”Svi smo mi Mršići, svi smo mi Mršići”, orilo se u petak iz grla više od pedeset što muških, što ženskih, što mladih, što starih. Odjekivalo je kroz slušalicu mobitela, a nakon što smo dobili poziv da dođemo na prvi sabor Mršića, poznatog prezimena iz Glavine Donje, tik do jugozapadnog dijela grada Imotskog.
- Dođite i vidite kako se vesele Mršići, od kojih se neki vidjeli nisu više od šezdeset godina - javlja nam Tiho Brečić, po majci Mršić, poznati imotski ugostitelj sa stalnom adresom u Frankfurtu-Rodermark već punih 25 godina.
“Ovo morate viditi”, veli uzbuđeni Tiho.
Nesritna korona
Dakako da nas je privukla ta silina emocija Mršića i kada banusmo među njih, prvo što bijaše jest sljedeće:
- Ovdi su svi Mršići danas, bilo po ćaćinoj ili po materinoj strani. Svi mi imamo one gene iz poznate Mršića strane, koji nam daju pravo da to kažemo. Ima nas na desetke nekih drugih prezimena, ali u srcu i duši smo Mršići, skoro uglas rekoše.
Pa dobro, moji Mršići, kako to da ste se skupili u ovolikom broju, priupitasmo, a Tiho Brečić, sada glasnogovornik Mršića i glavni organizator ovoga poznatog imotskog prezimena, uzme riječ:
- Mislili smo nas nekoliko ovo davno organizirat, pa onda posao, pa korona i evo sada okupismo više od pedeset Mršića.
Javilo se njih i daleko više, ali opet ta nesritna korona, posao, ali je i ovako više nego dobro. A zašto smo se sastali? Prvo i osnovno da se upoznamo. Neki se vidili nisu, a rodbina su, ima više od 60 godina.
Ljudi moji, neke nove generacije ne znaju se nikako, a moguće da se mladi jedni u druge i zaljube, ne znajući da su im korijeni i daleki geni iz istoga mista.
I konačno, da se izgrlimo, izljubimo, jedno drugome dademo adrese da, ako je nekome potribno nešto, da se može Mršić Mršićima javiti.
Eto, zato smo se sastali - reče Tiho uz ovacije prisutnih Mršića.
A mi malo zađosmo među Mršiće vidjeti odakle su sve pristigli. Bogme čusmo zanimljive priče, jer Mršića ima diljem Hrvatske, ponajviše u Istri, u velikim gradovima, ali i širom Europe i svijeta.
- Nas četvorica smo, rekosmo Mršići, što po materi, što po ćaći.
Vinko je došao iz Italije, iz Rima, tamo radi 31 godinu u Ministarstvu vanjskih poslova, Alen radi u Poljskoj, u Varšavi, i tamo je poznati ugostitelj i vlasnik restorana kao i ja u Njemačkoj, a Tošo ti je u Dublinu, u Irskoj.
Ima nas još u Norveškoj, Austriji, Švicarskoj, ma ko će znati više - veli nam glasnogovornik Tiho.
- Da, ja sam u Dublinu, u Irskoj, ali sam svjetski putnik, pa mi je radno mjesto u Libiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji. Je, imam prezime Andrić, ali po majci sam Mršić i bez imalo kurtoazije, ovo mi je najljepši dan u životu - veli simpatični Tošo.
- Napiši, prijatelju dragi, da je u Rimu lipo, da je lipo po cilome svitu, ali najlipše je ispod naše murve u Mršićima. Jel tako, viknu Vinko, a u jedan glas mu potvrdiše svi.
Lijepe cure
Najviše vremena Mršići su proveli grleći se i ljubeći, bilo je razgovora, suza napretek. Susreli su se prvi rođaci, a znali se nisu, susreli se brat i sestra, a odavno se vidjeli nisu.
- Ma pišite o ovome - reče nam jedna postarija plavuša, dakako Mršićeva.
- A znadete li vi onu istinitu priču kako su se tri Mršuše, tri lipotice, udale u Grubine za tri brata naočita Vukovića. I svaka od njih imala je po petero dice, a ovi opet toliko i širila se vira Isusova iz tih obitelji do dana današnji.
A mogu i kazati, evo neka potvrde svi ovdi, da su cure iz Mršića bile najlipše u Imotskoj krajini, bez premca - veli nam s ponosom Nada, isto Mršić.
I tako do dugo u noć potrajaše sabor Mršića, prožet ljubavlju, sjetom i uspomenama. Pričalo se i ljubilo, obećavao se susret svake sljedeće godine, ako samo Bog podari zdravlja.
Možemo na kraju stvarno kazati da sjetnije i ponosnije zabave jedne velike i skladne obitelji odavno vidjeli nismo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....