Svi ste čuli za sintagmu o "dubokoj državi". Teorije zavjera sastavni su dio političke realnosti. I to ne od jučer. Duboka država bi pritom bila "parapolitička struktura organizirana radi trajnog zavjereničkog djelovanja protiv interesa javnosti", kako je to svojedobno sažeo politolog Nebojša Blanuša sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
Duboku državu definiraju i kao neizabranu, organiziranu, autonomnu i neformalnu mrežu koja vlastitim aparatom istinski vodi državu. Kao država u državi. Pojednostavljeno, duboka država su vam oni koji "drmaju" iz sjene, neovisno o tome tko je na vlasti.
Ako su "njihovi" u sedlu, onda još bolje, jer mogu djelovati još neprimjetnije i bez straha da će dobiti po prstima. Istraživanja o raširenosti teorija zavjera u Hrvatskoj pokazuju da čak 93 posto ispitanika vjeruje u barem jednu političku teoriju zavjere, a prosječno u njih pet, stoji u znanstvenom članku na temu duboke države ("Politička misao", broj 1 iz 2022.) koji supotpisuju politolozi Žaklina Kuljanac i Matej Mikašinović-Komšo.
A slučajna država?
Osim o dubokoj državi, jedno se vrijeme polemiziralo i o slučajnoj državi. Sjećate se, zbog te se konstrukcije Zoran Milanović svojedobno morao pravdati pred svekolikom javnošću, a poznato je da on to nerado čini. Naime, nakon što je u ljeto 2012., tada kao premijer, obišao polja od u suši stradalog kukuruza, izjavio je: "Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država". Na prvoj sjednici Vlade nakon ljetne pauze je "pojasnio" riječi zbog koje su ga napali sa svih strana: "Ja nisam slučajan premijer, ali Hrvatska je do sada bila slučajna država. Od sada će Hrvatska biti namjerna i organizirana"...
Koliko je Hrvatska "namjerna i organizirana" više od desetljeća kasnije, vidite i sami. Ipak, inzistiranje na teoriji "slučajne države" bi na neki način bilo i uvreda za sve one koji su za tu državu položili svoje živote, vjerujući kako ima smisla nesebično se žrtvovati za samostalnu Hrvatsku. Naš je najveći problem "plitka država".
Ona koja ne funkcionira ili djeluje stihijski. I ima pamćenje amebe. Suprotno svim teorijama zavjere, svako malo se uvjerimo – koliko smo neorganizirani, nespremni, nedorasli nekim problemima koji se tiču velikog broja građana, pri čemu je gotovo nebitno tko je na vlasti. A nije baš da se ne može predvidjeti ili očekivati neke od tih nedaća; naposljetku, bilo bi dovoljno prepisati neka rješenja iz zapadnih zemalja s duljom tradicijom života u demokraciji, što smo običavali još kod pisanja Ustava.
Ali, kao da nam je ovako lakše funkcionirati, zbog čega se svaka tragedija, prirodna nepogoda ili nepredviđena neugodna okolnost nameće kao sudbinska, a mi se svaki put iznova čudimo i pitamo – kako je zakazao sustav? Kako i ne bi, u društvu kojim vlada brzi zaborav, pogotovo kad je u pitanju "kolektivna odgovornost".
Nedavna tragedija u zagrebačkoj četvrti Prečko na najgori je mogući način aktualizirala pitanje sigurnosti u školama. Pa smo, eto, otkrili da je sigurnost na jako niskoj razini. I da u većinu škola može ušetati tko hoće. Krvoproliće u beogradskoj osnovnoj školi, u svibnju prošle godine, kada je jedan učenik ubio devetero školskih kolega i zaštitara, očito nikome nije bilo poučno, a kamoli znak za uzbunu i prevenciju.
Naknadna pamet i osnivanje povjerenstava omiljene su nacionalne discipline u Hrvata, pa smo tako istim povodom došli i do spoznaje kako nam na portama škola ili ne sjedi baš nitko, ili su u nekim školama na ulazima domari, čistačice, koliko stignu zbog svojih primarnih obveza.
Da stvar bude sramotnija, a država dokazano plitke pameti, sindikalist Željko Stipić, šef Preporoda, podsjetio je ovih dana kako su školski sindikati još prije 20 godina predložili resornom Ministarstvu set mjera s ciljem zaštite zaposlenika škola i učenika. Međutim, od toga nije bilo ništa...
Zbog stalnog porasta nasilja u školama stanovite su mjere, odnosno akcijski plan, predlagali i iz Sindikata hrvatskih učitelja. Podjednako uzaludno.
Početkom drugog polugodišta, škole će biti zaključane. Vrata će se moći otvoriti samo iznutra, a onda će se razmotriti i ostale sigurnosne mjere. Koje se tiču škole i dvorišta. Sjetite se samo kampanje beskrupuloznog Ivana Pernara pred školskim zgradama diljem Hrvatske...
