Rujan je 1991. godine, Hrvatska gori. Splićanin Mario Mrčela (1973.) upravo je bio završio policijsku akademiju i poslan je u Jedincu za posebne namjene MUP-a. U Maljkovu – između Vrlike i Sinja, uz Perućko jezero – trebali su zaustaviti nadirući kninski korpus JNA i tadašnjeg pukovnika Ratka Mladića, koji će, trideset godina kasnije, u Haagu biti pravomoćno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici (BiH), a sva zla prije toga kao da se nisu ni dogodila, no ti su rani dani promijenili Mariov život:
– Bilo nas je dvadesetak, jedan vod, i toga ključnog 17. rujna uspjeli smo zaustaviti kolonu tenkova i transportera, sve skupa možda i pedesetak raznih vozila. Rasporedili se po vrtačama. Pogodili prvo i peto vozilo. Htjeli smo i minirati most na cesti. Četnici se povukli i osuli su nas minobacačima. Pustili su i pse! Tog dana poginuli su Zoran Bočina, Kažimir Abramović i Jakov Topić, bili smo u istoj grupi, a nešto prije, u Vrlici je poginuo Ivan Tomaš. Po početnim slovima njihovih prezimena postrojba je dobila ime BATT, specijalna jedinica splitske policije.
‘Pustili su pse na nas‘
Potrošio sam streljivo i bježao prema jezeru. Ideja je bila preplivati Peruću ili se skriti negdje među kamenjem. Filip Delić i ja povlačili smo se obalom. Tu je bilo naše minsko polje, znali smo za nj. Neprijatelj je pustio pse za nama. Ja sam u trku pao, pokušavajući preskočiti suhozid, uganuvši nogu i iščašivši rame. Filip mi je htio pomoći. Dao sam mu vodu i konzervu, pomirivši se sa sudbinom, misleći da je sa mnom gotovo.
Filip je nevoljko otišao, izvukao se, a ja sam ostao, imao sam još dvije bombe i okvir pištoljskog streljiva. Skrio sam se u grmu usred minskog polja i maskirao se. Psi su trčali, bilo ih je više, a u mom pravcu krenuli su bili doberman i rotvajler. Izvadio sam osigurače obiju bomba i stavio metak u cijev pištolja, spreman na konačni obračun. Psi stižu, a ni vodiči nisu daleko. Što ću sad, mogu li još išta?!
Odjednom shvatim da se moram pomoliti Bogu, da jedino to još nisam. Nisam ja bio neki praktični vjernik, ni molitve sve nisam znao, ali kao da mi je tada trebala ta injekcija vjere, koju prije nisam posebno ni imao. U tom trenu, moleći se Bogu kako znam i umijem, čujem glas koji nikad prije nisam čuo. Kaže: "Sine moj, ne boj se, ja sam s tobom." Prvo sam se prepao. Oko mene avioni u niskom letu, tenkovi i škripa tenkovskih gusjenica koja tjera strah u kosti, prijatelji i suborci izranjavani, psi ih napadaju, čuju se pucnjava, zapomaganje, oštar miris paljevine, a ja ništa – obuzeo me takav mir i ja shvatim da molim i da sam napravio savez s Bogom, s Isusom Kristom.
‘Preživim li, bit ću samo tvoj vojnik‘
Rekao sam mu: "Ako danas preživim, bit ću samo tvoj vojnik." Bio sam siguran da će biti sve u redu. Vratio sam osigurače u bombe i njih u sošku za pojasom. Bio sam spreman, mir me nije napuštao. Psi trče k meni, ali na dvadesetak metara zastanu, počeše cijukati i kružiti. Nisam se tuširao danima, mokrio sam u hlače, sigurno sam zaudarao na daleko, svatko bi me namirisao, nanjušio, osobito psi. Ipak, psi odjednom odoše na drugu stranu, a vodiči za njima.
