Policija je jučer bila tri puta. Nisam tražio zaštitu, ali očito imaju nalog da me čuvaju – kaže Aras, onako u povjerenju, iako ni sam ne zna je li to istina.
– Zbog mira u Benkovcu mi smo se povukli, a oni su došli proslaviti svoju "pobjedu"na praznom mjestu. Na mjestu gdje je predstava trebala biti održana. Ta spontano režirana igra sudbine, u kojoj prosvjednici slave prazan prostor, zar to nije vrhunac kazališta apsurda – pita nas, široko otvorenih očiju. Pitanje je retoričko, ali situacija nije nimalo. Sjedimo u dnevnoj sobi kuće Jurja Arasa, umjetničkog ravnatelja festivala "Nosi se", koji je prošlog tjedna naprasno "odgođen, a ne otkazan", zbog prosvjeda branitelja u Benkovcu. Jutro je i Arasa smo zatekli u trenutku dok pokušava odgovoriti na sve poruke i pozive koji stižu iz cijele Hrvatske.
– Zvala me i ministrica (kulture, op.a.), više puta. Žao joj je zbog svega, ali situacija je takva kakva jest.
Policija vas čuva zbog prijetnji?
– Ne znam. Osim ovog onaniranja u komentarima i na društvenim mrežama, nisam imao direktne prijetnje. Uvrede – četnici, Jugoslaveni... – više ne računam.
Genda?
– S njim pristojno komuniciram.
Juraj Aras već dvije godine živi u jednom malom mjestu na području Benkovca. Dok sjedi za kožnom foteljom i završava zadnju verziju novog priopćenja za medije, među nogama mu se mota Rajko, veliki žuto-bijeli mačak. Na zidu primjećujemo dva ulja zadarskog slikara Duška Beninija, preko puta dvosjeda Marantzova linija iz 80-ih, brojne dijelove stilskog namještaja i staru, poklonjenu i nemontiranu perilicu posuđa.
– Dvije godine već tako stoji. Nikako uhvatiti vremena da je montiram... – opravdava se.
Iza Arasa je možda najstresniji tjedan u njegovoj karijeri. Nakon gotovo 30 godina u umjetničkim vodama, nikada nije doživio ono što mu se prije nekoliko dana dogodilo u Benkovcu. Kada se našao u središtu hajke zabranitelja, kao osoba odgovorna za kulturni festival koji je toliko isprovocirao braniteljsku populaciju da su organizirali dva prosvjeda. Festival je ove godine bio posvećen dekonstrukciji rata, ratnih mehanizama i ratnih ideologija, kao političkog sredstava za uništavanje života, humanističkih, društvenih i civilizacijskih vrijednosti.
– Cilj je bio da oni obrate pažnju na festival – kaže Aras.
Htjeli smo provocirati u pozitivnom smislu
Oni?
– Branitelji, ratni stradalnici, građani, ljudi... Da ih isprovociramo u pozitivnom smislu, da dođu izraziti svoje mišljenje, svoj stav, svoje razloge. Ali sam naivno mislio da će to biti u formi dijaloga ili razgovora. Ili da će makar izjavama demantirati ono što mi govorimo. Naša je namjera bila uvesti građane Benkovca u dijalog. Biti medijatori, posrednici u jednom procesu samoizlječenja. U mislima sam imao iskustvo s tribine "5 minuta do 12", na kojoj ste i vi sudjelovali (autor teksta, op.a.), u vrijeme dolaska Karamarka na čelo HDZ-a.
Gdje su ljudi s desnog spektra s visokom energijom došli Vesni Teršelić iznositi "istinu". Ali kad su poslušali razgovor, jedan od njih me potapšao po ramenu i rekao: "Nije ti ova tvoja Vesna loša!".
Aras nas nudi svježom vodom iz Islama Grčkog, točnije iz Kule Jankovića, nekadašnjeg sjedišta benkovačkih serdara, u vlasništvu obitelji književnika Vladana Desnice.
– Naravno da sam očekivao da će biti povišena energija, ali i da će kroz dijalog shvatiti da smo normalni ljudi – kaže sliježući ramenima.
