Možda bi Sergeju Lavrovu još netko i povjerovao kad kaže da u zgradi rodilišta u Mariupolju uoči ruskog napada ove srijede nije bilo ni rodilja ni djece, odnosno da je taj objekt još prije nekog vremena pretvoren u bazu pripadnika ozloglašene bojne "Azov", samo da gotovo u istom dahu nije hladno ustvrdio i da - Ruska Federacija ustvari nije napala Ukrajinu.
Po toj "logici", mora da nam se svima nešto pričinilo! Njemu vojnici u rodilištu, a nama da je Rusija poslala tenkove u Ukrajinu.
Možda nikad nećemo pouzdano doznati je li ovo o skrivanju pripadnika "Azova" u rodilištu makar dijelom istina. Ali za ovu drugu Lavrovljevu tvrdnju pouzdano možemo reći da je - čista propaganda. U kojoj se riječi ne koriste za sporazumijevanje, nego kao sredstvo za obmanjivanje. A kad netko slijepo povjeruje u vlastitu propagandu, i sam postaje njezina žrtva.
Uostalom, nije ni čudo. Ruskoj vojnoj invaziji na Ukrajinu prethodio je propagandni rat svim sredstvima, u svim medijima i platformama.
Kao što je to ovih dana u Europskom parlamentu primijetila latvijska zastupnica Sandra Kalniete, inače članica Posebnog odbora za strano upletanje u sve demokratske procese u EU-u, uključujući dezinformacije (INGE), "Putinova propagandna mašinerija nije uključena na dan kada je napao Ukrajinu, ona već dugo djeluje u Europi, pokušavajući podijeliti i oslabiti naša društva", rekla je Kalniete.
Uvod u pravi rat
Promoviranje i pravdanje takvih politika na koncu je dovelo i do zabrane emitiranja ruskih državnih medija na prostoru Europe. Uslijedio je odlazak stanih novinara iz Rusije zbog proglašenja drakonskih zakona kojima se uspostavila potpuna autocenzura, pa danas, eto, imamo i manje izvora za komparaciju dvaju propagandnih modela i rata (dez)informacijama.
Jedno je sigurno: informacijski rat u ovom se slučaju pokazao kao uvod u onaj pravi.
Zato je ruska strana tako uspješno koristila to što je dobar dio zapadne javnosti, naročito onaj koji i inače "jaše" na valu antiameričkog raspoloženja, odbijao vjerovati u američke protuobavještajne informacije koje su govorile o "skorom početku napada na Ukrajinu". Proruski mediji su takve objave "tumačili" kao krunski dokaz da "Amerika priželjkuje rat", što Vladimiru Putinu, bože moj, nije padalo na pamet. Čak i kad je gomilao vojne snage uz granicu...
Sigurno se sjećate podsmjehivanja na najavu da bi rat mogao početi 16. veljače, kao i cinizma ruske poruke da "ratovi u Europi rijetko počinju u srijedu". Nista valjda zaboravili farsu koju je potpisala glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova. Ona je putem Facebooka upitala zapadne "masovne medije za dezinformacije" da otkriju raspored invazije koja slijedi, e "kako bi mogla isplanirati godišnji odmor".
- Uz žaljenje velikog broja zapadnih medija, rat opet nije započeo. Na njihovim stranicama su borbe već krenule, ali to nema veze sa stvarnošću - napisala je.
Tjedan dana prije invazije, Britanci su objavili kartu mogućih pravaca invazije; američki predsjednik Joe Biden je izjavio da "SAD vjeruje kako bi Rusija mogla napasti Ukrajinu u idućih nekoliko dana", unatoč tvrdnjama Moskve da povlači brojne trupe. "Eto, sad vidite tko navija za rat!", glasili su protuodgovori "začinjeni" snimkama navodnog povlačenja ruskih oklopnjaka s Krima.
Plitki cinizam takvih izjava dijelili su tih dana u svojim objavama na društvenim mrežama te u novinskim tekstovima i mnogi u Hrvatskoj... A onda je počela invazija, doduše, ne u srijedu 16. veljače, nego u ranim satima četvrtka 24. veljače.
Mnogi su tada ostali frapirani Putinovim govorom, kojim je obrazlagao "specijalnu vojnu intervenciju", kako je nazvao invaziju na Ukrajinu.
No, oni koji su cijeli slučaj kontinuirano pratili svih ovih godina znaju kako Putin sve to zapravo poručuje još tamo od svrgavanja proruski nastrojenog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, u veljači 2014. godine. On je malo poslije dramatičnih događaja u Kijevu, u razgovoru s tadašnjim predsjednikom SAD-a Barackom Obamom, kazao kako će poduzeti "potrebne mjere da zaštiti ruske državljane i stanovništvo koje govori ruski" od opasnosti koja dolazi od strane "ultranacionalista"...
Istodobno je anektirao Krim, vrlo brzo podržao i ofenzivu separatista na jugoistoku Ukrajine, snagama koje - baš kao i danas - nisu nosile vidljive oznake vojske Ruske Federacije.
'Stalna prijetnja'
Rusi su pripremu svojevrsne "doktrine pravednog rata" tada temeljili na ekstremizmu prosvjednika u Kijevu 2014., kao i pojavi neonacizma i antisemitizma, što je ostao trajni narativ njihove propagande.