Kad je pala noć, prošao sam minsko polje, teturajući lijevo i desno dok me bole rame i noga, ozljede su se već bile ohladile. Izišao sam na cestu, magistralu D1, u Potravlju. Neprijatelj je još tuda, naši su već bili otišli. Kasnije sam doznao da je bilo poginulih i ranjenih. Zarobljeni su bili Ante Kunac, Igor Radošević, Stipe Munitić... Mislio sam preko Svilaje. Bio sam žedan i ušao u jednu kuću nadajući se pronaći kap vode. Malo kasnije, u kuću ulaze i četnici željni pljačke. Tražili su marke, zlato i bijelu tehniku, dogovarali se glasno o tomu. Jedan je nosio televizor, a drugi ugledao motornu pilu u dijelu kuće gdje sam se ja krio među vrećama mekinja. Spazio mi je čizmu, repetirao i pitao tko sam. Rekoh, ne pucajte, bre, naši smo!
Rezervist iz Šapca! Iznenadio se, pa me udario kundakom: "Evo Tuđmanovog ustaše!" Stigao je i drugi, htio me ubosti bajunetom. Bio sam na podu, tukli su me. Rekao sam da nisam naoružan, pušci "rumunjki" iskrivila se bila cijev kad sam ono pao preko suhozida. Bombe nisam spominjao, a pištolj su mi oduzeli. Ovaj je ostavio televizor, onaj viskije i drugo pokradeno piće. Jedan je uzeo vinogradarsku žicu i tako mi svezaše ruke na leđima. Dvojica. Uhvatili me za kosu i vuku me prsimice cestom prema tom punktu, barem jedno 150 metara, a ja se pitam: Bože, pa gdje si sada, rekao si bio da ćeš me čuvati.
‘Ubio si mi dedu u onom ratu, sad ću ja tebe‘
Potpuno sam u šoku, traumi, zarobljen. Nula si, ništica, nadjačan, izgubio si slobodu, ne znaš što će biti s tobom. Kako sam ih zatekao u krađi, bio sam im višak. Nezgodan svjedok, razmišljali su što će sa mnom. Izveli su me pred kuću, kad eto ti Ratka Mladića na transporteru. Pukovnik je još bio, tek kasnije će postati general. Pita što se događa, ovi mu kažu da su uhvatili ustašu i pitaju što da sa mnom učine. Mladić kaže: "Srežite ga, idemo dalje, pokret!" I on ode do jednog križanja u Potravlju, gdje sam godinama kasnije podigao spomeničku ploču zahvale Kristu koji me spasio od četničkog noža, gdje im je bio punkt, pa će dalje prema Kuncima.
Mislim se, koga će to srezati, je li mene?! Sve zvuči i izgleda nestvarno. U kafiću "Kennedy" pokrali su alkohol. Bili su pijani, uglavnom rezervisti iz Šapca i Niša. Bila je i milicija Mile Martića.
Prvo su se svađali koji će me ubiti prije pokreta. Jedan mi je stavio cijev pištolja "škorpiona" u usta: "Ti si ubio mog dedu u Drugom ratu, a ja ću sad tebe!" Drugi je rekao da će me on dokrajčiti. Uzeo je nož i već me zarezao po vratu. Kaže, sad ćeš malo da krvariš za Tuđmana. Ja se molim cijelo vrijeme, drži me onaj razgovor s Isusom.
Uto se javi glas s "motorole", mislim da je bio Mladić, požurujući ove svoje s punkta da požure naprijed. U tom metežu, jedan je držao pušku, "ciganka" je bila, vitlajući je zrakom, držeći prst na obaraču. Onda mu je malo pobjegla, okrenula se prema zemlji, sekundu prije nego će me ovaj drugi klati. I u tom času, dogodi se čudo! Puška je opalila rafalom, lik je ranio sam sebe s pet metaka u nogu, u stopalo. Nastao je kaos, konfuzija, mislili su da su pod našom paljbom.
‘Dali su mi jedan Pipi za dvije bombe‘
Ovaj moj je bacio nož i skočio u kanal, onaj ranjeni zapomagao, a ja u šoku! Čini mi se da se zvao Drago, dozivala su ga dvojica i onda pokušala previti dijelovima isparane vojničke košulje. Skinuli mu čizmu, razvezali špigete, on ozbiljno krvari. Stiže novi poziv s "motorole" i većina njih odlazi, ostajemo samo mi: njih trojica i ja.
