- To ste bili vi?
- Je, je, ja san.
Pronašli smo ga! Koga? Najpoznatijeg zaštitara u Hrvatskoj ovih dana. Pa i najraspjevanijeg. Okrenuli smo broj – dva, znali smo na kojoj adresi pitati. Odao ga je jedan komentar. Netko je, naime, ispod objave napisao kako je riječ o starom torcidašu Joki. A tko taj sektor poznaje bolje od Kele? Javio nam se Branko Grbeša i za čas smo otkrili o kome je riječ.
Josip Domazet mu je ime, a poznatiji je kao Joke Kontra. U navijačkim krugovima itekako je poznat, ali i šire. Odazvao se našem pozivu, ali u početku nevoljko govorio. Valjda je htio „opipati” kakve su nam namjere. No, kako je razgovor tekao Joke se opustio i istresao na stol svoju životnu priču. A ona je, malo je reć‘, zanimljiva.
Svega tu ima, godine su u njegov život nanijele štošta. Od Hajduka i Torcide do rata. No, ajmo prvo o aktualnostima. Joke je postao viralni hit. Neće mu se svidjeti ovo „viralni”. Osjetljiv je na hrvatski jezik, pa tako od njega nećete čuti ni „lajkati, ni šerati”. I neka je tako. Malo je još onih koji njeguju naš jezik i riječi. One za koje se godinama borilo, za koje su život dale tisuće.
- Ponilo me, jednostavno. U ovom poslu moraš bit ozbiljan i uvik na oprezu. Ali tu pismu baš volin i mora san zapivat. Još kad san vidija silnu mladost kako uglas piva na tribinama. Mora san se i ja uključit.
Ozbiljan je zaštitarski posao. Nema puno mjesta za šalu, ali valja postupiti po osjećaju kao što je učinio Joke. Tu nema greške...
- Triba nekad bit i ležeran. Zato me svi vole. Mene zna pola sjevera. A kad san vidija snimku i koliko je „sviđalica” i dijeljenja skupila, osta san paf – priča nam rasplesani i odgovorni za sigurnost na utakmicama. Često radi i na Hajdukovim susretima. Desetak je godina u ovom poslu, kako kaže.
Pola sjevera?
- E, tako je. U Torcidi san po života. Iza mene su deseci gostovanja, ali smirija san se otkako san u nekin godinama.
Kojim?
- Sad su mi 52, pa ti vidi...
Bogata je Jokina navijačka karijera. Nakupilo se tu raznih dogodovština. Skoro kao da opet prolazimo kroz Keline kronike.
- Krajem 80.-ih godina san počeja. Od nereda na Kantridi pa nadalje. Zadnje gostovanje bilo mi je u Vinkovcima na finalu Kupa prije šest godina. Na utakmici Hajduka i Partizana među prvima san uletija na teren.
Dvije riječi
Burno je, dakle, bilo tih godina. A onih koje su uslijedile – još i burnije. Rat je tada kucao na vrata Hrvatske. Prijetila je velikosrpska agresija koja je na koncu i počela. Ishod znamo. Hrvatska je pobijedila usprkos velikim žrtvama. Život su za domovinu položile tisuće branitelja. Među onima koji su branili zemlju bio je i Domazet. Ponosi se time, iako nije puno nedostajalo da se i on ubroji u crnu statistiku...
- Domoljub san i branitelj. Te dvi riči me najbolje opisuju. Ljuti me kad vidin da pišu „bivši branitelj”. To nije točno jer branitelj ili jesi ili nisi. Ako jesi, onda si to cili život – objašnjava Joke.
Do njegove obitelji 90.-ih su godina došle najgore vijesti, one o njegovoj pogibiji. Doduše, ne i do najuže. Njima su planirali službeno to priopćiti. Srećom, nisu morali. Nije to bila istina, iako razloga za slavlje ipak nije bilo...
- Mislili su u početku da san ja poginija jer mi je strada rođak Ante Tonči Domazet. Iz Satrića san u sinjskom zaleđu, općina Hrvace. Puno smo branitelja dali. Bija san u 141. brigadi, ja u pješaštvu, rođak na minobacaču. U Grahovu smo gadno stradali u Oluji od 12. do 15. kolovoza. Tada mi je poginija rođak.
Ljubav prema Hrvatskoj ono je što ga nosi. Da se to zaključiti iz razgovora sa osebujnim Jokom. Zanimljiv je sugovornik u svakom pogledu. Domoljubni zanos drži ga i danas, a njegov cilj je, kako kaže, proširiti ga na mlade. Da se ne izgubi. Bio je zato jedno vrijeme itekako aktivan na društvenim mrežama. Pisao je tekstove, skupio i nekoliko tisuća pratitelja (ne daj ti Bože reć‘ followera). Ali štufalo ga je pisanje ipak. Zasitio se. Za sada. Tko zna, možda se nakon ovog teksta i vrati u bespuća interneta... Pratitelji čekaju. Autor je i naljepnice posvećene Vukovaru koja i danas krasi tisuće profila.
- Sićan se i jednog koncerta Ive Fabijana. Mahalo se tad trobojnicama s petokrakom, a ja san cilu noć prije koncerta na majici crta šahovnicu. Sićan se dobro, skupa su se vijorile Hajdukove i Dinamove zastave. Među nama je bilo zajedništvo, Torcida i Boysi skupa. To bi danas tribalo vratit i podržat, a ne stvarat razdor između sjevera i juga.
Tko ga stvara?
- Zna se dobro, oni kojima to odgovara.
Ajmo mi opet na Hajduka. Malo je poznat detalj kako je i Domazet sam bio igrač Bijelih. Bilo je to u mlađim uzrastima. Dogurao je do kadeta.
- Uff, davno je to bilo. Počeja san u Lavčevića, a onda ‘85. priša u Hajduka.
Nemirnog je duha tada bio Joke, pa se tako prisjeća anegdote s jednog treninga.
- Potuka san se s Harijem Vukasom. Bila je neka situacija, mislin da je uzeja moj dres, više se i ne sićan. Uletija je Slavko Luštica i dobija san zabranu treninga. Bija san živac, ali nisan moga podnosit nepravdu. U to vrime bija san profesor baluna za sve njih tamo, osim za Giovannija Rossa. Ivica Matković me gura, a Luštica me vraća nazad. I tako stalno. Na kraju me škartalo, rekli su da moran u Splita. Pokojni ćaća me odveja ‘82. na Poljud. Prvi put san vidija Torcidu uživo. I sam san priša nakon zabrane. Počela je navijačka karijera – ostalo je povijest.
A za kraj, evo i najave novog "koncerta".
- Idući nastup zakazujem za 20. ožujka na punom Poljudu kontra Francuza. Ja i Thompson u duetu - poručio je Joke u šali. Ili nije? U svakoj je šali barem pola istine... Živi bili, pa vidjeli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....