Prometne nesreće i cestovni incidenti u kojima sudjeluju autobusi koji prevoze školsku djecu u Hrvatskoj nisu rijetkost. Dapače, u posljednje vrijeme su učestali, posebice u Dalmaciji, gdje je jedan od većih autobusnih prijevoznika tvrtka "Promet Makarska".
S obzirom na to da je tema iznimno ozbiljna te da su mnoga pitanja posljednjih dana ostala neodgovorena, pokušali smo razgovarati s vlasnikom "Prometa Makarska" Matom Jujnovićem, poglavito što se nedavno upravo jedan njihov autobus koji je prevozio djecu zapalio te što je i policija nakon toga utvrdila da svi Jujnovićevi autobusi ne zadovoljavaju tehničke kriterije potrebne za sigurnu vožnju.
Uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o osebujnom poduzetniku, u što su se i čitatelji Slobodne Dalmacije u više navrata mogli uvjeriti, ipak smo vjerovali da je tema prevažna da bi Jujnović sebi i ovaj put dopustio verbalne eskapade priličnije komunikaciji u krčmi nego u javnom prostoru.
Uostalom, naivno smo bili pomislili, riječ je o vlasniku ne samo "Prometa Makarska", jednog od vodećih pružatelja usluga autobusnog prijevoza u zemlji, nego i o vlasniku splitskog, makarskog te sinjskog autobusnog kolodvora, odnosno uglednom poslovnom čovjeku koji se bavi djelatnošću od itekakvog javnog interesa.
Razgovor koji slijedi ne pokazuje, međutim, samo kakvi sve poduzetnici upravljaju hrvatskom ekonomijom - kapitalisti iz pećine koji smatraju da nikome i za ništa ne trebaju odgovarati - nego i kako je novinarima, od kojih javnost s pravom očekuje puno više od postavljenih "kruška pod njušku" pitanja, obavljati svoj posao u državi u kojoj je omalovažavanje i vrijeđanje upravo novinara jedna od popularnijih disciplina.
Marenda ili sastanak?
Dobro jutro, gospodine Jujnoviću, Vuković, Slobodna Dalmacija, pri telefonu, kako ste?
- Bog. Sad sam ti na sastanku, ne mogu sad.
Recite kad da vam se javim.
- Nikad!
Kako to mislite?
- Neman ja šta sa Slobodnon Dalmacijon više razgovarat. Vi ništa ne napišete kako ja kažen.
O čemu vi?! Recite, kad sam napisao nešto što mi niste rekli?
- Nisi ti, ali jesu drugi, jebi ga.
Stvarno ne znam o čemu govorite, ali znam da je tema preozbiljna i da...
- Ajde, molin te, pusti me sad, sad san na marendi.
Je li marenda ili sastanak?
- I jedno i drugo.
U redu, nazovem vas kasnije, za par sati, je li može?
- Ajde.
Je li valjaju ili ne valjaju?
(Tri sata kasnije)
Dobar dan, gospodine Jujnoviću, evo me opet, Vuković, Slobodna Dalmacija, jeste li ručali, možemo li sada malo porazgovarati?
- Evo ga jopet. Pun san posla. Je li me čuješ? Puuun!
Nema problema, brzo ćemo. Recite mi prvo što se događa s autobusima "Prometa Makarska"?
- Šta se događa?!
Je li valjaju ili ne valjaju?
- Normalno da valjaju.
Ne čini se baš tako.
- Čekaj, stani, je li ti ideš na tehnički pregled sa svojin auton?
Naravno.
- Kliko je tvoj auto star?
Puno, 12 godina.
- Eto. I, odeš na tehnički pregled i on ti kaže tribaš napravit to i to, ti napraviš, dobiješ, fakin‘, onaj, je li, i u međuvremenu, sve to u redu, i u međuvremenu nešto se pokvari i šta onda, iđeš u garažu i popraviš.
Fino vi to relativizirate, a vama se kvare autobusi puni djece, voze neispravni...
- Alo, o čemu mi..., ma šta, jesi ti specijalista za to?!
Naravno da nisam, ali...
- Pa onda, kad nisi specijalista kako ti meni govoriš, a ja jesan. Šta ima razlike da se dica voze ili ja i ti! Šta ti cijeniš svoj život manje nego dice, lažeš!
Dopustite da...
- Ma, molin te, nemoj me zajebavat, fakin‘, molin te, nemoj me zajebavat!
O čemu vi, tko vas...
- Nema razlike od dice i nas, alo, molin te! Samo šta tamo piše da se djeca voze, da vi koji iđete iza njega da znate da su djeca, da izađu djeca...
Tako je, da budemo posebno oprezni jer su u autobusu djeca.
- E, da vi budete oprezni, a ne ja! Ne moj šofer, moj šofer stane di piše stajalište autobusno, on tu stane, i to je to. Autobus je svaki ispravan.
Koliko trenutačno imate autobusa?
- Koliko iman? Koliko mi triba!
Dajte, budite malo ozbiljni.
- Jebi ga, šta ću ti ja kazat!
Valjda znadete koliko imate autobusa?
- Koliko? Ajde vako, koliko ti imaš novca u džepu?
Nemam ništa, ni novčića.
- Ne, ne, ne, nemoj zajebavat. Ne virujen, nego reci, čekaj da vidin, pribrojit ću pa ću ti kazat. A ti mene sad pitaš koliko ja triban imat autobusa, oklen bi ja to ovako sad zna.
Krasna vam je usporedba.
- Isto je to, novci se troše, a autobus se jedan kupi, jedan se rashodoje.
I svaki dan tako.
- Alo! Alo! Molin te, pa što bi ja to, fakin‘, zna! Zašto bi ja triba znat kliko ja iman autobusa. To znade moja šefica računovodstva.
U redu, hajdemo probati ovako, imate li više od pedeset autobusa?
- Iman više od pedeset.
Eto vidite, nešto smo ipak saznali, nema potrebe ljutiti se.
- Oklen ja znan kliko iman.
A koliko vozite dječjih "pruga"?
- Ne znan ni to, kolko triba, kolko san dobija toliko vozin.
Ne znate ništa, a vlasnik ste tvrtke?
- Eto, prijo, ne znan ništa i sad s tobon završavan razgovoron.
Nemojte, važno je da mi odgovorite, da javnost zna... Halo, jeste li tu, gospodine Jujnoviću...? Mate...?
Budala, budala, budala
(Razgovor je prekinuo, ali nije i vezu, čuje se kako nekome govori)
- Jebote, fakin‘, kako šta, pita me kliko ja iman autobusa! Da kliko!
- Ko te to pita?
- Budala novinar.
- Baš budala.
- Budala.
- Ma budala.
- Totalna budala.
(Više osoba u prostoriji potvrđuje da je novinar budala, a novinar nakon toga prekida vezu)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....