Leptirići u trbuhu već su se odavno ugušili u bračnoj kolotečini, u zraku se više ne ćuti ljubav, ali zato se nervoza može rezati nožem, a neizvjesnost se tiho potkrada i šulja po kutcima doma. Svaka sitnica postaje povod za novi sukob, dok se nekad neraskidiva bliskost pretvara u suživot dvoje stranaca pod istim krovom.
U Hrvatskoj otprilike svaki treći brak završava razvodom, no do toga ne dođe preko noći. Koji su prvi pokazatelji da nešto nije u redu i da vašem braku treba pomoć, doznali smo od psihoterapeutkinje Olivere Drutter.
– Brak rijetko pukne preko noći – najčešće ga potkopavaju suptilne promjene koje partneri zanemaruju. Hladnoća u komunikaciji, izbjegavanje zajedničkog vremena i osjećaj da su postali "samo cimeri" umjesto partnera, prvi su znakovi udaljavanja. Nedostatak fizičke bliskosti, stalne kritike i dojam da se jedan od partnera više ne trudi također mogu biti upozorenja. Problemi često počinju sitno – kao manje nesuglasice ili neizgovoreni osjećaji – ali ako se ignoriraju, mogu prerasti u jaz koji je teško premostiti – objašnjava nam psihoterapeutkinja.
– Brak se s vremenom prirodno mijenja – strast iz prvih godina zamjenjuje dublja povezanost. Normalno je i da svaki brak ima svoje uspone i padove, ali isto je tako važno da iz svake krize možemo odnos produbiti. Ono što je ključno jest poštovanje, jer kad nestane poštovanja, stvara se usamljenost kao jaz koji je teško ispraviti i to je najveći problem u partnerskom odnosu. Ključ je u razlikovanju prolaznih izazova od trajne emocionalne udaljenosti – i nezanemarivanju znakova koji ukazuju na to da nešto treba mijenjati – dodaje.
Početna strast na svakoj se novoj, zajedničkoj stanici rasipa, i premda ponekad ljubav ne želi napustiti vlak, sve joj je teže naći "svoje mjesto" na tom dugom bračnom putu – među nesporazumima koji su postali prtljaga, tišinama koje odzvanjaju glasnije od riječi i stanicama na kojima nitko više ne zna treba li sići ili nastaviti dalje.
– Teško je povjerovati da iza izgubljene ljubavi ne stoji nešto nerazriješeno. Mogućih je razloga mnogo, a zajedničko da nije bilo dovoljno hrabrosti, volje i iskrenosti za suočavanje s onim što stoji između partnera. Šteta, jer svaka je kriza prilika za osobni, a onda i partnerski rast – komentira Drutter i naglašava kako i tišina, baš kao i svađe, može biti znak napuklog braka.
– Svaka je krajnost definitivno destruktivna. Tišina u braku ne mora značiti skladan brak, možda je takav brak forma bez dublje emocionalne povezanosti. A koliko god da se svađa u braku smatra izrazom da nam je stalo do partnera i našeg odnosa – ne mora značiti da je svaka svađa konstruktivna, zdrava svađa.
Privremene oluje, poput dolaska djeteta, promjene posla ili selidbe, mogu nakratko zaljuljati brod, ali ako je odnos zdrav, partneri će iz tih izazova izaći još povezaniji i snažniji. No što kad oluja ne prolazi, kada se svakodnevica pretvori u stalnu borbu, a odnos postane sidro koje vuče prema dnu?
– Privremene krize često su posljedica vanjskih trenutačnih faktora kao što je prinova u obitelji, bolest, promjena radne sredine ili mjesta stanovanja, odnosno sve što od nas traži pojačani angažman, a time gubitak slobodnog vremena i energije za odnos s partnerom, odnosno partnericom. Nakon takve krize zdravi partnerski odnosi imaju sposobnost vraćanja u odnos bogatiji za iskustvo i učenje kako se u sljedećim sličnim situacijama mogu bolje razumjeti i izbjeći ovakve krize.
Kod trajno disfunkcionalnih partnerskih odnosa moramo se pitati zašto ostajemo u takvom odnosu, što je to što nas povezuje. Svakako preporučujem potražiti stručnu pomoć, koja će nam pomoći u suočavanju s cijelim emocionalnim paketom i uvjerenjima koja smo donijeli u takav odnos – razjašnjava psihoterapeutkinja.
Nerazriješene rane, obrasci koje smo naslijedili od roditelja, obrambeni mehanizmi koje smo gradili godinama – sve to ispliva na površinu u trenucima krize. Tada ne reagiramo samo na partnera, nego i na sjene prošlosti koje nas nesvjesno vode.
– U brak ulazimo s određenim obrascima ponašanja koje smo usvojili unutar naše primarne obitelji i zajednice. Svaki problem koji nije razriješen iz djetinjstva kola u našem sustavu, oko kojega gradimo imidže, obrane, koje unosimo u svaki kontakt izvan obitelji. Nesvjesni obrasci ponašanja koje smo usvojili unutar obitelji mogu dugo upravljati nama, a da toga nismo ni svjesni. Ovi obrasci očituju se u kriznim situacijama u braku i zato ih valja raspakirati. Važno je prepoznati da nas traume iz djetinjstva tjeraju na pretjeranu reakciju spram partnera, odnosno partnerice, a da to često nema veze s njima. Ovo je početak razrješenja krize i izlaska iz začaranih krugova nesvjesnog ponašanja – objašnjava.
