Je l‘ možda komad jednog drveta obilježio cijeli život Cvitana Perišića Čiče iz Blata na Cetini, pedesetšestogodišnjeg ratnika, maranguna i povratnika čiji cijeli životni put od kninskih kazamata do Splita, Murtera i natrag u rodno Blato nije tek puko naklapanje, već filmski scenarij drito za Oscara?
Ovo nije jedna od onih klasičnih povratničkih priča, već vlastita prošlost kao umontirani program sa svrhom i razlogom.
On se počeo "ekranizirati" jedne zime prije dvadesetak godina. Da vjerujemo u čuda, nazvali bismo to "ukazanjem", čudnim blagoslovom, a budući da nekako više vjerujemo u staru dobru brutalnu šljaku i žuljevite ruke, tog dana kada je zajedno s ocem Ivanom pripremao ogrjev pilajući hrastovu šumu ponad kuće, naišao je na nešto nesvakidašnje.
Komad ogranka u kojem se usjekao i oslikao lik zmije kao iz edenskog vrta u vrijeme Adama i Eve definitivno je prožeo njegovo biće. Pogotovo što je samo nekoliko koraka dalje u kamenu ugledao lik Gospe s djetetom u naručju. Jedni će kazati, istančani osjet zapažanja u prirodi, dok je za one druge to jasan znak i smjerokaz vlastitog životnog puta.
A on je počeo ovako nekako. Kao dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik legendarne 4. brigade, već 1991. godine zarobljen je u Kijevu. Kratko je odležao u kninskom zatvoru i nedugo zatim je razmijenjen. Nakon ratnih strahota i umirovljenja Čičo se i dalje bavi drvom, prirodnim materijalom u kojem je našao "utjehu".
– To mi je bila neka vrsta terapije. Počeo sam raditi ono što je ljudima bilo potrebno vraćanjem u život starih pomalo zaboravljenih drvenih predmeta. Čak tri godine radio sam u Murteru na brodu svog rođaka i našeg proslavljenog estradnog umjetnika Dražena Zečića. Svaki taj komadić drva prošao je preko moje ruke. Taj period živjeli smo u Splitu. Međutim, kako su djeca rasla, a ljubav prema rodnoj grudi sve se više rasplamsavala, bilo je jasno da nam je povratak neizbježan. Više je za tu soluciju bio moj sin Antonio i nevjesta Antonija. I tako prodali smo stan, među sobom podijelili novce, uredili kuću u Blatu i vratili se na djedovinu – tako je u najkraćim mogućim crtama opisao svoj povratak na staro ognjište Cvitan Perišić, čvrsto držeći u rukama onaj kamen s likom Gospe i zmijoliku hrastovinu kao znamen života cijelog ljudskog čovječanstva.
Iako je takvo što uvijek tinjalo u njemu, pogotovo što je svaki svoj slobodan trenutak zajedno s obitelji, sinom, suprugom Dijanom i kćerkom Anom, dolazio na selo roditeljima Ivanu i Anki, posao i obitelj vezali su ga za grad pod Marjanom. Međutim, čim su djeca stasala, početna inicijativa realizirala se prije tri godine trajnim povratkom. Nikada, veli, nije ni bio pretjerano vezan uz Split. A što otac radi, djeca upijaju pa su znali, pogotovo za blagdane i praznike, ostati i više dana u rodnom selu svoga oca. Pogotovo početkom korone, kada se sve u gradu zatvorilo, selo je živnulo. Bila je to mnogima alternativa komoda koji su u gradu imali i nakratko izgubili. Perišići su bili ti srećkovići da su "pobjegli" virusima i u prirodnom ambijentu, omeđeni florom i faunom rijeke Cetine, pronašli svoj mir.
To je bio prvi "poguranac" prema selu i njegovim blagodatima.
Budući da je naš sugovornik prvenstveno radnik i meštar od svog zanata, splitske kalete bile su pretijesne za njegov radni elan.
– U "selu" pod Marjanom nije bilo zemlje za orati ni drva za obrađivati. I tako, danas smo tu. Ni trenutka ne žalim što sam se vratio. Ovo je za mene raj na zemlji. Sve ono što čovjek može poželjeti i što mu danas u ovo ludo vrijeme itekako treba, ja sam ovdje pronašao. Mir, slobodu..., jednom riječju blagostanje. Najljepše nam je u šumi, među drvećem. Zajedno sa suprugom ponesemo kobasica, pečenice, malo vina i rakijice i radimo cijeli dan. Pilimo, cijepamo, slažemo, nešto nevjerojatno – pun je Cvitan dojmova koje je i prije zapažao, s odmakom vremena takav način života dodatno ga ispunjava.
Supruga Dijana odmah je pristala na sinovu i suprugovu odluku. I sama dijete sela, uopće se nije dvoumila. Istina, pola godine provodi na Kornatima gdje radi preko sezone, a ostatak provede s obitelji.
– Ništa nam ne fali. Sve što nam je potrebno tu je, nadohvat ruke. Čak nam i kći živi na selu. Iako se rodila u Splitu, udala se u Grabovac na Goričaju, gdje živi sa svojom obitelji. Tako da smo se u kompletnom sazivu preselili u seosku idilu.
Čujte, velike su prednosti života u ovim ruralnijim sredinama. Osim onoga što je suprug nabrojio, u selu imate pristupačniji odnos među svojim susjedima. Ovdje jedan drugom uskačemo kada je to potrebno, a u gradu svi smo stranci. Nitko nikoga ne poznaje, a živimo vrata do vrata – tvrdi Dijana.
Osim onih domaćinskih poslova, jednim dijelom zadužena je i za vrt i koke. Sve što im je potrebno daju zemlja i kokošinjac, a za ono drugo nalazi se u krugu nekoliko kilometara.
Sa svekrvom se slaže i mlada nevjesta Antonija. Rođena Hercegovka iz Šipovače pokraj Ljubuškoga. Ona i njezin suprug Antonio bili su ti pokretači ideje gradskog "egzodusa" i prelaska Cetine pod obronke Kreševnice. Ova medicinska sestra, zaposlenica u jednoj splitskoj poliklinici, njezin suprug i petomjesečna kćerkica Dora tu su našli svoj smiraj.
– Nekako nas je i korona dodatno ponukala na takvu odluku. Neko smo vrijeme svi zajedno živjeli u stanu. Međutim, ovdje ipak živimo punim plućima – smatra dvadesetpetogodišnja Antonija. Tu im je, kaže, pred kućom škola, vrtić, dječje igralište i nepregledne ljepote zeleno-modre brazde Mosora i Cetine. Za neki ozbiljniji šoping tu je autocesta i blizina svih većih gradskih središta. Ako ne žele u Split, blizu im je Omiš, Imotski, Makarska, Trilj.
Kao i mnogi drugi, i njihov je zaključak da je Split je postao prezagušen, pogotovo ljeti, premda ni zimi nije ništa bolje. Za ulaz ili izlaz treba im jednako koliko iz Blata na Cetini do središta najvećeg dalmatinskog grada.
– Bolju soluciju za život nismo mogli ni poželjeti. Jednako kao i za starije, tako i za mlade obitelji s djecom, ovakva ili slična mjesta su prava za normalan život i odgajanje svoje djece – tvrdi Antonija, ne žaleći ni trenutka što su se odlučili za ovaj, po mnogima, "radikalan" potez.
Po svemu kazanom i viđenom može se zaključiti da je Blato na Cetini uistinu edenski vrt. Po hebrejskom, užitak i sreća, a za Perišiće raj, za što imaju i dokaze, samo da DNK analiza dokaže ono u što su oni sto posto uvjereni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....