Sjećam se te sada već daleke 2005. godine. Bio sam još mladi novinar, ‘dojenče‘, a kao takav dobio sam pod svoje sve osim Hajduka i ‘Jugoplastike‘, oni su bili da veće novinarske face u redakciji.
Među tim ‘svim ostalim‘ bio je i Jadran, vaterpolski klub koji je bio u pokušaju uzleta, da nešto napravi u Hrvatskoj, u Europi. Motor pokretač tog Jadrana bi je Mladen Drnasin. Sve je budnim okom pratila i vodila nenadmašna i neponovljiva Ana Dvornik, neizmjerno vrijedna djelatnica mađarskih korijena, idealno za vaterpolski klub.
Drnasin je te 2005. imao svojih 38 godina. Bio je bivši vaterpolist, dite Jadrana, ali i mladi poduzetnik u usponu. Njegova tvrtka Deltron bila je već poprilično etablirana, ali još uvijek u usponu, hvatala je zamah da dođe ovdje gdje je danas. Ispostavilo se da je ista priča bila i s Jadranom.
U tom svom prvom ‘naletu‘ u Jadranu, koji je trajao od 2001. do 2005., Drnasin je došao u drugačijim okolnostima nego što su ove današnje. Klub je prije njegovog dolaska bio u velikim problemima, isplata hranarina kasnila je čak 17 mjeseci. Momčad je u znak protesta odbila ući u autobus za gostovanje kod Mladosti pa je klub kažnjen oduzimanjem bodova. Klub je bio u raspadu. Klub koji je deset godina ranije pokorio Europu, bio je na rubu propasti.
Stoga su roditelji djece i igrača iz kluba odlučili potražiti spas, a poziv Mladenu Drnasinu uputio je legendarni trener Johan Cipci. Bio je to poziv kojega nije mogao odbiti. Uhvatio se posla, ali trebalo je baš duboko zaorati, bili su tu i Mislav Polić, Ivan (Aga) Franičević. Generacija igrača bila je talentirana, stasavao je tada jedan Josip Pavić, danas legenda. Ovogodišnje finale Jadrana i Jug Adriatic osiguranja gledao je kao državni tajnik za sport. Prve je korake radio i današnji kapetan Jadrana Anđelo Šetka, pa Srđan Antonijević, Rene Bezić, Andro Franičević...
Struka je bila jaka, trener je bio veliki Dragan Matutinović, bio je tu i Nikola Stamenić u jednom periodu, pa čudesni, po mnogima najveći vaterpolski znalac ikad - Vlaho Bata Orlić.
Drnasin je čupao, potezao, nas nekolicina novinara bila je u pogonu, oko Jadrana. Pratili smo ga i na putovanjima, u Barcelonu, Aix-les-Bains...
- Polako, Mladene - usporavao je po talijanskom autoputu predsjednika kluba naš doajen, Bogdan Vujina, dok je Robert Radica hvatao impresije da danas može uređivati Auto-moto prilog.
Rezime te četiri godine bio je jedno finale Kupa Hrvatske te polufinale Len Cupa. No, bitnije, klub se stabilizirao. Ipak samo da bi utonuo u prosječnost idućih desetak godina. Sve do 2016. godine kada se skupila Jadranova ‘moćna gomilica‘.
Često sam zazivao tu ekipu, radi kluba, sporta, vaterpola uopće. Drnasin kao čelnik Deltrona, Mislav Bezmalinović (Postira Sardi), Albert Pavlović (diplomirani inženjer građevine), poznati poduzetnik Ante Ramljak, Milo Stanić, Danko Duhović, Dean Savičević, Ante Vuković, Ante Gojo, Siniša Duhović, Mate Jurčević, Danijel Marasović, Adrian Ježina, Marin Budimir, Marko Vulić...
Imala je ta ekipa u sebi uvijek potencijal da uspavanog diva probudi, ali nekako se čekao trenutak. I sazrio je 2016., priča se pokrenula.
U ljeto 2016.u Jadran je došao Jerko Marinić Kragić iz Posillipa i Duje Pejković iz Mornara, dok se u matični klub vratio i Mile Smodlaka iz Juga, te postao trenerom. U ljeto 2017. stigao je današnji kapetan Anđelo Šetka iz Rome, Mate Anić i Zvonimir Butić iz POŠK-a, dok je kao igrač došao današnji trener Jure Marelja, stigao je tada iz ruskog Sinteza iz Kazanja.
Korak po korak priča se gradila. No, trebalo je doći do pozicije da se jadranaši, pored moćnog Juga i još uvijek jake Mladosti izbore za poziciju da ozbiljno zaprijete, da počnu uzimati trofeje.
Prijelomnica je bila prije dvije godine u Rijeci, kada se igrala završnica Kupa. Jadran je do tada bio ‘treća violina‘, uzimao bronce u prvenstvu i puštao da se trofejima hrane mladostaši i jugaši. Tada su čelnici Jadrana udarili šakom o stol, osjetili trenutak, održana je tada u Rijeci ‘Noć Hrvatskog vaterpola‘, a sutradan je počelo ‘svitanje Jadrana‘.
Uloženo je u momčad i već u prošloj sezoni osvojen je prvi, povijesni Kup Hrvatske, a sada i prvo Prvenstvo Hrvatske. Ne prvo državno prvenstvo, naravno, Jadran je kao prvak Jugoslavije išao u Ligu prvaka koju je osvojio dva puta, 1991. kao prvak Jugoslavije, a godinu kasnije imao je ‘vizu‘ kao prvak Europe.
Sada im se smiješi promjena u Ligi prvaka, pojavljuju se naznake da će vaterpolo krenuti dobrim putem, da će državni prvaci iz 11 država plus prvak Europe imati izravno mjesto u elitnom europskom natjecanju iduće godine. Do sada je Jug AO bio ‘pretplaćen‘, stoga je ova titula dodatno ‘teška‘.
Kako nam Drnasin kaže, još je puno posla pred njima, ali imaju sada itekako dobru platformu za novi iskorak. I potvrdu da se sve što se do sada napravilo, isplati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....