Prošlo je točno 444 godine od bitke za Gvozdansko, jednog od najvećih junačkih događaja u hrvatskoj povijesti. Takvu "titulu" nije lako zaslužiti u krvavim hrvatskim stoljećima, prebogatim - nažalost - okrutnim ratovima i bijesnim bitkama gdje je konkurencija uistinu velika. Herojska obrana hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavna pogiblja branitelja ove utvrde 1578. godine zaslužila je svakako i drugačiji odnos povijesti i javnosti. Zaslužilo je Gvozdansko da ne potone u zaborav, gdje je umalo završilo.
Zidine Gvozdanskog, danas razrušene utvrde nedaleko rijeke Une i podno Zrin gore, kriju priču dostojnu jednog, recimo, Alama. Da je Amerikancima imati ovakvu storiju poput Gvozdanskog, o njemu bi dosad snimili deset hollywoodskih spektakala i ispjevali stotinjak hitova. Hrvati o Gvozdanskom ne znaju gotovo ništa, osim rijetkih i ustrajnih zaljubljenika u povijest.
Junački otpor brojčano nadmoćnom neprijatelju ipak će neminovno (p)ostati jednim od simbola hrvatskog junaštva jer se zadnjih godina ta priča ipak polako probija u javnost.
Epopeja Gvozdanskog okončana je baš na današnji dan, 13. siječnja 1578. godine kada je i posljednji hrvatski branitelj utvrde, nakon stotinu dana ogorčenih borbi, izgubio život ili teško ranjen nije mogao nastaviti borbu. Turci su toga jutra napokon provalili u zamak i u njemu zatekli strašan prizor - svuda okolo branitelji su ležali mrtvi, ali i dalje na svojim položajima, a oni teško ranjeni, promrzli i gladni, bili su na izdisaju. Osmanlije su odmah shvatile: Gvozdansko mogli savladati i osvojiti samo tako da ih sve do jednog pobiju ili potpuno onesposobe.
Cijela drama počela je mnogo godina ranije, s turskim prodorom i osvajanjima hrvatskih zemalja.
Utvrdu Gvozdansko podigli su knezovi Zrinski u drugoj polovini 15. stoljeća otvarajaći oko nje rudnike željeza i olova. Na početku 16. stoljeća Zrinski su počeli i s kopanjem srebra u gvozdanskim rudnicima te su počeli kovati novac. No, tvrđa je uskoro dobila još značajnu namjenu, onu obrambenu, kao dio preziđa kršćanstva.
Nakon katastrofe na Mohačkom polju 1526. i Zrinsko Pounje našlo se na udaru osmanlijskih provala. Mamo po malo, u godinama koje su slijedile, Osmanlijama su u ruke padali okolni gradovi, Dubica, Kostajnica... Na red je došlo i Gvozdansko kojeg su Turci prvi put opsjeli 1561. godine. Ali uspješno je obranjeno.
Nakon 13 godina Osmanlije su ponovno navalile. U Bosnu je poslan Ferhad-paša Sokolović, miljenik čuvenog vezira Mehmed-paše Sokolovića, kojeg je postavio za bosanskog pašu. Turska je navala bila jaka i dobro pripremljena. Ipak, danima je malena hrvatska posada odbijala napade, sve dok braniteljima nisu pritigle u pomoć postrojbe iz Austrije.
No, Osmanlije nisu odustajale, Gvozdansko im je već polako postalo trn u peti. Smetalo im je, žuljalo, onemogućavalo daljnja osvajanja. Samo dvije godine poslije, u lipnju 1576. godine, počela je treća opsada koju je predvodio Kapidži-paša. Nakon višednevnog bombardiranja teški osmanlijski topovi probili su istočni zid grada i činilo se da su branitelji savladani.
Turski su pješaci navalili prema nastalom otvoru gdje su se tri iduća dana odvijale teške brobe. No, u zadnji tren braniteljima su ponovno u pomoć došle austrijske postrojbe nakon čega su se Osmanlije u panici povukli.
Četvrta i posljednja opsada počela je u jesen 1577. kada je ponovno Ferhad-paša pokrenuo veliku vojsku i podno Gvozdanskog doveo 6000 vojnika. U gradu je u bilo tri stotine branitelja kojima su zapovijedali kapetani Damjan Doktorović, Jure Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.
Opsada je počela 3. listopada. Osmanlije su braniteljima ponudili da se predaju, računajući da će njih 300 odmah na to pristati kad ugledaju 6000 napadača s topovima. Ali, branitelji su ponudu odlučno odbili, što zbog časti i junaštva, što zbog toga što su se nadali kako će im austrijske postrojbe opet priskočiti u pomoć.
Ali, krivo. Austrijanci su dobili informacije o golemoj tuskoj sili i jednostavno izračunali kako ovoga puta nemaju dovoljno ljudi da udare na tako brojnu osmanlijsku vojsku. Imali bi velike žrtve, a mogli bi i svi u porazu izginuti. Osim toga, Austrijanci su kalkulirali kako 300 vojnika, iskusnih i dobro naoružanih, možda i mogu izdržati opsadu do prosinca, kada, računali su, Osmanlije moraju prekinuti opsadu grada. Nije bilo po običaju u to vrijeme ratovati po studeni i zimi.
