Priče iz domaćih restorana: ‘Sve nam kradu, čak i četke za WC, role papira... No, to čak i nije ono najšokantnije‘

I baš kada pomislimo da nas partijanerska ekipa koja Split već tjednima maltretira svojim uličarskim ponašanjima više ničim ne može iznenaditi, na površinu isplivaju nove razine njihovih bezobrazluka. Pričaju nam vlasnici restorana iz strogog splitskog centra da im razularena turistička mladost krade sve što mogu ponijeti sa sobom. Na meti je sve što lako stane u džep, ženska torbica, ruksak, ceker za plažu, plastična kesa.

Pa zar ne zvuči bizarno da, koristeći trenutak nepažnje osoblja, u trku sa sobom ponesu i otirač za noge što stoji pred ulaznim vratima restorana? Ili jelovnike sa stola? Ili četku iz WC-a? Ludilo, gosti su nam neviđeni, zbog "đabalesku" ručka ili večere ucjenjuju lošim kritikama na društvenim platformama, puštaju u restorane gaštrapane, lažu da nisu posluženi po dogovoru, u hranu ubacuju komade stakla... Srećom da brojni vlasnici restorana imaju kamere koje bilježe sve. Kako stvari stoje, tehnika im je postala saveznik, potreba, dokazni materijal u svakodnevnoj borbi s turističkim jadom koji nas pohodi u velikom broju.

- Čistačica je očistila prostor pred lokalom, i dok je tren ušla u restoran, nestao je gumeni otirač. Molim? Je li to normalno? Nije. Ne, nije normalno da se neko okomi na najobičniji gumeni otirač. Čistačica se vratila, gleda okolo naokolo di je nesta, pa nisu ga galebovi, golubovi mogli u kljunu ponit sa sobom. Pogledamo kasnije na kameru i vidimo da je faca proša pokraj njega, osvrnija se okolo, vidija čist teren, sagnija se, uzeja otirač i bjež. A da vam ne kažem koliko su mi lampi sa stolova popalili. Stavio sam fine lampe, led svjetlo, na daljinski mijenja boju, atmosferu. Jednu za drugom su mi maznili – veli nam vlasnik splitskog ugostiteljskog objekta.

Nevjerojatno je što se sve krade, jedan od konobara nam priča kako su im rapidno sa stola nestajali jelovnici. Bože dragi, kome treba restorantski jelovnik? No činjenica je da ih je kontinuirano netko uzimao. Isto kao i malo finije šalice za kavu, originalnije izvedbe, počesto i sponzorskog potpisa, koje sa splitskih stolova vrlo brzo završe u torbi lopova. Razumljivo je da brojni vlasnici ne žele da im se ime spominje u ovom kontekstu, nitko ne voli priznati da su na učestaloj meti lopovluka.

Loših je gostiju svima već navrh glave. I nama kada slušamo splitske ugostiteljske priče...

Vojko Bšić/Cropix/Ilustracija

Pa ćemo prenijeti njihove priče bez otkrivanja identiteta. Podaci su poznati redakciji. Ovako nam vele u restoranu iz splitskog centra:

- Ne biste vjerovali što sve kradu. Mirise za WC, sapune, kozmetiku, čak i četke za školjku. Kradu role WC papira. Spužvice. Pokrali su mi i kukice za borše koje se drže pod stolovima. I to je nestalo. Dekoracije sa stola nestaju kao rukom odnesene. Trudiš se da ti lokal bude čist, uredan, da imaš higijenski standard, finu kozmetiku, a na kraju ispadneš budala jer ovo što nam prolazi gradom uzima sve što im se nađe na putu – veli nam vlasnik.

Drugi nam govori da je uvijek imao intenciju hranu poslužiti uz fini beštek. Glavom su tako platile žlice za kavu, pribor za jelo. Na kraju mjeseca gomila toga je nestala. Još nam samo nisu prijavili nedostatak suncobrana, ali zato jesu sjedalica.

