Donosimo drugi dio intervjua s Miloradom Pupovcem, liderom srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj
Milorad Pupovac: Mnogi me ne vole, ali ovo je i moja zemlja. Thompson proizvodi i političke profite i društveni otrov
Koja vam je najneugodnija i najveća trauma koju ste kao lider srpske manjine u Hrvatskoj doživjeli u zadnjih 36 godina? Vjerujem da ste na dnevne provokacije, poruke, prijetnje i uvrede već oguglali, no imate li točku na kojoj vas neko negativno iskustvo još boli?
- Bio je cijeli niz stvari koje uporno bole, a ima ih i danas. I sad bih vam mogao spomenuti zbog čega sam noćas jako loše spavao, ali to neću učiniti jer se nadam da to neće postati razlogom za nekakvu trajnu traumu. Ono što je za mene dosad doista bilo traumatično ne proizlazi iz lošeg iskustva s ljudima koji vas mogu krivo optužiti, agresivno napadati, lažno tumačiti ili iznevjeriti u nekom smislu: za mene su ozbiljnije traume zapravo samo moji vlastiti podbačaji. To su događaji u kojima sam negdje u nekom trenutku bio nedovoljno hrabar ili nisam napravio sve što sam trebao napraviti.
Postoji nekoliko takvih slučajeva, ali jedan mi je naročito teško sjećanje. Riječ je o stradanju istaknutoga sindikalista, gdje nisam mogao napraviti gotovo ništa da se spriječi tragedija, ali moja gesta prema njegovoj obitelji trebala je biti snažnija. To je ostalo moja trajna trauma.
Je li možda riječ o ubojstvu sindikalista Milana Krivokuće iz ranih devedesetih?
- Nažalost, jest. Dakle, on je bio čovjek koji je bio iznimno hrabar, a ja nisam mogao za njega i njegovu obitelj napraviti ono što mi je neka vrsta moralnoga osjećaja nalagala. Bilo je i drugih ljudi s kojima sam blisko surađivao, a koji su svoj rad platili životom, ali u ovom slučaju riječ je o pitanju mojega moralnog integriteta. Zato taj slučaj više smatram svojom trajnom traumom nego bilo što drugo što je netko učinio naspram mene.
Danas će se malo ljudi i sjetiti toga slučaja: čovjek je izboden na kućnom pragu jer se drznuo pokrenuti štrajk usred rata, usred pretvorbe i općeg progona ljudi srpske nacionalnosti. Kakav je bio pravni epilog toga ubojstva?
- Nažalost, nikakav, kao i brojnih drugih sličnih slučajeva. Bilo je to jedno brutalno ubojstvo na vratima stana, očito i ubojstvo upozorenja drugima, a koje je završilo bez ikakvog sudskog epiloga. Krivokuća je bio istaknuti sindikalist i istaknuti politički aktivist: surađivao je s profesorom Brankom Horvatom u jednoj maloj socijaldemokratskoj partiji. Danas ga se, nažalost, slabo sjećaju i ljudi koji se u Hrvatskoj bave sindikalnim pitanjima.
Kad već spominjemo ratna ubojstva, iz desnih stranaka često vam imputiraju odgovornost za život doktora Ivana Šretera koji je u ratu ubijen u Pakracu. Možete li objasniti kakve su vaše stvarne veze s tim slučajem?
- Ja ni sa čijim ubojstvom nemam baš nikakve veze, pa ni s ubojstvom dr. Ivana Šretera. Za njegovo ime sam prvi put čuo kad je otet i pritvoren od strane Srba. Kad sam se bavio pregovorima između lidera Srba s područja zapadne Slavonije i hrvatske Vlade, bio sam zamoljen raspitati se za dr. Šretera prilikom posjeta drugoj strani. Pregovori su se odvijali na području zapadne Slavonije i na marginama tih razgovora koji tom prilikom, nažalost, nisu bili osobito produktivni, pitao sam za sudbinu dr. Šretera. Jedino što sam uspio saznati bilo je da dr. Šreter jest u srpskom pritvoru na Bučju, ali su mi rekli i da oni koji trebaju razgovarati o njemu moraju što prije stupiti u direktne međusobne kontakte.
Oni koji mene danas pokušavaju dovesti u ulogu nekoga tko je odlučivao o njegovoj sudbini, ili onoga koji je mogao na nju utjecati i koji tobože krije lokaciju na kojoj je žrtva sahranjena, ljudi su krajnje zlih namjera. Nije njima stalo ni do dr. Šretera onoliko koliko žele nauditi meni, pa to kod mene ne proizvodi baš nikakvu traumu.