Bio sam bolničar u jedinci, uvijek sam uza se imao prvi zavoj. Ja im ponudim da mu ranu stegnu mojim kompresijskim zavojem i da će preživjeti. I stvarno, uzeli su mi iz hlača prvi zavoj, ja sam ih upućivao kako će, i krvarenje je prestalo. Rezervist je bio zahvalan, rekao je kolegama da me ne smiju ubiti, sa mnom da će u Knin, Kapetanu Draganu i Mili Martiću, a i taj ranjeni hitno mora u bolnicu.
Ukrcali su me u transporter. Bio sam očajno žedan, a oni pomalo glupasti. Imali su još pića iz "Kennedyja". Rekoh, dajte mi jedan Pipi, sok, ja ću vama dvije bombe. One koje mi nisu bili ni oduzeli, nisu ni znali za njih. I, dadoše mi Pipi za bombe! Jer sam bio prežednio.
U noći između 17. i 18. rujna doveli su me na Kninsku tvrđavu. U zatvor, u neku prostoriju, pojma nemam gdje sam. Bilo mi je 18 godina. Tukli su me, cipelarili, ispitivalo me unakrsno njih četvero. Žele iskamčiti priznanje da sam klao srpsku djecu i sve u tom stilu. Bila je spremna i kamera. Čekalo se Kapetana Dragana, kako su govorili o njemu, ja sam mislio da je to neki King Kong, kad ono ulazi neki mršavi, sijedi žgoljo. I odmah šakom u trbuh! Tortura i nasilje, batine...
Rekao sam da sam prometni policajac koji je bio u službi, na punktu, da sam trebao usmjeravati turiste, kojih je još bilo, da ne zalutaju na ratno područje. Svoju pravu zadaću nisam im otkrio. Nisam skrivao identitet, rekao sam i da sam završio policijsku akademiju u šesnaestoj klasi. Mogli su sve provjeriti, pa neki njihovi oficiri bili su prethodno moji zapovjednici na akademiji.
Pitali su onda zašto nosim maskirnu odoru, a ne plavu, policijsku? Rekao sam da sam je nabavio na Pazaru, da je to bio i neki stil, đir, da se to nosilo, ali da mi je bila preduga, XXL, a manju nisu imali. Morao sam i rukave zavrćati jer sam bio sitnije građe, tek momčić. Izgleda da su povjerovali.
‘Rugali su nam se i neki naši‘
Ispitivali su me čitavu noć. Rano ujutro, iz tvrđave su doveli jednog našeg u šarenoj uniformi. Rekli su da će ga baciti sa zidina, da sam ja sljedeći i da potpišem priznanje o klanju srpske djece. Odbio sam, pa ja djecu volim, nikoga nisam klao, ja sam prometni policajac. Kasnije sam čuo da je jedan čovjek zaista bačen s tvrđave, taj ili neki drugi. Malo dalje, izvodili su i lažna strijeljanja. To se i meni dogodilo u Potkonju, u južnom logoru, kamo su me odveli s tvrđave.
U južnom logoru, u toj malešnoj stražari bilo nas je dvanaestak: skupina civila, nešto momaka iz pričuve i ja. Hranili su nas starim jajima, stavljali su nam staklo u hranu, u stari grah, čistili smo krug kasarne, skupljali opuške u kantu šupljeg dna, pa bi opušak propao na pistu, a mi bismo trpjeli udarce. Gledali smo u svijeću! Htjeli su mi odrezati dva prsta, da se mogu krstiti samo s tri. Gazili su mi članke na prstima obiju ruku. Dolazili su nas tući i civili.
Jedne noći, sanjao sam da idem kući, da doma jedem pršut i sir, da sam sa svojima, veselimo se, puna je kuća prijatelja. Roditelji su mi bili podstanari na Mejašima u Splitu i nisu imali pojma gdje sam, iako su me tražili. Predložio sam zatočenima da se pomolimo Bogu, da svatko moli kako zna jer ni ja sam nisam znao. Nas šestorica smo molili, tipa, Bože pomozi, spasi, odvedi nas doma... Neki naši iz ćelije su nas i zezali, rugali se. Rekao sam, pa ne mogu nam ukrasti tu unutarnju vjeru i slobodu iako su nas zatočili i mučili. Glas mi je i dalje govorio: "Sine moj, ne boj se, ja sam s tobom."
Ujutro sam svima kazao, ljudi, sigurno idemo kući, vidio sam u snu. U stražarnicu je ušao lik kojeg prije nisam vidio. Civil. Nasumice je birao ljude između nas i poslao nas vani. "Hajde i ti, mali", zapovjedio je. Nećete vjerovati – odabrao je svih nas šestoro koji smo se molili prethodne noći.
