Skoro obilježavanje Dana sjećanja 18. studenoga na herojske žrtve, dana kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara, kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad stanovništvom, te kada su svoje junaštvo iskazali branitelji Saborskog, Slunja, Cetingrada i Rakovice, bit će sigurno upamćeno i zbog pronalaska zemnih ostataka samo nekih branitelja i junaka obrane Vukovara, Jeana-Michela Nicoliera, Josipa Batarela, Zorislava Gašpara i Dragutina Štica.
Konačno će njihove obitelji moći dolaziti na njihove grobove, konačno malo smiriti rastrgane duše. Bitka za Vukovar, tada pod vojnom opsadom Jugoslavenske narodne armije, započela je 25. kolovoza, a završila 18. studenoga 1991. i u njoj je sudjelovalo 1800 branitelja. Slomu obrane grada prethodili su tragični događaji s fatalnim posljedicama: u borbama u gradu i na širem području Vukovara poginulo je oko 1600 branitelja, a njih oko 600 ubijeno je nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima.
Poginulo je i oko 1000 civila, a ranjeno je više od 2500 osoba. Uz to je u srpske koncentracijske logore odvedeno oko 7000 zarobljenih branitelja i civila, dok je iz grada prognano oko 22 tisuće njegovih stanovnika. Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata još je nekoliko stotina osoba s vukovarskog područja. I pitanje je kada će se odgonetnuti njihova sudbina.
Baš i za ovaj Dušni dan, kada obilazimo grobove svojih najmilijih, kada se priprema i skoro obilježavanje 34. obljetnice pada Vukovara, ta vijest o pronalasku zemnih ostataka vukovarskih heroja bila je temom razgovora mnogih koji su obilazili groblja diljem Hrvatske. Istinsko suosjećanje s rodbinom onih čiji su zemni ostaci pronađeni još jednom je pokazalo to naše zajedništvo i pored svakodnevnih mnogih političkih prepucavanja.
Imoćani su također branili Vukovar i ginuli za njegovu slobodu, a danas njihove obitelji mogu u miru odati takvima počast, izmoliti odrješenje na njihovu grobu. Upravo u Vinjanima Gornjim, na groblju pored crkve sv. Ante, susreli smo Senku Jelavić, rođenu Đerek, sestru junaka obrane Vukovara i njegova Sajmišta Velimira Đereka Sokola. On je u Vukovar ušao 27. rujna te 1991. godine kao dio zadnje skupine hrvatskih branitelja koja je preko Bogdanovaca i kroz kukuruzni put došla pomoći obrani toga grada.
Zabrinuta majka
Majci nije ni rekao kamo ide. Kako bi je umirio i da se ne bi brinula, kazao joj je da je mobiliziran i na zadatku u osiguranju zagrebačke zračne luke. Ali, sestri Senki je priznao sve. Prije odlaska dao joj je telefonski broj od Kluba Vukovaraca u Zagrebu, kazavši da njih nazove pa će joj oni reći kako je i gdje je, ako se on ne javi. Sestra ga je odgovarala od odlaska u Vukovar kako bi ga sačuvala od pogibije. Nije ju poslušao. Velimir Đerek Sokol, rođen 1965., bio je treće, najmlađe dijete, nakon dvije starije sestre, u obitelji Ante i Zorke Đerek iz Vinjana Gornjih kod Imotskog. Otac mu je umro kad mu je bilo sedam godina. Školovanje je nakon Imotskog nastavio u Zagrebu, a radio je na recepciji hotela "Esplanade" u Zagrebu.
Bio je druželjubiv, svirao je gitaru i harmoniku, omiljen u društvu, igrao je i mali nogomet na popularnom igralištu u Imotskom, zajedno, kako nam kaže njegova sestra Senka, s tri godine mlađim Zvonimirom Bobanom, ali i svojim vršnjacima. Bio je radišan i snalažljiv, sam se probijao kroz život, ništa mu nije bilo teško, i tako je našao posao na recepciji hotela "Esplanade" u Zagrebu. Odatle je otišao kao dragovoljac u rat, a onda je odlučio ići boriti se u obrani Vukovara.