Da sam realno mogao u njegovu slučaju nešto više napraviti i spasiti čovjekov život, onda bi to svakako bila moja osobna trauma, no učinio sam sve što je tada bilo u mojoj moći. Bilo mi je silno žao kad sam čuo da su ga ubili jer, koliko sam čuo, nije bio loš čovjek, bez obzira što su ga Srbi tada kao predsjednika HDZ-a u Pakracu slikali uglavnom crnim bojama i opisivali negativno. Godinama kasnije doznao sam da je bio čovjek koji, bez obzira na svoja politička uvjerenja, prema ljudima doista nije pravio razlike.
Pripremate li neku knjigu sjećanja, memoare, zbirku priča na temelju vašeg maratonskog političkog iskustva u turbulentnim vremenima?
- Vjerojatno bih imao što napisati, u mjeri u kojoj naša ovdašnja vremena izgledaju vrijedna zapisivanja. No, još uvijek puno više funkcioniram u djelovanju negoli u sjećanju. Još uvijek znatno više radim negoli što se prisjećam onoga što je bilo dobro. No, nadam se da nije daleko vrijeme kad ću moći više razmišljati o onome što je bilo.
S medijskih margina vas uporno šalju u političku mirovinu i traže vam nasljednike. Takve želje, dakle, mogu zamrznuti na još neko vrijeme?
- Medijske margine su me već slale kojekuda i pozivale na štošta. Početkom devedesetih su me znali na desetke puta nazivati na kućni telefon i predstavljati se kao da zovu iz "Selidbi Gluhak". Poruka je bila jasna: "Selidbe Gluhak" su bile tada vrlo poznato transportno poduzeće. Bilo je i onih sa srpske strane koji su mi slali pozive i obećavali: dođi, čeka te mjesto ovdje, čeka te mjesto ondje. Ja sam se, međutim, čvrsto opredijelio za to gdje ću biti i za ono što ću i kako ću raditi. A moj način je bio takav da naposljetku imam što je moguće manje moralne traume. Da se ne grizem zbog toga što nisam napravio ono što sam objektivno mogao.
Čini li vam se na temelju vaših gotovo 40 političkih godina da je Hrvatska prilično kompleksno društvo u kojemu je život u neprestanom kontrapunktu između dominantnih osjećaja običnih ljudi i umjetno generiranih političkih strasti? I sad na jednoj strani imamo neviđenu plimu thompsonovske mržnje, ideologizacija i ratničkih strasti, a istodobno na drugoj hrvatsko-srpsku komediju koja obara sve moguće rekorde na kinoblagajnama.
- Istina je, imamo neprestano prožimanje tih dviju razina odnosa između Hrvata i Srba. Jedna je ta razina običnog svijeta koji najnormalnije surađuje kroz posao, umjetnost, kulturu, obrazovanje, putovanja. Koji žive život kao pojedinci, kao mladići, kao muškarci, kao žene, kao turisti, kao glazbenici, kao filmski radnici. Nasuprot tome je ova sistemsko-politička razina u koju uključujem i navijačka divljanja, i službene komemoracije, i sve moguće tipove poruka mržnje, razdvajanja i sukoba. To je to neprestano kopanje rovova i dizanje zidova između naroda koje nije daleko ni od nekadašnje razine Berlinskoga zida, usprkos svim našim životima i sličnostima.
Nažalost, dano nam je da živimo u tim paralelnim svjetovima. No, kad svaki moj dan ne bi bio obogaćen brojnim susretima s pozitivnim i normalnim ljudima iz različitih priča, bilo da sam u Zagrebu ili izvan njega, jasno je da ja ovoliko godina u ovom poslu ne bih ni izbliza izdržao. Kad oko mene ne bi bilo toliko ljudi koji su prema meni pozitivni, dobronamjerni i dobri, teško da bih i ja mogao drugome uzvraćati ičim pozitivnim i dobrim. Da doista dominira, crnilo bi me na brzinu pojelo.
Odlazite li često u zavičaj, u Dalmaciju?
- Nažalost, zbog obaveza puno češće razmišljam o Dalmaciji i svom ravnokotarskom zavičaju. Za širi kontekst pripadanja od njega nisam u početku ni znao, dok ga nisam spoznao u cijelosti. Neovisno o grubostima i o svim strahotama koje su se tamo izmjenjivale, kako u ovome ratu, tako i u svim prethodnim ratovima, još jako vjerujem u slobodarstvo dalmatinskog čovjeka i svih dalmatinskih ljudi. Bez obzira na programirano potiskivanje i što ti znakovi slobodarstva negdje nisu danas toliko izraženi kao što su znali biti, velika je tradicija slobode koju čuva cijela Dalmacija, koju čuva ime vaših novina i koju nosi ime Hajduka. Ja za te simbole i njihov potencijal još uvijek gajim nadu unatoč svim pritiscima i potiskivanju: oni i danas tinjaju kao žeravica i ja u te žeravice iskreno vjerujem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....