- Želiš pružiti bolji dojam, ali ne ide. Ne s ovakvim gostima. S vrimena na vrime mi pukne film da mi dođe da im umjesto uobičajenih vilica, noževa, žlica ponudim jednokratni plastični pribor. Ne shvaćam toliku glad, toliku potrebu za krađom. Koliko god sapuna ja stavio, sve to ode. Počeo sam od najfinijeg, nestane u tren. Pa malo manje skupog. Nestane i to. Sada imaju tekući iz dozatora, sve čekam hoće li i on dobit krila, sve se mislim hoće li ga netko iščupati iz zida. Što je sljedeće na redu? E da, jedno jutro dok je čistačica otišla na tren po vodu, momak se ušulja u lokal, uletija iza šanka i ukra nešto sitno love, ostavljenu manču za konobare od noći prije. Pa dokle smo mi to došli, ima li gore, vidi li se kraj bezdana – veli nam jedan od vlasnika.

O da, ima i gore, s ovakvom klijentelom koja je grad isterorizirala do maksimuma, sve su opcije moguće. Evo vam primjera iz još jednog podmarjanskog restorana, priča nam vlasnik da ga stranci često pitaju mogu li otići u njihov WC. On ili osoblje ih pusti. Vrlo često kada poslije dođu u inventuru, imaju što vidjeti:

- Znate koliko mi se puta dogodilo da odnesu svu žensku kozmetiku. Uvijek imamo stvari potrebne za žensku higijenu, želimo da bude fino, uredno, civilizirano, dostupno našim gošćama. Kao što se radi i u svjetskim restoranima. Pustimo ih u WC, a onda uočimo da one na izlasku ponesu sve sa sobom. Misle da je to "na izvol‘te". Ma da vidite još što mi se događa, na putu od WC-a do izlaznih vrata nalaze se pripremnici na kojima držimo bočice s maslinovim uljem, soljenke, posudice za kvasinu. U više navrata mi se dogodilo da to u hodu samo strpaju u boršu. Okreneš se, toga već nema. Ako ćeš ih ić zaustavit, trčat za njima, onda se uvaljuješ u neugodno incidentnu situaciju pred gostima, onda si u još jednom dodatnom problemu. Ne shvaćam tu potrebu, takvo ponašanje. Pitam se kakvi su to nam gosti, kakav je to odgoj, što oni misle o nama – veli.

Loših je gostiju svima već navrh glave. I nama kada slušamo ugostiteljske priče ide para na uši kada čujemo što je nedavno mlada skupina stranaca napravila u ovom objektu. Pojeli su, popili, platili i mirno otišli svojim putem. A onda je osoblje primijetilo nešto čudno u čašama vina na njihovom stolu.

-To je bio gad i jad. Poharali su ženski wc, uzeli su higijenske tampone i ubacili ih u čaše za vino. Zamislite vi te gadosti. Posluženi su, ugošćeni, počašćeni, prema njima smo kao i prema svima bili kulturni, ljubazni, fini. I onda te to dočeka na kraju priče. Prije nekoliko dana mi se dogodilo nešto što nije nikada u životu. Zatvorili smo navečer restoran, osoblje je otišlo kući, ja sam ostao još neko vrijeme. I vidim muškarca na vratima, stranac, dvometraš, mlad čovjek, ne bi se po robi reklo ni beskućnik ni prosjak. Uđe u lokal i pita me mrtav-ladan može li u restoranu prespavati. Odbio sam ga fino, susretljivo, ali moram priznati da me isto šokirao - veli nam.

Sutradan ujutro kada je došao na posao, našao ga je ispruženog na jednoj klupi u kvartu. Spavao je mirno, ko beba.

- Neko ga je slikao, slika mu je izašla na portalu Slobodne Dalmacije. Odmah sam shvatio da je to taj lik što je očito sve okolo molio za prenoćište. A šta da vam kažem, a šta da vam ja kažem više išta o našim gostima - veli nam vlasnik objekta.