Normalni ljudi, što je to? Koga više briga za normalne ljude? Hrvatska se, i prije Benkovca, podijelila na one "za" i "protiv". Na "crne" i "crvene". Na jednoj strani Thompson, ustaše, HOS, Crkva, Za dom spremni, krajnja desnica i HDZ, a na drugoj lijevi spektar, antifašisti, SDP, Možemo, javni intelektualci, dio novinara, medija, umjetničke i akademske zajednice. I Juraj Aras među njima. Zato ga pitamo jesu li na temu i program festivala "Nosi se" utjecali recentni događaji, od koncerta Thompsona u Zagrebu, do danas.
– Da, jer je to goruća društvena situacija. Ovo je bio neki odgovor na to. Obrisi programa festivala javili su se negdje u proljeće, ali program, ako želi biti refleksivan i diskurzivan, i odgovarati na pitanja vremena, on onda mora imati slobodu formiranja što bliže svojoj izvedbi. Mi smo festival s reputacijom. Komisije koje nam osiguravaju financiranje imaju povjerenje u nas i našu vrijednost, što nam daje određenu slobodu kod kreiranja programa – ističe Aras i podvlači ključno.
Tema nije bila Domovinski rat
– Ali tema nije bila Domovinski ratni nego rat, generalno. Jer se nalazimo u ratnoj situaciji Palestine, Ukrajine, Donalda Trumpa. Situacija se tako usijala da promatrati rat iz raznih uglova kroz umjetnička djela i razgovarati o tome što nam on donosi ili još više što nam odnosi, koji su mehanizmi ostvarivanja rata i ratnih ciljeva, može nam pomoći. Da se ne zakačimo na udicu emocionalnosti nego da pokušamo sebe i društvo od toga racionalno zaštititi.
Zapravo prevenirati. Osvijestiti iskustvo rata jer smo ga kao društvo prošli. Kako bismo shvatili da svaka nova generacija ne treba iskustvo rata da bi se mogla normalno izgraditi. Tome, uostalom, služi generacijski transfer znanja, u cilju da se ne ponavljaju greške iz prošlosti.
To bi trebala biti neka društveno-pedagoška dimenzija ugrađena u ideju festivala, koja je ujedno i iscjeljujuća. U psihoanalitičkom smislu to je zapravo jedan oblik društvene autoterapije kroz umjetničko iskustvo.
Juraj Aras rođen je u Zadru prije 51 godinu. Od 1995. član je ansambla Kazališta lutaka Zadar. Glumio je u brojnim filmovima i televizijskim serijama. Osnivač je Teatra Verrdi 2000. godine, nezavisne produkcijske kazališne kuće, koja od 2016. stoji iza organizacije festivala "Nosi se". Nakon gašenja "Zadar snova", festivala suvremenog kazališta koji je presudno utjecao na njegove umjetnički interese, Aras je postao ključna osoba zadarske nezavisne kulturne scene. Prije festivala "Nosi se", pokrenuo je glazbeni festivala "Derivat", godinama je vodio festival Artakt s kazališnim, glazbenim i izložbenim programom, prije toga (od 2000. do 2010.), vodio je sa suradnicima projekt "Artikultura" u bivšem Kinu "Pobjeda", u isto vrijeme dok je bio dio produkcijskog tima festivala "Zadar snova". Od 2007. do 2011. organizirao je Obrovačko kulturno ljeto, a od prvih dana je suradnik na projektu Dani Kule Jankovića u Islamu Grčkom.
U sklopu festivala "Nosi se" prvi je u Hrvatskoj pokrenuo umjetničku suradnju s beogradskim dramaturgom i redateljem Zlatkom Pakovićem, ostvarivši niz regionalno zapaženih predstava. Uoči premjere predstave "Desnica: igra proljeća i smrti", Aras je simbolično na rodnu kuću Vladana Desnice u Zadru postavio spomen-ploču. Ploča je vandalski uklonjena, a gradske vlasti su obećale da će prava ubrzo biti postavljena. To nikada nije napravljeno.
Njegova kćerka Maruška Aras završila je zagrebačku ADU i jedna je od glumica u predstavio "Ubu ovo ono" koja je trebala otvoriti festival u Benkovcu. Njegova bivša supruga, spisateljica Staša Aras, na festivalu je trebala govoriti o svom novom romanu "Suhozid", o kronici jedne dalmatinske otočne obitelji koja je tijekom Drugog svjetski rat morala pobjeći u El Shatt.
