Svi su tog 16. ožujka sa zgražanjem prenijeli detalje iz najnovijeg obraćanja ruskog predsjednika Vladimira Putina. Koji se te srijede posebno posvetio, da pojednostavnimo - domaćim izdajnicima. To jest, onima koji su, kako je rekao "naklonjeniji Zapadu nego vlastitoj domovini", pri čemu je sugestivno napomenuo da će "ruski narod ubrzo uočiti razliku između domoljuba i izdajnika"
“Naravno da će oni (Zapad) pokušati iskoristiti tzv. petu kolonu, izdajnike, one koji ovdje zarađuju, a žive tamo. Pritom, ne mislim samo na one koji geografski ne žive ovdje, već prema svojim mislima i prema svojoj savjesti, oni nisu ovdje sa nama, sa svojim narodom. Ne mislim tu samo na one koji imaju vile u Miamiju i na francuskoj rivijeri, koji se žale što trenutno nemaju guščju paštetu ili kamenice i što se bore za prava manjina”, kazao je Putin.
Prozvao je udruženi Zapad da želi "podijeliti društvo, izazvati sukobe između građana Rusije i za svoj konačni cilj iskoristiti petu kolonu". S kojim ciljem? Zna Putin: "Cilj je samo jedan – uništenje Rusije, ali taj cilj neće biti ostvaren”.
Nego, zvuči li vam sve ovo makar dijelom poznato? Bude li vam termini koje je Putin koristio ikakve asocijacije na neke izjave hrvatskih političara iz ratnog i poratnog razdoblja?
Nismo valjda zaboravili kako smo, i za Domovinskog rata i nakon njega, mogli čuti na desetke sličnih ispada, bilo od predstavnika ondašnje vlasti ili od samozvanih "čuvara nacionalnog morala i nacionalne svijesti". U ratu, kažu, prvo strada istina. Ali i tolerancija, često i demokracija. Pa prisjetimo se nekih od ovdašnjih verbalnih incidenata s prizvukom etiketiranja ili otvorene hajke iz vremena Domovinskog rata i razdoblja izgradnje (čitaj: demokratizacije) društva nakon njega. Čisto da se ne zaboravi ili, božesačuvaj, izvuku neke pouke.
Jer, važno je zapamtiti, atmosfera netolerancije se u izvanrednim uvjetima lako stvara, kriteriji demokratskog komuniciranja se brzo gube. A onda bude svega. Bili žrtva ili agresor. Primjerice, oni koji se u takvim uvjetima usude kritizirati vlast često bivaju prokazivani ne samo kao neprijatelji vlasti, nego i kao neprijatelji države, što u takvim uvjetima nije nimalo bezazlena kvalifikacija.
Na meti "pravovjerih" su znali biti pojedinci, stranke, društvene skupine po različitim sklonostima, inozemne organizacije, rase, narodi, države... U to vrijeme, bilo je nekako normalno čuti i prijetnje u stilu "Vas, gospodine, treba mobilizirati, poslati na frontu i prvog momenta kada okrenete leđa pucati vam u potiljak!"... Neprijatelji se nisu tražili samo s druge strane, među agresorima i pobunjenim Srbima u tzv. Krajini.
Tako je Marko Matić u Hrvatskom slovu, rujna 1998. poručio: "Glavni neprijatelji hrvatstva su, na žalost, među Hrvatima".
Uostalom, još dvije godine prije, don Anto Baković je bio siguran da je "Hrvatska danas zrela za jedan novi Goli otok", gdje bi našao mjesta i za " novinare, one koji ruše i truju Hrvatsku!".
Brigadir Ivan Tolj je u glasilu katoličke mladeži Mi, u siječnju 1995. kazao: "Nekada se takve ljude nazivalo 'unutrašnjim neprijateljima', a sada svi kao vrag od tamjama bježe od nekih termina koji su ispravni".
I dok su neki dušebrižnici duhovnog zdravlja hrvatskog naroda općenito pisali kako su "rockeri veća opasnost od četnika", drugi su bili daleko izravniji i konkretniji, pa je tako Boris Kandare, bivši HSP-ov saborski zastupnik, u lipnju 1999. ovako govorio: "Sljedeći put kada jedinice HOS-a budu dolazile u Rijeku, gradonačelnik (Slavko) Linić tražit će u Rijeci i Županiji mjesto gdje će živjeti, ali tu mu mjesta biti neće!".
Još jedan pravaš, Anto Đapić, u kolovozu 1998. iznio je huškačku tezu čija su meta bili Srbi povratnici: "Povratak Srba u izravnoj je vezi s katastrofalnim požarima koji posljednjih dana haraju Hrvatskom".
Dr. Anto Kovačević, saborski zastupnik HKDU-a, ovako nas je, u listopadu 2001., učio pluralizmu: "Ja Vesnu Pusić uopće ne doživljavam kao ženu, nego kao političarku, opasnu zmiju zvečarku".
Sigurno se sjećate i pjesme sa zloslutnim stihom: "Oj Ivica i Stipane, pojest će vas crne vrane!"...