– Sve je to istina – priča nam Senka postavljajući na bratov grob bukete svježih ruža i drugog cvijeća, paleći jednu za drugom bijele svijeće.
Na našu molbu da nam još jednom, iz one svoje sestrinske duše, ispriča taj put njezina omiljenog brata od recepcije kultne "Esplanade" do pogibije na vukovarskom Sajmištu kod jednog starog bunara, toga 12. listopada 1991. godine, Senka nam se prvo osvrnula na već spomenutu vijest o otkrivanju zemnih ostataka nekolicine branitelja Vukovara.
– Pronalazak zemnih ostataka Jeana-Michela Nicoliera, kao i Josipa Batarela, Zorislava Gašpara i Dragutina Štica, uistinu je velika vijest i ogromno olakšanje za sve nas, a ponajviše za njihove obitelji koje su jako propatile u ove 34 godine. Sada će konačno oni, kao i mi ostali, imati gdje zapaliti svijeću i pomoliti se za njihove duše. Dječačko i nevino lice mladog Francuza urezalo se u srca svim ljudima koji su osjetili njegovu hrabrost, odlučnost i ljubav da brani Hrvatsku tamo gdje je najteže, a to je bilo u Vukovaru. Poput moga brata Velimira, svi heroji Vukovara – i Jean-Michel Nicolier, Josip, Zorislav i Dragutin – svjetionici su našem narodu, poglavito mladima, što je to ljubav za Hrvatsku, za čiju su slobodu žrtvovali i svoje mlade živote – reče nam Senka Jelavić, Velimirova najstarija sestra. S pogledom uprtim u bratov grob nastavila je...
– Evo sada ispred crkve našega sv. Ante, simbola Vinjana Gornjih, mogu vam reći da je baš tjedan dana prije blagdana našega zaštitnika, 13. lipnja 1991., moj brat Velimir došao kući iz Zagreba, gdje je radio, kako se zna, na recepciji hotela "Esplanade". I baš taj tjedan prije blagdana pričali smo kad bi bio u kući i stalno mi govorio kako bi on išao na ratište, ali da materi ništa ne govorim. Pa kud ćeš, Vele, brate, počeo si tek raditi – rekoh mu – no on je tih šest dana kod kuće često odlazio u Imotski uz objašnjenje da mora vidjeti neke ljude, da se mora javiti na posao i tako. Fala ti Bože, rekoh, neka ide, bar će ostati za Sv. Antu, slušat ćemo svetu misu, mater naručila janje za ispeći po našoj tradiciji, doći će i sestra Rajka iz Gruda i, vjerujte, veselili smo se svi jer je Velimir, nakon prerane smrti oca, bio jedina muška glava u obitelji.
Put u Zagreb
Što se onda dogodilo?
- I eto sutradan bijaše 13. lipnja, blagdan, a on dođe do mene u stan u Imotski 12. lipnja, dan ranije, i kaže meni: "Ja moram, sestro, večeras u Zagreb našim autobusom koji ide u 22.30 sati." Pa kud ćeš, Vele, brate, mater sve pripremila, Sveti Ante je, svi smo te čekali. Ali uzalud, on naumio i gotovo. Mora biti da je netko njega zvao i očekivao je taj poziv u Imotskom. Ostali smo zatečeni, a tek majka Zorka. Vele joj reče da mora biti na poslu, kako nema kolege, kako mora zamijeniti, da hotel ne može bez recepcionara. Majka je bila razočarana. I tako poslije podne 12. lipnja došli smo ja i suprug Branko do kuće u Vinjanima, ukrcali mu stvari, ali majka i dalje vrlo ljuta što Vele ide dan prije Svetoga Ante. Poslije njegova odlaska, koliko je majčinska pronicljivost jaka, govori meni: "Senka moja, nije meni ovo drago oko našeg Vele. Ma jesi li ti vidjela ovih dana kako on stoji na našem Brigu poviše kuća i sve razgleda okolo našu kuću, našu zemlju ispod kuća, sveti moj Ante, ko da se nikada više neće vratiti." Kažem ja, majko, ma o čemu ti to, znaš ti njega, voli on oko kuće. I tako tu večer Velimir sjedne u autobus, mi se pozdravismo, ja mu kažem: “Brate dragi, javljaj se, vidiš što se događa u Hrvatskoj, barem se materi javi da je sve u redu.”