Konačno, Arasovi roditelji su pokojni Davor Aras i Tereza Ganza Aras. Davor Aras je u Zadru 1974. osuđen u politički montiranom procesu poznatom pod imenom HORA zbog navodnog terorističkog djelovanja protiv SFRJ. Njegova supruga, sveučilišna profesorica povijesti, slučaj suprugova političkog progona i uzništva podigla je na međunarodnu razinu, pa se za Arasovo puštanje iz zatvora založio Amnesty International, što je jako negativno odjeknulo u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji.
Dolaskom demokratskih promjena, Davor Aras postaje jedan od utemeljitelja HDZ-a u Hrvatskoj, saborski zastupnik i cijenjeni političar, sve dok ga zbog otpora prema progonu generala Gotovine i koketiranja s ustaštvom Ivo Sanader nije izbacio iz HDZ-a. Tereza Ganza Aras, čiji je otac početkom 20. stoljeća bio vlasnik tvornice tjestenine "Cetina" u Omišu, početkom 90-ih sudjeluje u osnivanju HSLS-a te se kao saborska zastupnica i intelektualka izdvaja među vodeće političke figure u Dalmaciji.
– Bilo je i prije kontroverzi, pogotovo s Pakovićem, jer mi uvijek čačkamo osjetljiva pitanja, ali nikad toliko prijetnji i uvreda u inboxu i na Facebooku nisam dobio – odgovara Aras.
Ništa nisam prijavio
– Ništa od toga nisam prijavio. Nekad bi mi bilo žao, jer među njima budu i nekad meni bliskih ljudi. Koji su me zbog oca u HDZ-u prvenstveno doživljavali kao "Davorova sina". A Davorov sin se ponaša suprotno od onoga kako bi se Davor ponašao. Ali Jure Aras se ponaša onako kako se Davor ponašao 70-ih, jer sam ja danas u godinama u kojima je on tada bio! Moje ponašanje je rezultat odgoja mojih roditelja. Ja sam dijete dvoje buntovnih političara, aktivista i boraca za pravdu. To što je jedan otišao udesno, a drugi ulijevo, mene to nitko nije pitao. "Ćaća ti se okreće u grobu" govore mi. Ne okreće se! U mojim godinama bi se ponašao isto kao ja, a majka bi bila ponosna – odgovara.
Svoj "obračun sa Zadrom", pokrenuo je prije dvije godine, kad je sve svoje produkcije vezane uz Teatro Verrdi preselio u Benkovac.
– Odnos kulturne politike u Zadru prema našem radu, nakon 30 godina borbe i dijaloga na nezavisnoj sceni, bio je s jedne strane neozbiljno shvaćen, a s druge administrativno nasilan. Taj pretenciozni i difamatorski gard doveo me u situaciju da im prije dvije godine kaže – nosi se! – kaže Aras, koji je svojim djelovanjem i festivalskim programima kroz Teatro Verrdi, uz plesni festival Monoplay, uspio sačuvati kulturnu relevantnost i vidljivost Zadra na nacionalnoj i regionalnoj sceni.
Naš primarni impuls je, kaže, traženje odgovora u današnjem vremenu, na svoj način. "Nosi se" je niskobudžetni festival, "težak" oko 5000 eura, što je smiješan iznos u usporedbi s festivalima koji legitimiraju oficijelnu kulturnu politiku. Ali ta želja da se u maloj sredini kao što je Benkovac donese republikanski duh, važna je, smatra Aras, kao i u Zagrebu. U Benkovcu je štoviše i važnija. Hrvatska se, ako ćemo raditi paralele, u Domovinskom ratu puškom branila u Benkovcu, a ne u Zagrebu. I zato je Benkovac pravo mjesto – na braniku domovine – gdje se trebaju braniti i vrijednosti republike. Koje su danas ugrožene.
Zar to nije dovoljno dobar motiv da takav festival bude u Benkovcu?
