Osamdesete godine prošlog stoljeća odavno su se čvrsto ukorijenile u plodnom tlu nostalgije i mitologije. I što vrijeme odmiče, sve se nekako čine ljepšima, sadržajnijima, bogatijima.
Selektiramo, pa ćemo odmah nabrojiti kako je bilo dobre glazbe - a ne ovo današnje, ni jednu stvar ne možeš zapamtit - pa filmova, pa dobrog sporta, pa ljudi nisu dobivali otkaze, nego stanove, pa smo se družili...
Isuviše je o tome već rečeno, a kupati se u nostalgiji može svatko na jednoj od bezbrojnih grupa na društvenim mrežama i žaliti čak i za sokovima otrovnih boja koji su se zvali Fla-Vor-Aid, frižiderima Obodin (uvijek netko ima babu na selu kojoj Obodin još uvijek radi bez greške) ili žvakama-cigaretama.
Nekidan, objavljen je na Faceobooku u jednoj od takvih grupa suvenir s pazara, drvena čaplja, ondašnji simbol neukusa i - ljudi žale. Draga su im ta sjećanja.
Naravno, za svojom mladošću žale, a ne za čapljom.
Ta mladost nije uvijek bila lijepa, ni jedna nije idealna. Mladost je vrijeme pogrešaka, nedefiniranih stavova, isuviše žestokih emocija - a time i razočaranja - ali mladost ima energije i vremena na bacanje.
Pa i za čekanje u redovima zbog kave i ulja. Redukcije struje u mladosti znaju biti i romantične. Generacija rođena šezdesetih danas bi zbog istog razloga upala u tešku depresiju.
Nije bilo fejsa, a sve smo znali
Nedugo nakon haranja dućanima zbog lockdowna, ponovno se grabi ulje, brašno, šećer i konzerve. Osobito su ljudi pohlepni na suncokretovo ulje koje bi ponovno moglo poskupjeti, a moglo bi ga i pomanjkati - mnogo ga se uvozi iz Rusije i Ukrajine. Sada, kada je najavljeno vjerojatno ograničenje jednokratne kupnje, bit će krcanja kolica.
Osamdesetih nije bilo mobitela ni Fejsa. A opet bi se začas doznalo gdje je nešto stiglo. Naš svijet, u čiji je genetski kod valjda upisan trajan strah od gladi, čekao je pred samoposlugama i zbog onoga čega je u kući bilo dovoljno - jer, ko zna šta će bit sutra.
Puno se pametovalo po tim filama, a neki su na tim mjestima zadovoljavali i svoje socijalne potrebe, naćakulali bi se do mile volje. Poslovođe malih kvartovskih samoposluga postajali su moćni.
- Nema kave, Mare. Skuvaj čaj. Ili, o'š Divku?- čulo se iza pulta.
A kad bi Mare otišla, našlo bi se za prijatelja, susida ili barem kakvu šesnu curu dvadest deka.
Deterdžent se uzimao kako bi stigao - tko je onda pazio na marku proizvoda? Nekoliko puta - kad ga baš nigdje nije bilo moguće naći, nasitno bismo izgratali sapun i ubacili u perilicu i roba bi se odlično oprala.
Tada se čulo i za starinske metode, kvasinu i sodu bikarbonu koja može zamijeniti industrijski deterdžent. Ista stvar danas se naveliko promovira zbog zaštite okoliša.
Ni naranača nije uvijek bilo, pa ih se gledalo maksimalno iskoristiti. Po svim poduzećima se fotokopirao recept za sok koji je navodno nalikovao onome iz tetrapaka, a od kilograma naranača moglo se - uz razvodnjavanje - dobiti deset litara.
Postupak nije bio baš jednostavan. Naranče u kori namakale su se par dana u hladnoj vodi koju je trebalo mijenjati. Poslije ih je trebalo, tako u kori, skuhati, samljeti, procijediti i dodati hrpu šećera. Sok je bio grozan, i gorak i presladak u isto vrijeme.
Kreativnost se rađa
Kreativnost se rađa u vrijeme nestašica. Tada je netko plasirao i recept za domaću čokoladu; radila se od kakaa, mlijeka u prahu, ulja i šećera. Na policama je bilo bljutavih šećernih tabli, ali i čokolade za kuhanje koja je danas, pod drugim imenima, jako popularna i promovirana kao zdrava.
Ni ta domaća nije bila loša, i danas se priprema. Inače, ti kućni proizvodi i ručni radovi, od čokolade do piva i sapuna, danas su strašno "in".
Vožnja par-nepar, odnosno, dozvola vožnje ovisno o zadnjem broju na registarskoj tablici zbog ograničenja goriva, navodno je poboljšavala socijalne odnose. Ljudi su se dogovarali i zajedno išli na posao. Poslije bi se posvadili jer su se neki danas rado vozili mukte, a sutra bi zaboravili pokupiti kolegu.
A treći - znatno rjeđi - onako usput, na sveopću zavist, napomenuli bi kako ih to ne muči jer imaju dva auta, parni i neparni. Taj drugi obično je bila "peglica", Fiat 126, " to je za ženu, da dicu pribaci u školu", ali ipak svojevrstan luksuz budući da jedno vozilo već postoji u familiji. Tko tada nije imao ni jedno, nije se imao oko čega živcirati.
Može se preživjeti i vozeći par-nepar (danas se takve mjere u svijetu ponovno uvode zbog zagađenja), može se oprati roba i bez deterdženta, a ako nema naranče i banane, ima jabuka. Ali, bez kave se ne može.
Nestašica nije bila potpuna, ali ondašnja je država nabavljala manje nego što je ljudima trebalo, a u dućanima bi se sve raznijelo. Zato se švercalo naveliko, dovlačila se iz susjednih zemalja, na pazaru se mogla naći "ispod banka". Navodno su i strani turisti tih godina znali plaćati ljetovanje kavom.
Nitko nije imao iskustva
I svi su je pili, ovako ili onako bi se snašli. Jednom se u Splitu pojavila velika količina sirove kave, tko zna otkud. Trebalo ju je ispeći u špakeru, a iskustva s takvim poslom gotovo nitko nije imao.
Po mirisu bi se trebalo znati kada je gotova, a ostane li minutu dulje u pećnici, propala je. Ulicom se valjao smrad zagorenog, ali nismo je bacili, nego spremili za ne daj Bože, ne bude li nikakve.
Pomalo smo se tada osjećali kao oni prvi lovci i skupljači plodova iz udžbenika povijesti, ponosno donoseći doma kakav ulov do kojega bismo došli što srećom, što na lijepe oči, što kupovinom kod preprodavača. Pa ipak, niti je tko krepao od gladi, niti gol i bos hodao gradom.
Izbijeliš rebatinke klorom (usput se i kada odlično opere), navučeš špagerice iz Trsta, spustiš se do Rive, ljeto počinje i čitav svijet je velika samoposluga mogućnosti, koga više briga za par-dišpar i za cukar?
Danas, uz sve apokaliptične najave, prstom neću maknuti. Kupit ću litru ulja, a mladi iz familije neka mi smisle ono čega bude falilo, njihovo je vrijeme.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....