Mirko Čondić, pukovnik HV-a, u veljači 2001. govorio je o "izdajniku ciganske krvi Stipi Mesiću".
"Sada završavamo rat sa Srbima, a i s Muslimanima će se stvar riješiti, tako da će uskoro doći na red i obračun s komunistima", najavljivao je u studenom 1997. Tomislav Merčep, inače kasnije pravomoćno osuđen za ratne zločine.
"Svjetski bezumnici u sprezi s hrvatskim Judama poput Čička i Banca kuju nove zavjere protiv slobode i samostalnosti hrvatskog naroda, a time i protiv slobode ljudskog roda kojega smo mi Hrvati sastavni dio", pisao je u lipnju 1997. Stipe Vuković, u Vjesniku.
Peta kolona je šetala i – ovdašnjim školskim hodnicima.
"Nedavni štrajk u srednjim školama smišljeni je pokušaj kojemu je cilj obaranje Republike Hrvatske", ispalio je, kako je to prenio Vjesnik, u svibnju 1994. godine mr. Nikola Bićanić, tada ravnatelj Drvodjelske škole u Zagrebu.
"Svi koji kritiziraju predsjednika Tuđmana, pa i vi novinari, neka se stide svoga porijekla i hrvatskog identiteta", kazao je, u Globusu, u lipnju 1996., "trener svih trenera", Miroslav Ćiro Blažević.
Neprijatelji mlade hrvatske države su vrebali sa svih strana: tjednik Panorama je u lipnju 1994. objavio naslov: "U Zagrebu, u bivšoj vojnoj bolnici, neki kirurzi, dok operiraju pacijente, pjevaju 'Jugoslavijo, Jugoslavijo'".
Marko Matić je u Hrvatskom slovu, srpnja 1998. napisao: "Neki tvrde da bi Hrvatska bila i u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva da su nam to dopustile neke crnosile koje se još nisu pomirile s tim da mi Hrvati imamo svoju vlastitu državu".
Politički veteran Vladimir Šeks se na sjednici saborskog Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav, u rujnu 1996., povjerio kako je "jednom anonimnom stanom dopisniku kojemu je prostao dati intervju tom prilikom ispala iz džepa značka CIA-e".
Bivši boksač, a onda neko vrijeme i političar Damir Škaro nas je "prosvijetlio" sljedećim otkrićem, koje je valjda trebalo imati učinak razbuđivanja, da se ne opustimo u štetnom uvjerenju da su nam SAD saveznici: "Amerikanci bi bili sretni kad bi u Hrvatskoj sve pokupovali i onda naselili Crnce!" (u Studiju, u srpnju 1997.)
Hipertrofirano domoljublje je znalo uroditi i ovakvim prozivkama: "'Kako je počeo rat na mom otoku' je sramotan film za Hrvatsku, ne mogu vjerovati da je takvo što dopušteno, ljudi koji su pregovarali sa Srbima su prikazani kao debili, jedini tko pogine je Hrvat, a Hrvati i bježe na kraju filma", čudio se u veljači 1997. u Globusu Mladen Pavković.
I nije bio jedini, Hrvoje Sirobrički je dva mjeseca kasnije, u Horizontu, konstatirao da se redatelj Vinko Brešan "tim filmom izruguje Domovinskom ratu hrvatskog naroda". Ivan Martinac je nešto ranije, u studenom 1996., kako je zabilježila tadašnja "Slobodna", ustvrdio da "Kako je počeo rat..." "možda ipak nije antihrvatski, ali je vrlo, vrlo nesmotren film"...
A kad smo već kod "domaćih izdajnika" i subverzivnih elemenata svih vrsta, niste valjda zaboravili na antologijski govor prvog predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, onaj po povratku iz SAD-a u studenom 1996., kad je u zagrebačkoj zračnoj luci gotovo u jednom dahu poručio:
"Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i nezavisnosti; ne samo crnim, nego i zelenim i žutim vragovima; nećemo dopustiti onima koji se ne samo povezuju, nego im se i nude; ne samo da im se nude, nego im se i prodaju za Judine škude. A povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekavih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija"...
Taj se govor smatra reakcijom na veliki prosvjed desetaka tisuća građana na zagrebačkom Trgu bana Jelačića zbog neproduživanja koncesije za emitiranje Radiju 101, kojeg mnogi analitičari smatraju i najavom kasnijih promjena na hrvatskoj političkoj sceni, odnosno, smjene vlasti na nacionalnoj razini.
Otad je prošlo dosta vremena, a teško je kazati jesmo li iz tih tranzicijskih vremena mukotrpnog kolektivnog sricanja abecede pluralizma nešto i naučili. Naravno, govorim o demokraciji.
Duh netolerancije, antipluralizma i isključivosti se i danas može čuti u javnom diskursu, i zdesna i slijeva. I danas ima onih koji bi se obračunavali s neistomišljenicima, pa se vi mislite kako i kakve to veze ima s demokracijom u koju se kao zaklinjemo.
Važno da nitko nema monopol, pa makar u pitanju bilo jednoumlje, kazali bi cinici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....