Ferhad-paša je brzo uvidio kako braniteljima pomoć neće stići, pa je počeo razvlačiti opsadu. Izbjegavao je konačni juriš shvativši kako je bolje iscrpiti branitelje stalnim, neprstanim manjim udarima. Rasporedio je topništvo po okolnim brdima odakle su neprestano bombardirali grad. Čvrsto je stegao obruč oko grada, blokirao je sve prilaze i izlaze pa u Gvozdansko nije mogla stići ni kap vode, ni zrno žita.
Sve to omogućilo je strategu kakav je bio Ferhad-paša kako može na brzinu napraviti novi plan. Izdvojio je dio vojnika i poslao ih na obližnji Zrin. Kad je turska vojska tamo stigla, branitelji Zrina, svjesni da ni oni ne mogu očekivati pomoć, odlučili su se predati Osmanlijama u zamjenu za slobodan prolaz u neokupirane hrvatske krajeve. Ali Ferhad-paša je izigrao dogovor. Čim su se predali, odveo je branitelje Zrina kao zarobljenike u Bosnu.
Za to vrijeme napadači su nesmiljeno, danju i noću, bombardirali Gvozdansko. To je trajalo gotovo dva mjeseca, ali su gradske zidine odolijevale topovskim udarima. Ništa se nije promijenilo, osim što su branitelji, malo po malo, bivali sve iscrpljeniji, bilo ih je sve manje zbog svakodnevnih stradavanja...
Oko Božića je Ferhad-paša vratio kompletnu vojsku na Gvozdansko, odlučan da sada skrši otpor. Branitelje su ponovno pozvali na predaju, zaprijetivši im kako u suprotnom nikoga neće poštedjeti, sve će pobiti. Ali, predaja nije dolazila u obzir, poziv je odbijen. U tome je branitelje vjerojatno potaknulo i što su saznali za sudbinu branitelja Zrina.
Uslijedilo je 15 dana paklene kanonade na grad. Tursko je topništvo nastavilo tući. Branitelji su ostali bez municije, vode i hrane. Koliko su bili očajni svjedoči i podatak da su zaklali pse čuvare kako bi barem nešto pojeli.
U takvoj situaciji uslijedio je prvi juriš Osmanlija 10. siječnja 1578. Branitelji su ih uspješno odbili, a Osmanlije su imale velikih gubitaka. To je bilo iznenađenje za pašu koji nije očekivao tako jako otpor. Hitno je je Bosne pozvao nove snage koje su spremno došle već idućeg dana.
Ferhat-paša je znao kako napadi moraju biti kontinuirani, braniteljima ne smije dati predaha. Napadači su 11. siječnja ponovno jurnuli na gradske bedeme ciljajući na dijelove koji su u bombardiranju bili teško oštećeni, ali je i taj napad odbijen u krvavim borbama uz mnoštvo poginulih i ranjenih.
Dan poslije, 12. siječnja, uslijedio je novi opći juriš. I opet isto - mrtvih i ranjenih na sve strane, branitelji su kosili napadače, ali su i sami padali. I taj napad je odbijen. Nakon cjelog dana borbi Osmanlije su se zbog teških gubitaka, ne mogavši nigdje prodrijeti u utvrdu, bile prisiljene povući kako bi, što je bio običaj ratovanja u to doba, noću izvidali rane.
U utvrdi je na kraju toga dana ostalo samo tridesetak branitelja, izmorenih borbama, bez vode i hrane, a uz to je većina bila teško ranjena.
Ferhad-paša je u bijesu i očaju, nakon nekoliko sati odmora, u mrklo doba okupio sve svoje vojnike i odlučio poduzeti noćni napad, što se nikad nije događalo. Pripremili su se i baš kad su trebali krenuti u novi juriš, dogodilo se nešto jako čudno. Na zidinama Gvozdanskog pogasile su se sve baklje. To je Ferhad-pašu zabrinulo, procijenio je da su branitelji pripremili neku klopku pa je odustao od noćnog napada. Odlučio je da će idućeg jutra, 13. siječnja 1578., pokrenuti opći juriš sa svim čime raspolaže.
U zoru su i krenuli, polako se u zebnji probližavajući uz brdo zidinama i očekujući da će uskoro na njih zapucati branitelji. Ali, vladala je otpuna tišina. Osmanlije su došli do gradskih vrata, a na njih i dalje nitko nije zapucao. Krenuli su onda probijati vrata. I dalje ništa.
Kad su ušli u glavno dvorište, čak i oni, kao prekaljeni ratnici, ostali su u šoku. Svuda po dvorištu, među razrušenim ostacima kuća, po oštećenim zidinama i u rijetkim sačuvanim prostorijama ležala su mrtva tijela branitelja. Prizor je bio grozan, krvi je bilo na sve strane, a većina tijela izgledala je grozno, s mnogobrojnim ranama. Uz to bilo je očito da su ti ljudi jako propatili zbog gladi, žeđi i hladnoće.
Ferhad-paša je ušao u dvorište nakon svojih vojnika i ostao zatečen stravičnim prizorom. Toliko ga je zadivila hrabrost branitelja da je zapovijedio da se iz okoline pozove katoličkog svećenika. Dopustio je pokopati poginule hrvatske branitelje prema kršćanskim običajima na grobljima okolnih hrvatskih sela koje je ranije osvojio.
Osmanlije su uskoro obnovili gradske zidine i u njega dopremili brojne topove i jaku posadu. Od tuda su idućih desetljeća kretali njihovi napadi prema Sisku. U njihovim je rukama ostao sve do 1685. godine. kada su se Hrvati vratili u Gvozdansko. I uskoro zaboravili slavnu epopeju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....