– U Benkovcu je na ispitu bila obrana republikanstva. Ono što stoji u imenu naše države. Ideali slobode, jedinstva i ravnopravnosti. Republikanstvo je ključ društvenog ugovora koji imamo kao građani. Iza toga dolaze Ustav, koji opisuje naša prava i slobode, zakoni, koji ih reguliraju, institucije – Vlada, Sabor, policija, zdravstvo, kulturne institucije...
Je li to republikanstvo u Benkovcu srušeno?
– Srušeno možda nije, jer reakcija države je postojala, ali je izvršen napad na institucije republike. Program našeg festivala sufinanciraju Ministarstvo kulture, Zadarska županija i Grad Benkovac, dakle tri institucije ove države. Film "Mirotvorac" koji je trebao biti prikazan, nagrađen je na festivalu u Puli, koji je kulturna institucija. Predstava na otvaranju "Ubu ovo ono" je nastala u produkciji ADU-a, dakle obrazovne institucije...
Na sve te državne institucije izvršen je direktan udar od ljudi koji uzimaju za pravo da svoje mitove suprotstavljaju istini. A oni koji su navučeni na mitove, teško podnose istinu. Bolna je to spoznaja za sve nas i kao društvu nam je potrebna kolektivna psihoterapija.
Nakon što je osudila nasilje, je li ministrica ipak trebala doći u Benkovac i svojim prisustvom stati u obranu vrijednosti Republike?
– Ministrica me osobno nazvala i dala bezrezervnu podršku. Ali intenzitet događanja onemogućio je takvu vrstu podrške, i za nas i za nju. Simbolički bi bilo dobro da je došla, ali ne može ministrica svojim tijelom, s obzirom na brutalnost, braniti naš festival. Ali iz ovoga bi Vlada trebala nešto naučiti i više raditi na razvoju atmosfere uređenog društva.
U koje rubne skupine koje su se domogle vlasti moraju otići jer remete društveni mir. Što je odgovornost Vlade. Iste Vlade u kojoj sjede vrhunski profesionalci i obrazovani ljudi koji u svojoj vertikali upravljanja imaju kapacitete da ovom društvu ponude pristojan život. Samo je potrebno da se uozbilje i da pokažu malo hrabrosti.
Gendina obećanja
Bojite li se za sebe, za svoje bližnje...?
– Prije ovoga osjetio sam strah za vrijeme rata, a prije toga, kad bih čekao majku na povratku sa školskih primanja, jer sam bio farabut (smijeh).
Najintenzivniji strah me zahvatio u prošlu nedjelju navečer i utorak, kad su do mene došle informacije što se događa mojim prijateljima u Benkovcu. Toliko je nasilnih skupina došlo u Benkovac, toliko policije je bilo angažirano, da me uhvatila tjeskoba zbog odgovornosti i osjećaja straha od mogućih posljedica.
Unatoč obećanjima Nediljka Gende da će sve biti pod kontrolom, bilo je i lupanja kontejnerima, uznemiravanja građana i susjeda, vikanja i psovanja, grafita... I onda su na kraju, u ponedjeljak navečer, kad je sve bilo već odgođeno, došli slaviti prazan prostor.
Jeste li, planirajući festival, predvidjeli ovakav razvoj događaja?
– Ni na kraj pameti mi nije bilo. Očekivao sam reakciju na provokaciju iz festivalske dramaturgije, ali ne i nasilje.
Da se samo vratimo korak nazad, što je bio okidač braniteljskog prosvjeda?
– Zapravo dosta banalna stvar. Tu se ne radi o sukobu s programom, nego se radi o sukobu s ljudima.
Mislite na Olivera Frljića, koji nije ni trebao doći u Benkovac, odnosno na predstavu "Mrzim istinu"?
– Mislim prvenstveno na Melitu Vrsaljko. Oni nju ne mogu podnijeti. Iako se ona, kao novinarka, nikada nije bavila braniteljima. Ali se bavila korupcijom. A mnogi od tih ljudi su "umočeni" u korupciju. I, naravno, da maskiraju stvar, ona je, kao, protiv branitelja. Druga "crvena krpa" im je Oliver Frljić, pa Marko Vučetić...
Pa i taj Josip Rajhl Kir, jer to što film prikazuje, za njih, naravno, nije istina. Oni bi se htjeli referirali na program, ali to naprosto ne mogu. Niti imaju argumente.