‘Udario me kolega iz školske klupe‘
Odveli su nas u staru bolnicu, gdje sam vidio još neke svoje kolege koji su preživjeli. Od jutra do kasnog popodneva morali smo stajati s rukama na leđima i gledati u pod, u tu označenu crtu. Prilazi mi jedan Beara, znam ga iz klupe, iz osnovne škole, nisam ni znao da je Srbin. Prepoznao me, pitao što tu radim i udario me, vikao na mene, pa otišao. Godinama kasnije, javio mi se telefonom i ispričao se. Javi se i danas katkad.
Jednog dana, ukrcali su nas u autobuse, tek će se pokazati da smo išli na razmjenu. A u tom autobusu, eto opet Ratka Mladića! Govorio je da su nas htjeli razmijeniti za svoje vojnike iz Lore i sa Šibenskog mosta, ali da nas Hrvate ni naši neće natrag. Prišao mi je, otkopčao futrolu u kojoj mu je za pasom bio pištolj, 7,65 milimetara: "Ajde ti mali izađi, put ti je slobodan. Da vidim kako trčiš. Vozač, stani..." Vrata su se otvorila... Nisam htio izaći, rekao sam neka me ubiju tu, u busu, jer ja vani ne idem. Nasmijao se podrugljivo i rekao da smo plašljivci.
Razmjena je obavljena u Satriću. Sve je snimao Petar Malbaša s HTV-a, čak i nas u autobusu. Mladić se hvastao da je on zaslužan za razmjenu, da je dao slobodu i ljudima iz Splita, bila je tu i Televizija Beograd. Na izlasku iz autobusa, Mladić mi se opet obratio: "Posjetit ću te ja uskoro u Splitu..." Kasnije sam shvatio na što je mislio. Na oporavku u splitskoj bolnici, bio sam zdravstveno devastiran, priđe mi neki pacijent: "Najbolje bi ti sad bilo da počneš raditi za njih, da im prenosiš informacije, sigurno će ti dobro platiti." "Ma ne zanima me!" Kad sam medicinsku sestru sutradan pitao tko je to sa mnom bio na parafinskoj terapiji šake su mi bile polomljene, nije mi znala reći, nije uspjela pronaći ničiji karton ili uputnicu.
‘Platit ćemo ti u zlatu, šalje nas Mladić‘
Dok sam bio kući, na Mejašima, ležeći u krevetu, jedan dan na vrata kucaju neki ljudi u plavim kutama. Navodno iz Elektrodalmacije. Jesen je 1991. godine. Sestra, tada curica od 12 godina, nije im htjela otvoriti, rekao sam joj da im poruči kako nikoga nema kod kuće. Oni će: "Je li ti brat doma?" Kako majstori iz HEP-a znaju da ona ima brata?! Ustanem iz kreveta, repetiram kalašnjikov i viknem iznutra da imaju tri sekunde da nestanu. Otišli su, ja zapišem registraciju tog "stojadina" maslinaste boje, čak je i pisalo "Elektrodalmacija". Zovnem ujaka koji radi u HEP-u da mi provjeri radne naloge, da možda nisam otjerao pogrešne ljude. Javio mi je da naloga nije bilo i da je taj auto već neko vrijeme na servisu kod "Vitanovića".
Idem jedne večeri kući, vraćam se iz Svetog Frane – tražio sam tada više o Isusovu nauku po crkvama – Marmontovom ulicom. Između ribarnice i toplica, zaustave me trojica. Civili. "Želimo s tobom popričati, šalje nas Mladić." Problijedio sam! Okrenem se bez riječi i krenem, uska bočna ulica vodi između peškarije i toplica, kad s druge strane čeka drugi lik: "Stani, želimo ti u zlatu platiti informacije, surađuj s nama..." Odbio sam kratko i pokazao pištolj, zaprijetio da ću pucati i tako im umakao. Sutradan sam sjeo u autobus i otišao stricu u Njemačku na neko vrijeme. Vrativši se u Split, više me nisu tražili. O svemu sam u Splitu dao kamerom snimljen iskaz za potrebe Haaškog suda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....