Nakon tračeva o jugoslavenskom diktatoru Titu koji je bio mason i(li) Rus, pojavila se i priča o Josipu Brozu Titu koji je bio ni manje ni više nego musliman. Sad već pokojni beogradski muftija Hamdija Jusufspahić izjavio je u jednom intervjuu srpskim medijima da mu je na Titovu sprovodu prišao šef kabineta Predsjednika Republike i rekao sljedeće riječi: "Čestitam Vam. Umro je u vašoj veri. Umro je čitajući Ku‘ran."
Spomenuti šef kabineta Josipa Broza od 1977. godine do diktatorove smrti bio je Berislav Badurina, general JNA i prethodno veleposlanik SFRJ u Tunisu. Kao ključni dokaz, pored neprovjerljive glasine o tome da je pored svog bolničkog kreveta na noćnom ormariću na ljubljanskom Sveučilišnom kliničkom centru pred smrt držao Ku‘ran, služi Badurinina navodna tvrdnja da je Tito odabrao biti pokopan po “muslimanskom” običaju, tj. na grobnom mjestu je tražio da bude navedeno samo njegovo ime, prezime, nadimak te godine rođenja i smrti, kao i kod muslimana, rekao je Jusufspahić.
Kredibilitet toj izjavi u očima mnogih neupućenih nesumnjivo daje i činjenica da ju je izrekao jedan visoki vjerski dostojanstvenik.
Ipak, dotični muftija je pripadnik krajnje sumnjive obitelji koja je među muslimanima poznata po većoj odanosti srpskoj državi nego vlastitim vjernicima. Jusufspahićev sin Muhamed naslijedio je oca na mjestu vjerskog vođe muslimana u Srbiji, a od 2018. godine obnaša dužnost veleposlanika Republike Srbije u Saudijskoj Arabiji.
Na kraju krajeva, biografski podaci iznositelja tvrdnje ne utječu na to je li tvrdnja istinita ili lažna. U konkretnom slučaju, neke okolnosti Titova pogreba i izgleda njegova grobnog mjesta dali su brojnim mistifikatorima povod da u javnost plasiraju razne teze, od izostanka zvijezde petokrake na grobu zbog Titova tajnog pripadništva masonskom redu, do najnovije o prelasku na islam.
Mitovi i teorije o samo jednom segmentu Titova života, njegovom smrti i pogrebu, toliko su brojni da bi ih bilo teško sve pobrojati. Čak je u pitanje dovedena i autentičnost njegova posljednjeg počivališta.
Na veliku žalost mnogih, priče o Titovoj masoneriji, lažnom identitetu i predsmrtnoj vjerskoj konverziji su naknadno ispredani mitovi koji nemaju veze sa stvarnom Titovom osobom. Zapravo je prava istina uvijek zanimljivija od fikcije kojoj pribjegavaju manipulatori.
Kreiranje mitova posebno je plodonosna disciplina u susjednoj nam Srbiji. Od kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća u toj državi bujaju pseudopovijesne rasprave i “lovačke” priče o ovom ili onom povijesnom događaju ili ličnosti.
Ipak, otpor unutar srpskog društva tom negativnom trendu je spomena vrijedan. Srpski povjesničar Dejan Ristić, koji je u međuvremenu postao direktor muzeja žrtava genocida, autor je knjiga "Mitovi srpske istorije" i "Zablude srpske istorije" u kojima je na pitak i jasan način obrazložio sve nejasnoće o nekim spornim događajima iz srpske i jugoslavenske povijesti, koje su u javnosti davale prostora za kreiranje raznih pogrešnih interpretacija, uključujući i mitove glede Titova pogreba.
Josip Broz Tito je, kao što je dobro poznato, pokopan 8. svibnja 1980. godine. Manje je poznato da se s Titom za njegova života dva puta razgovaralo o okolnostima njegova neumitnog pogreba budući da se njegovo zdravstveno stanje u zadnjem desetljeću života rapidno pogoršavalo.
Ristić navodi da su u Arhivu Jugoslavije sačuvani stenogrami tih razgovara. Vođeni su 1972. i zatim 1975. godine, kada je izgrađena Kuća cvijeća. Titu su predlagana razna mjesta za njegovo posljednje počivalište: Kumrovec, partizansko groblje u Mostaru ili poprišta ključnih bitaka na Sutjesci i Neretvi.
Tito je odlučio pokopati se u Beogradu, točnije u Kući cvijeća, tada dijelu njegove privatne rezidencije na Dedinju.
Pitanje izgleda njegova groba jednako je zanimljiv dio ove priče. Tito je 1960. godine tijekom jednog od svojih posjeta Sjedinjenim Američkim Državama izrazio želju da posjeti grob američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta kako bi odao počast svom savezniku iz Drugoga svjetskog rata.
Roosevelt je pokopan u vrtu svoje obiteljske kuće u jednostavnom grobu od bijelog mramora na kojem je stajalo samo njegovo ime i prezime te godine rođenja i smrti. Tita se dojmila jednostavnost Rooseveltova izbora, ideja da jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu bude pokopan na nepretencioznom mjestu, u grobu na kojem neće biti upisane kitnjaste fraze i nabrojane sve titule.
Toga se sjetio kada je došlo vrijeme da razmišlja o načinu vlastitog pogreba. Tražio je da bude pokopan u grobnici od bijelog mramora (u njegovom slučaju korišten je tzv. venčački mramor, iz planine Venčac pokraj Aranđelovca). Također je odabrao da na grobu budu upisani samo njegovo ime, prezime, nadimak te godine rođenja i smrti.
Posljednja sličnost s Rooseveltom je Titova želja da bude pokopan pod vedrim nebom, što je i poštovano, znaju svi koji su posjetili Kuću cvijeća – nad njegovim grobom stoji svjetlarnik. Sarkofag od bijelog mramora težak je čak devet tona, što je poprilično otežalo službenu ceremoniju njegova pogreba.
Njegov pogreb je bio podijeljen u dva dijela. Jedan za javnost, a drugi za uski krug “izvođača radova”. Njegov sarkofag se sastoji od dva identična dijela koji teže po 4 i pol tone, pa su za vrijeme dijela ceremonije rezerviranog za javnost korištene lažne stiroporne polovice sarkofaga koje su bile obložene tankim slojem mramora. Nakon službenog dijela pogreba, prave dijelove sarkofaga su dizalicama spustili kroz krov Kuće cvijeća i dovršili pokop maršala Jugoslavije.
Na prigovore kako na grobu nema uklesanu zvijezdu petokraku, povjesničar Ristić odgovara da ni na grobovima srpskih kraljeva nema krune, pa to ne znači da su konvertirali na islam ili bili masoni. Po svemu sudeći, priče o Titovu prelasku na islam spadaju u žanr fikcije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....