U vrtlogu svakodnevice lako je pokazati prstom na posao, tempo života ili vanjske pritiske kao glavne krivce za udaljenost u odnosu.
– Živimo u dinamičnom svijetu, gdje lako možemo vanjske faktore prozvati glavnim krivcima za loše odnose. Ali isto tako valja odrediti što nam je stvarno bitno, kakav život želimo imati i što je to što smatramo kvalitetnim životom, brakom, obiteljskim odnosom. Prepoznati što nam je nametnuto od okoline i oduprijeti se tome danas je, prema mojem mišljenju, najveći izazov. Kad shvatimo da nam za stvarnu sreću ne treba puno, otpadnu očekivanja, a time i stres. Tek tada možemo vidjeti gdje smo stvarno sa sobom i što nam treba od partnera, odnosno partnerice – objašnjava psihoterapeutkinja.
– Kad se razgovori pretvore u beskrajni popis optužbi, a rečenice poput "Ti uvijek..." ili "Ti nikada..." postanu uobičajeni refren, znakovi su jasni – više se ne slušamo, nego se branimo – govori psihoterapeutkinja Drutter. Rasprave se vrte u krug, bez stvarnog uvida u vlastitu odgovornost i ulogu u sukobu, i to je prvi znak koji bi nas trebao upozoriti na to da je možda ipak potrebno potražiti stručnu pomoć.
– Nemogućnost da dođemo do razrješenja, kao i sposobnosti da mijenjamo svoje reakcije svakako su poziv da potražimo pomoć psihoterapeuta ili psihologa. Preporučila bih svakako individualno savjetovanje i psihoterapiju, a onda i terapiju za parove. Dokle god nismo spremni pogledati u sebe, nećemo znati kako na nesvjesnoj razini kreiramo odnose koji će biti emocionalno obojeni našom povijesti, te ćemo stoga ponavljati sličnu dinamiku i s drugim partnerima.
Izdaja u braku pogađa duboko, i najčešći je rušitelj odnosa koji je nekad djelovao nepokolebljivo. Povrijeđena strana osjeća težinu boli i gubitka sigurnosti, dok onaj tko je izdao često ne zna kako sastaviti slomljene dijelove, a najčešće je pitanje – je li brak moguć nakon izdaje?
– Osobi koja se osjeća izdanom teško je osvijestiti da je i sama sudjelovala i podržavala izdaju. Tek kad osvijesti ovaj dio sebe, može odlučiti želi li dati osobi priliku za novi, drugačiji odnos. Isto tako, da osoba koja je izdala ima hrabrosti vidjeti sebe u toj izdaji, oprostiti sebi i preuzeti krivnju. Nakon ovakvog iskustva puno je teže vratiti povjerenje, ali gdje ima iskrenosti i ljubavi, može se naći način... Potrebno je i vrijeme – poručuje psihoterapeutkinja Drutter.
Brakovi se često temelje na mitovima koji oblikuju naše percepcije o tome što je "pravo" i "ispravno" u vezi. Mnogi ljudi ostaju u braku zbog uvjerenja koja nemaju stvarnu osnovu, nego su preuzeta iz društvenih normi ili osobnih strahova. Jedina je istina: bez prave ljubavi i poštovanja nema ni sretnog braka.
– Najčešći su mitovi da djeca mogu spasiti brak, zatim financije, emocionalna ovisnost, uvjerenje da je "ostanak u braku pobjeda" i slično. Za sretan i kvalitetan brak, osim "kemije", potrebno je puno djelovanja, pažnje, zdravih kompromisa, razgovora i slično. Brak je kao vinograd, koji uvijek obilazite, posvećujete mu vrijeme, brigu, interes i ljubav, da biste jednog dana uživali u božanskim kapljicama svoga truda.
Pitanje koje zasigurno neprestano tumara po mislima za vrijeme bračne krize jest – ostati ili otići? Teško je pravedno presuditi kad se na vagi nalazi vaš život, raskomadan na "pluseve i minuse". I kad su izazovi veliki, a ima poštovanja, interesa i emocija, svakako valja uložiti vrijeme i energiju u takav odnos. Međutim, kad je odnos toksičan, iscrpljujuć i ne postoji emocionalne povezanosti, valja uzeti u obzir opciju razvoda. Tada valja vidjeti kako izaći iz tog odnosa kao odrasle osobe koje se mogu složiti oko toga da jednostavno nisu kompatibilne jedna za drugu – poručuje psihoterapeutkinja.
Ponekad je razvod doista jedino rješenje, no ne rastanu se svi kao ljudi, odlasci često znaju biti prljavi.
– Dostojanstven je razvod moguć ako oba partnera mogu prihvatiti činjenicu da razvod ne znači nužno neuspjeh, nego sposobnost da prepoznaju prepreke koje stoje između njih i da su im nesavladive jer su različitih stavova, želja, vizija i potreba. Potrebno je prepoznati i dio koji je bio dobar u njihovu odnosu i svakako osvijestiti da zamjeranjem negiraju dragocjeni dio sebe. Prihvaćanjem ljudskosti, a to ujedno znači i nesavršenosti, put je ka cjelovitosti. Zato valja imati na umu da smo svi mi samo ljudi – kaže psihoterapeutkinja Drutter.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....