Referentna vrijednost cjenovne pristupačnosti destinacije postala je – kugla sladoleda, taj “kamen spoticanja” na našoj obali Jadrana ove sezone. U predsezoni je i na Bledskom jezeru (Slovenija) stajala tri eura, kod nas se dobacila i do četiri eura (na primjer, u kampu u Segetu kod Trogira), tako da je naša percepcija baždarena na “povoljno” ako negdje ugledamo natpis “dva eura”.
Stoga je razumljiv šok & nevjerica kod nas iz Splita kad smo na vitrini slastičarnice “Evropa” (baš tako, Evropa sa “v”) u Tuzli, Federaciji Bosne i Hercegovine, pročitali cijenu: 1,5 KM. A jedna i pol KM iliti konvertibilna marka znači da kugla sladoleda stoji manje od eura, otprilike 75 centi! Nećemo se baš zakleti, ali na Balkanu ćemo teško naći jeftiniji...
K tomu, sladoled je izvrstan, onaj od pistacije (njega smo kušali) napravljen je “pravo” zanatski, a svaki se okus radi po starinski, govori nam Emina Bajrami, supruga vlasnika Mumina Bajramija čiji je otac službeno otvorio obrt za slastičarstvo “Evropa” u Tuzli još 1962. godine.
I odonda – od šezdesetih godina prošlog stoljeća dakle – nije se mijenjao ni način proizvodnje niti asortiman. Bogme se ni cijene nisu puno – da upotrijebimo našim političarima mio eufemizam za poskupljivanje – “korigirale”. A opet, nitko nije na gubitku! Može se bez problema i prezimiti...
Meka za turiste
Već smo u “Slobodnoj” pisali o “turističkom bumu” u Tuzli zadnjih godina, otkad kupalište na slanim jezerima “Pannonica” privlači sve više gostiju iz cijele BiH, kao i regije. Ljeti Tuzla živi kao prava turistička meka, ali zbog te okolnosti njihovi se ugostitelji nisu (kao mnogi drugi u Hrvatskoj) “probarabili” pa digli cijene.
Prije nekoliko dana je za HTV4 turistička čelnica Pule Sanja Cinkopan Korotaj arogantno branila tezu da naš sladoled nije skup, te je kao ilustraciju te (socijalno potpuno neosjetljive) teze iznijela podatak da je njezina kći nedavno navodno u Firenzi kuglu sladoleda platila pet eura. Slučajno smo i mi nedavno posjetili Firenzu, štoviše, napravili smo đir po Toskani te istražili ponudu u više gradova – u Italiji se, za početak, sladoled uopće ne prodaje na kugle, nego na porcije.
Početna, najmanja porcija stoji oko dva eura, i za taj se iznos mogu birati dva okusa, dok srednja porcija stoji oko pet (rečenih) eura, i tu ulaze čak tri okusa, što znači da je porcija (ne kugla, nego porcija) sladoleda od pet eura ekvivalent trima kuglicama sladoleda. Najveća porcija stoji i do deset eura...
Možda je kći čelnice TZ-a Pule bila u nekoj uistinu skupoj i mondenoj te nama smrtnicima nepristupačnoj sladoledarnici? No čak ni tada njezin navod o cijeni ne može predstavljati referentnu vrijednost.
Vratimo se mi s elite na raju. U tuzlanskoj “Evropi” se, osim odličnog i jeftinog sladoleda, možete osvježiti i drugim slasticama iz rashladne vitrine, a sve su retro-predznaka: đevrek (najsličniji princes-krafni), voćna kocka Arabija, Istanbul-torta, baklava, krempita i šampita – hej, šampita! Kad ste to zadnji put vidjeli? Priznajemo, mi nismo desetljećima. Kolega fotoreporter Joško Šupić maznuo je dvije i sretan otišao iz slastičarnice s bijelim tragom na brkovima.
Kolači za euro
Svi kolači stoje dvije KM, to jest jedan euro. I to je podjednako nevjerojatno.
– Imamo i boze, soka od borovnice i limunadu. Morate bozu probat! Radi se od četir’ vrste žitarica sa vodom i šećerom. Malo liči na krušku – namiguje Emina dok nam ulijeva dozu “boze” – cijena kao i kod kugle sladoleda, marku i pol.
– Znate, mi smo treća generacija slastičara, porodica Bajrami. Radimo i zimi, čak i tada sladoleda imamo, ali manje vrsta. Samo bazične okuse: vanilija, čokolada, punč i lješnjak. Od novijih vrsta kolača uveli smo bomba-tortu, čizkejk i tre leche. Jes, i oni su po dvije marke! Nema ništa skuplje ovdje – veselo će Bajramijevi, kod kojih dolaze gosti i prijatelji.
Postariji Albanac, iseljenik u Švicarsku i umirovljenik te prijatelj kuće, sjeda sa suprugom za stol do nas. Gospođa naručuje sladoled.
– Mi Albanci i vi Hrvati smo stoljetna braća i prijatelji. I u ratu smo se držali zajedno – namiguje umirovljenik. Pa se prebacuje na gastro-dimenziju.
– Bili smo prije sladoleda kod Muminovog brata tu, u pečenjarnici “Složna braća”. Da, to su oni: Mumin i Mirsad, jedan pečenjar, drugi slastičar. Nema čega nemaju – upućuje nas slučajni sugovornik iz Švicarske na odmoru u Tuzli.
Što smo sve još vidjeli u Tuzli pročitajte u ovoj priči
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....