko dana obilježio dijamantni pir, prisjeća se svoje svadbene svečanosti 5. veljače 1961. godine.

– Po nevjestu smo iz Brnaza krenuli na tri kara, s tri konjske zaprege, jer su u to vrijeme automobili još bili rijetkost, a put od Sinja do Splita pod makadamom.

U Romaca su nas dočekali i pogostili, a onda su nas domaćini s nevjestom, također se vozeći zapregom, ali ispred nas, poveli do crkve. Poslije obreda vjenčanja i sakramenta ženidbe koji nam je udijelio fra Ivan Samardžija svati su se razdvojili.

Nevenka u Brnaze, njeni u Glavice

Mi smo s Nevenkom otišli u Brnaze, a njezini su se vratili u Glavice – govori Vjekoslav.

– Tako je to tada bilo. Na piru u Čarića bilo je četrdeset, pedeset članova obitelji i rodbine. Moji Šabetići pirovali su u svojoj kući u Glavicama. I njih je bilo sigurno koliko i nas u Čarića – veli Nevenka.

Pitamo sugovornike je li kroz njihovih šest desetljeća zajedničkog života bilo razilaženja, trzavica, onoga poznatog stanja "ima slike, nema tona" i svega što prati bračno stanje.

{embed_photo}2151272{/embed_photo}

– Ja sam bila domaćica, a Vjekoslav je radio, često i na terenu pa ga danima nije bilo kući. Znali smo da nikada nećemo dovesti u pitanje međusobnu ljubav i vjernost.

Život nam nije bio lak, ali iz dana u dan bio je bolji, a mi sretniji. Osobito kada su nam počela stizati djeca, unučad, a evo i praunučad. Nikada se nismo žestoko svadili.

Je, bilo je ponekad ljutnje, on bi povisio ton, ali ja bih se okrenula na drugu stranu i ne bi ga niti čula. Ubrzo bi nastavili kao da ništa nije bilo. Pomirili bi se najkasnije kad bismo legli u bračni krevet – kaže Nevenka, i preporučuje današnjim mladim suprugama da budu strpljive i s Bogom i onda će sve doći na svoje.

'Ljudski je svaditi se'

– Gradili smo svoju kuću godinama, bez povoljnih kredita. U isto vrijeme školovali smo djecu. Sve s jednom plaćom, pa je znalo pomanjkati novca. Tada bi se malo porječkali. Ljudski je svaditi se, ali još ljudskije je pomiriti se. A mi smo to znali i redovito smo prakticirali – veli Vjekoslav.

– Današnjim mladim suprugama poručila bih da ne zahtijevaju odmah i sve – dodaje Nevenka i nastavlja:

– Kada mi se rodila prva kćerka bila je velika oskudica, nije se imalo, pa sam dječju robu šivala od starih bakinih modrina. Bez struje i vode, bez grijanja kakvo poznajemo danas.

{embed_photo}2151270{/embed_photo}

Vjekoslav mi je prvoj u selu kupio perilicu rublja. Prala sam rublje svim susjedama, naročito zimi. Nisam imala srca gledati ih da kod moje mašine ručno peru po hladnoći. Korak po korak stiglo je sve i, Bogu hvala, danas u ničemu ne oskudijevamo.

Smatraju se sretnicima

Iako ih život nije mazio Nevenka i Vjekoslav smatraju se sretnicima. Kako i ne bi kad su dobili četvero djece: najstarija kćer je diplomirana pravnica, udana je i živi u Zagrebu, druga kćer je liječnica i udala se za kolegu u Zagrebu, a danas oboje žive i rade u Engleskoj, treća kćer je kemijski tehničar, a udana je u Glavice.

Sin je najmlađi. On u obiteljskoj kući ima pršutoreznicu, ali i najveće bogatstvo koje je sa svojom suprugom podario roditeljima: od njihovih ukupno deset unučadi šestero je njegovih.

{embed_photo}2151268{/embed_photo}

Ti mališi – Roko, Marija, Marta, Magdalena, Monika i Ivan – uz još četvero od kćeriju i još dvoje praunučadi, svakodnevni su izvor sreće i života Nevenke i Vjekoslava. Koji će, ukoliko ih zdravlje posluži kao do sada, nastaviti svojim putem ljubavi, ako se posreći i do platinastog jubileja, pa i dalje.

Jer njima je, uglas će, od onog prvog susreta na Pijaci pa sve do danas Valentinovo svaki dan.