Kako je on reagirao?
- Reče mi da će se javiti, da budem bez brige. No meni ostade vrlo znakovit razgovor u hodniku moga stana kada smo se pripremali otići na kolodvor. Reče mi: “Senka, ja ti više neću raditi di sam radio, a neću ni biti u Zagrebu.” Ma, Vele, brate, di ćeš, što se s tobom događa, pokušavam ga pitati, ali on po svome. “Nemoj me, sestro, tražiti i zvati, jer me nećeš dobiti, jer ja idem na neke pripreme. Materi laži što god znaš, molim te. Ja kada budem mogao, javit ću se, a ne znam koliko će to trajati.” I tako ti se meni to motalo po glavi kad je sjeo u autobus i krenuo put Zagreba. Tko je onda znao da ću ga vidjeti zadnji put živa - sa suzama u očima pokraj crkve sv. Ante prisjeća se Senka i nastavlja:
– Znači, na Svetog Antu bio je u Zagrebu. I sestra Rajka, a posebno mater, bile su baš kao i ja nervozne za ručkom. I tako dan po dan, moja majka Zorka skoro pa svaki dan u mene u Imotski: “Ajde, Senka, zovi Velimira da ga čujem.” Što ću, ja onako okrenem broj da ona vidi i kao da pričam s nekim na recepciji ‘Esplanade‘, pa ovako, pa onako, pa Vele radio noćnu smjenu, sada ga nema. Vidim mater napregla uši da čuje. Došla majka ponovno za par dana i opet traži da ga zovem, a ja njoj: “Majko, zvao je Vele sinoć i rekao je kako su ga rasporedili na aerodrom u Zagrebu i da je sada tamo, da ga se ne smije puno zvati i da će se on javiti.” Tako meni taj aerodrom pade na pamet da samo mater smirim. On poslije, saznala sam, još nije bio u Vukovaru.
Dođe taj 12....
Je li majka povjerovala?
- Kaže mi majka: “Ma kuda će tamo, sada će mu dati kakve stare čizme, a on ti ono ima vene na nogama, tko zna kako će se nositi s tim.” I tako od tog šestog mjeseca do devetog, kada me nazvao, ja sam zavlačila i majku i sebe, ne znajući gdje je Velimir. Čula sam ga samo jednom, dva puta. I onda poziv 26. rujna i sljedeći razgovor: “Senka, sestro, ja sam dobro, ali ti ja idem u Vukovar, sutra sam tamo i ne pitaj me više ništa.” Ma kud Vukovar, moj Vele, pa znaš li ti što je tamo, ma kud baš Vukovar, ja se raspričala na telefon. Pa rekla sam materi da si na aerodromu u Zagrebu, di ću više lagati, brate mili. Ma znaš li ti, brate, di je Vukovar, pa čuješ li ti vijesti. Glavašević priča da je tamo pakao. To ti je na kraju Slavonije, sama ravnica, nemaš di glavu sakriti, moj Vele, di ćeš tamo, pokušavala sam ga odvratiti. A on meni baš odrješito: “Ja se, sestro, tamo ne idem kriti.” Kažem mu, pa, brate, mogao si u Treću našu imotsku bojnu, tamo su ti rođak Neven Petric, pa naš Mario Tomasović, nekako je lakše, iako su i oni u borbi. Kada si već odredio ići braniti Hrvatsku, priključi se njima, i oni je junački brane. Kaže on meni, i to nikada zaboravit neću: “Znam, sestro draga, ali Hrvatska se trenutno brani baš u Vukovaru i ja idem tamo i priča je završena. A ti, molim te, laži materi koliko god možeš i neka misli da sam na aerodromu u Zagrebu.”