Prvaci naknadne pameti
I dok se o angažmanu zaštitarskih službi čuju proturječni argumenti, jedan od prijedloga uključuje i otvaranje novog radnog mjesta u školama, predviđenog za "sigurnjake", no za to će prethodno trebati provesti novu sistematizaciju radnih mjesta. Fomirano je, kako to već ide kad se pojavi neki veliki problem, i Povjerenstvo za izradu prijedloga osnovnih mjera jačanja razine sigurnosti u školama. Samo, što od toga imaju roditelji ubijenog djeteta?
E da, tragedija u Prečkom aktualizirala je i temu prisilnog zadržavanja osoba s mentalnim poremećajima, kao i pitanje brojnosti psihologa u školama. Ništa manji problem nije ni manjak dječjih psihijatara. Stručnjaci su iznijeli dramatičan podatak: imamo deset puta manje dječjih i adolescentnih psihijatara nego onih koji se bave odraslima, a podaci kažu da polovica smetnji počinje prije 14. godine života!
Kad nam se dogode potresi, poplave ili katastrofalni požari, "otkrijemo" rupe u sustavu civilne zaštite. I opet se, naravno, pitamo zašto je i kako opet zakazao taj famozni sustav.
Kao da je "sustav" sam po sebi zadan i da može funkcionirati neovisno o ljudskoj profesionalnosti i predanosti poslu. Dakle, Civilna zaštita funkcionira na volonterskoj osnovi, profesionalno ih je angažirano jedva 29. Znate li možda tko je povjerenik Civilne zaštite u vašem kvartu? Naravno da ne znate...
Za stanje šumskih puteva i vatrogasnih pristupa zanimamo se isključivo u sezoni požara. Za nasipe se zainteresiramo nakon što se poplava dogodi. A onda krene naknadna pamet...
Jedna od najbolnijih manifestacija "plitke države" je ona kad se moraju organizirati humanitarne akcije kako bi se nekom bolesnom djetetu mogli kupiti spasonosni lijekovi ili platiti operacija. U tim smo situacijama najbliže nekoj od definicija "slučajne države"... Ili ono kad pročitamo kako je neko dijete s teškoćama i visokim stupnjem oštećenja ostalo bez prava na pomoćnika u nastavi! Zabadava je ponavljati da se upravo u odnosu prema najranjivijim skupinama vidi stupanj razvijenosti neke socijalne države.
Nebriga za starije i nemoćne
Sjećate li se fatalnog požara u Zagorju koji je u siječnju 2020. odnio živote petero starijih ljudi? Evo, brzo će i peta godina od tragedije u domu za starije i nepokretne u Andraševcu, kada je zbog kvara na kaloriferu izbio požar koji se pretvorio u katastrofu.
U dva objekta privatnog doma u trenutku tragedije bila je angažirana samo jedna njegovateljica, a s obzirom da su žrtve bile teško pokretne ili nepokretne, nije im bilo spasa. Inspekcija je potom otkrila niz šokantnih propusta, nespojivih s djelatnošću koja se odnosi na njegu ljudskih bića. Pa je tako utvrđeno da vlasnica nije imala dozvolu za rad dva od tri objekta, kao niti za zbrinjavanje tolikog broja ljudi (bilo ih je 25)! Vlasnica je osuđena, ali bila je to slaba utjeha obiteljima preminulih.
I tada su se svi u čudu pitali – je li zakazao sustav? Priče o uvjetima smještaja, pogotovo u privatnim domovima za starije i nemoćne osobe, brzo su nestale iz fokusa medija... Aktualizirane su u travnju iste godine, nakon šokantne vijesti o smrti 18 štićenika doma za starije i nemoćne u splitskoj Vukovarskoj ulici zbog prodora koronavirusa. I tada smo se pitali – kako to da je sustav zakazao?
Slično se događa i nakon drastičnih primjera nasilja u obitelji, najčešće nad ženama, kada se lamentira o potrebi osnivanja novih "sigurnih kuća" i učinkovitosti ustanova za socijalnu skrb. Afera s posvajanjem djece iz Afrike, o kojoj se počelo govoriti negdje u ovo vrijeme 2022., otvorila je i temu posvajanja, pogotovo iz inozemstva. Ali i ta je halabuka u međuvremenu zamrla.
U posljednje vrijeme "otkrivamo" i problem asimilacije sve brojnijih stranih radnika u Hrvatskoj (ove je godine izdano rekordnih, više od 176 tisuća dozvola za boravak i rad u RH!). Istraživanje "Nevidljivi teret migracije: manjinski stres kod stranih radnika u Hrvatskoj" psihologinje Ive Tadić sa zagrebačkog Instituta za istraživanje migracija pokazuje da se strani radnici osjećaju diskriminirano, a tri posto njih govori i o fizičkim napadima.
Samo u Splitu, početkom studenoga, tijekom jedne jedine večeri zabilježena su četiri napada na strane dostavljače hrane. Policija je vrlo brzo uhitila četiri osobe koje se povezuje s napadima, među kojima su trojica bili maloljetnici. Tako mladi, a već ih se dovodi u vezu s kaznenim djelom zločina iz mržnje... Je li zakazao sustav? Da, ali i svi mi. Plitka država i plitka pamet.
Prečko? Tko li je ono spomenuo Prečko?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....