Što ste prvo pomislili kad ste vidjeli kolonu branitelja da kreće prema vašem festivalskom prostoru?
– Mislim se, pa dobro, imat ćemo eksperimentalnu umjetničku situaciju u kojoj ekipa iz predstave maše bijelom zastavom na kojoj piše "ovo ono", a ovi će iz publike mahati crnom zastavom na kojoj piše HOS. Meni je to sve bilo super.
Prelijevanje sadržaja s ulice na scenu, i sa scene na ulicu, trebao je to za mene biti jedan novi događaj, nešto isprovocirano festivalom, potpuno nesvakidašnje. Jer što mi i kao publika i kao umjetnici tražimo? Tražimo doživljaje! Neke doživljaje koji će nas pomaknuti iz uravnilovke. Vidio sam to kao neki Monty Python moment. Mislio sam da kao medijator svojom prizemljenom energijom mogu privesti sve aktere događaja da na kraju bude zabavno. I ovima koji mašu crnom zastavom, i ovima koji mašu bijelom zastavom. Kad ono – Mrduša!
Evo im mikrofon
Policija tvrdi da nije bilo njihovih propusta?
– Ja stvarno nemam što prigovoriti policiji. Oni su pojačali nadzor realizacije našeg festivala i na nama je bilo odlučiti hoćemo li ga nastaviti. Visoko pozicionirani operativac mi je jamčio da se ni za što ne trebamo brinuti. Međutim, nakon što sam objavio nastavak festivala, dobivam informacije s raznih strana, da je frka u Benkovcu, da se ljudi boje.
Masa ljudi me moli da prestanemo. Onda dolaze informacije da se okupljaju razne skupine sa svih krajeva Hrvatske, u koje su uključeni i navijači različitih klubova, koji idu kao podrška braniteljima. S druge strane dobivam informacije da se iz svih krajeva Hrvatske okuplja podrška nama. U tom trenutku shvaćam da bi tu moglo biti tisuću, dvije, tri tisuće suprotstavljenih ljudi, među kojima ima vrlo nasilnih skupina. I da ja "svoje" i da Genda "svoje", neće moći kontrolirati.
I treća stvar, više nije pitanje našeg malog festivala, nego čitav grad dolazi u opsadno stanje. Uvjeren sam sto posto da bi policija osigurala održavanje programa i da se nama ništa ne dogodi. Ali ja u tom trenutku nisam bio siguran koliko može nastradati neki udaljeni lokal, jer tu ima puno osobnih priča, gdje će netko iskoristiti situaciju i napraviti neko sranje.
I uopće ta situacija da građanima Benkovca zbog toga što se mi igramo umjetnosti stvorimo tako opsadno stanje, meni je bila previše. Nazvao sam Gendu i rekao da se mi zbog mira povlačimo. Sutradan ujutro od novinara "Jutarnjeg" saznajem da će branitelji imati novi prosvjed. Zovem opet Gendu i pitam zašto, nemojte to raditi, kažem.
Ali on ne odustaje, govori "mi moramo poslati poruku". Pa poslali ste poruku, iscipelarili ste je! Svima je sve jasno. Ali, ne. "Mi ćemo to napraviti, ovi su rekli već doći... Ne brini ti ništa...".
Rekli ste da festival nije otkazan nego odgođen, a sada kažete da festival traje?
– Festival zapravo traje. Ovo što smo mi razgovarali, što ćete napisati o tome, što su napisali Marko Vučetić. Slobodan Šnajder, Vedrana Rudan, drugi kolumnisti i novinari, pa i državna tajnica MUP-a, sve to postaje dio festivala, dokument vremena. Tu ima vrijednih misli i radova. Mi moramo liječiti društvo, ukazati na izvor bolesti. Osvijestiti smisao slobode. Umjetnička praksa je jedan od načina.
Znate, kad bi na nekim našim programima, poput Diskurzivnog releja, znali imati neke provokatore, "ustaše", koji bi svašta dobacivali, ja bih im prišao i dao mikrofon. Da ono što žele kažu pred svima. I tu bi "prosvjed" prestao. Vratili bi mi mikrofon i otišli. Za sve te ideološke mržnje i predrasude umjetnost i javni istup imaju neku katarzičnu i iscjeliteljsku dimenziju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....