Jeste li se čuli i nakon toga?
- Nakon nekoliko dana, tamo početkom listopada, on je mene nazvao iz Vukovara. Ja se sva ustreperila, a on veseo, smije se, govori da im četnici ne mogu ništa, da je sve u redu. Dao mi je i broj telefona Kluba Vukovaraca u Zagrebu i da tamo zovem i da pitam za njega, da su to odlični ljudi i da će mi kazati sve informacije. I tako završi taj razgovor, a ja nazvah za dan, dva taj broj i pitam za Velimira Đereka. Rekoše mi da nije na popisu ranjenih ni poginulih. Bijaše mi srcu lakše. Ali, moj prijatelju, dođe 12. listopada. Bijaše subota, dan njegove pogibije, a mater došla u mene u stan u Imotski. Jedva čekam prvi put da mi mater ode što prije, ali ona stala i sluša Glavaševića i Vesnu Bosanac, govore o Vukovaru. U zemlju propadam. Ona mi govori kako će mi ispeglati robu, ja joj ne dam i sve čekam 14, 15 kada autobus iz Imotskog ide za Vinjane, da ona krene. I onda u 13.30 zazvoni telefon, a trnci priko mene. Mater napela uši, a ja se javim: “A jesi li ti to, moj Vele, kako ti je na aerodromu?” A on meni, to nikada zaboravit neću: “Sigurno je mater tu u tebe. Ajde, daj mi je da je čujem, a ja ću tebe nazvati večeras kada budem u štabu.” Pitam kako je na aerodromu, a on meni: “Nemam ti što reći, sestro, katastrofa, puca se na nas iz svih pravaca. To ti je kao da uzmeš šaku lemozine (sitni kovani novac od milostinje u crkvi), pa ako te pogodi, pogodi, eto tako ti je to."
Je li se čuo s majkom?
- I onda mater uzme slušalicu i reče: “Ma moj Vele, kako ti je, jesu li ti teške čizme zbog one tvoje vene. Ma kada ćeš ti na posa, ja ti spremila gajbu našeg grožđa.” Kažem ja materi: “Ma kuda ćeš mu slati grožđe na aerodrom.” A Vele, čujem, govori materi: “Ma majko, ostavi ti sada grožđe, neka se osuši, volim ja ono kada se malo smežura, obisi ga ko i do sada.” Još je s materom pričao nekoliko minuta, pozdravio se, a kada sam se opraštala od njega, spomenu da zovem jednog prijatelja u Zagreb da će mi on dati broj od Karoline. Koja Karolina, pitam, a on se nasmije. Znala sam, mora biti da mu je to bila djevojka. Eto, tako ti bijaše to, ja sam od toga prijatelja dobila njezin broj, ali u onoj žurbi sam krivo napisala, pa je nisam ni dobila. I tako u 13.30 se oprosti s majkom Zorkom, malo poslije toga i sa mnom, i poginuo je sat, dva poslije kod jednog bunara na Sajmištu od gelera neprijateljske mine. Sve ostalo je, moj prijatelju, povijest. Godine 1997. ekshumirani su njegovi posmrtni ostaci jer je kao branitelj Vukovara i zapovjednik bio pod itekakvom paskom četnika kojima je preko veze stalno govorio o 600 Imoćana koji su došli s njim kako bi ih rasturili. Tražili su gdje je pokopan, ali njegove ostatke nisu našli. Ostatke zemne našeg Velimira, u dostojanstvenom sprovodu i nakon svete mise u njegovoj crkvi sv. Ante položili smo u našu obiteljsku grobnicu gdje počiva uz svoga oca i svoju majku. Evo sada će i film, prvi kod nas snimljen uz pomoć umjetne inteligencije, o našem Velimiru, ugledati svjetlo dana, pa će i njegova žrtva biti zahvala svim poginulim junacima ne samo Vukovara, već svima koji su poginuli za slobodu Hrvatske – reče nam Velimirova sestra Senka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....