Inzistiralo se i na odluci tadašnjeg ukrajinskog parlamenta kojom se ruskom jeziku oduzelo status službenog jezika u regijama u kojima je bio materinski jezik za više od 10 posto stanovništva. Isticali su i napade na antifašističke spomenike, činjenicu da su članovi ekstremističke Slobode tada postali i članovi vlade...
Obrazlažući početak invazije, Putin je svemu, poput soli, dodao i opasnost od nuklearnog napada (istina, Ukrajina se davno odrekla nuklearnog potencijala naslijeđenog iz sovjetske ere, ali to gore za nju), a umjesto vegete, ubacio je i rečenice poput: "Rusija ne može živjeti uz stalnu prijetnju koja dolazi s teritorija Ukrajine. Nije nam ostavljena nijedna mogućnost da zaštitimo svoj narod, osim ove."
Kazao je i kako je cilj "akcije u Donbasu" - "zaštita ljudi koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima" i pokrenuo invaziju na dobar dio Ukrajine!
Dugovječnost Putinovih aspiracija prema susjednoj zemlji starija je od prvih glasova o njezinoj NATO perspektivi (taj je Savez 2008. poručio da bi i Ukrajina mogla postati članica u budućnosti), što ukazuje na "brežnjevljevsku" hladnoratovsku logiku u glavi ruskog predsjednika. I jednu patološku crtu.
Naime, očito je da i on smatra kako današnja Rusija, baš kao nekada Sovjetski Savez, ima pravo intervencije u državama ex "istočnog bloka“ (nekad zbog zaštite socijalističkog poretka, sada zbog zaštite interesa "ruskog svijeta", tj. rusosfere). Pogotovo u Ukrajini, jer i u toj državi i u Rusiji, po Putinu, živi "jedan narod".
Dodamo li svemu tome i ovo što nam je nekidan otkrio Putinov ministar Lavrov; da je "Pentagon u Ukrajini koristio laboratorije za razvijanje biološkog oružja", ne treba vam više niti jedan razlog za... pokretanje tenkova i "dizanje" vojnih aviona?!
S druge strane, ukrajinski informacijski rat predvodi predsjednik Volodimir Zelenski. Njegov imidž nacionalno omiljenoga glumca (sigurnost pred kamerama mu sad dobro dođe) i netipičnog političara (stranku je nazvao po TV seriji koja ga je proslavila - Sluga naroda), čiji je diskurs od samog početka karijere izrazito populistički (to mu je na predsjedničkim izborima 2019. donijelo podršku čak 73,2 posto birača u drugom krugu!), u ovom se slučaju ističe kao prednost. Neformalan kakav jest, dođe nešto kao idealan antipod Putinovoj uštogljenosti.
Iako od početka agresije nosi vojnu odjeću, ali u nonšalantnijim kombinacijama, Zelenski zrači šarmom neposrednosti, a čestim pojavljivanjima u javnosti uspijeva u očitoj nakani da ga ljudi percipiraju kao "jednoga od nas". Za razliku od Putina, koji i najbliže suradnike iz samo njemu znanih razloga stalno drži na sigurnoj fizičkoj distanci. Zato danas malo tko osporava liderske kvalitete Zelenskog, a kamoli da bi sada išao problematizirati genezu njegova "toplo-hladno" odnosa s medijskim tajkunom Igorom Kolomojskim, vlasnikom TV kanala koji je prikazivao "Slugu naroda", a zaslužan je i za uspjeh kampanje današnjeg predsjednika Ukrajine... Zelenski je, nema sumnje, u ova dva tjedna šarmirao čitav svijet.
Čudan manjak dokaza
Istina, tanka je granica između neformalnosti i patetike, koju komunikacijski stručnjaci također primjećuju kod Zelenskog, u grozničavoj želji da zadobije podršku svijeta. Svjedočili smo i da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) demantirala njegova alarmantna upozorenja o opasnosti da iz nuklearke u Černobilu, sada pod ruskom kontrolom, "iscuri" radijacija. Dramatične vijesti o ruskim pokušajima atentata na njega (ukrajinski izvori govore da ih je bilo "više od deset od početka invazije") neki su komentirali pitanjem kreće li to Zelenski tragom PR-ovskih taktika Aleksandra Vučića...
Naime, predsjednik Srbije poznat je po rekordnom broju navodnih atentata koji bi ga valjda trebali učiniti povijesno važnijim i opasnijim, iako niti jedan nikad nije stvarno dokazan. U slučaju Zelenskog, mogli smo pročitati kako su potencijalni ubojice "likvidirani na putu", ali je pomalo neobično kako nikakvi dokazi o tome nisu prikazani.
Zanimljivo je primijetiti i da, u odnosu na ratove i oružane sukobe posljednjih godina, ovaj upadljivo oskudijeva autentičnim snimkama s prvih crta bojišta, ali zato ne manjka PR sadržaja. Danas su i društvene mreže svojevrsne bojišnice. Više gledamo Zelenskog, Putina i njihove ministre nego borce s prvih linija. I u tom ratu Ukrajina zasad, rekao bih, vodi. A i to je nešto.
Vidljivo je pritom da se Zelenski više želi svidjeti svijetu, dok Putin odaje dojam čovjeka kojemu nije previše stalo što će tko reći o njemu. Kao da se čitavo vrijeme više obraća domaćoj, ruskoj, nego svjetskoj javnosti. Ali, tko će ga znati - možda je i to dio propagandne taktike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....