Rodonačelnik žanra Toma Bebić ostavio nam je black & white amarkord i Splita i Dalmacije

Split i Dalmacija imaju više svojih identitetskih uporišta, nosivih stupova ili kolôna, među kojima pak nema ni jednog bez kojeg bi cijela konstrukcija ove vrste sentimenta mogla stameno stajati, mimo rizika za lomljenjem, padanjem ili urušavanjem.

Hajduk je, kako ono, svetinja, mitomanska kula babilonska iliti kaštil podmarjanski čija besmrtnost traje na način onih mitoloških hidri i meduza, sirena i nimfa, bez obzira na to što je malo klubova koje može pobijediti i poraziti. Čakavština nam je materinski jezik u koji se kunemo i koji obožavamo, istodobno šutke dopuštajući da agresivno prodiruća i sve to nametljivija štokavština metastazijski preuzimlje primat. Klapska pjesma tonska je osobna karta sviju nas, ali nismo pozvali ni liječnika ni ljekarnika kad je skliznula s kolosijeka tradicije i doživjela otvorenu frakturu vlastitoga kretajućeg ekstremiteta.

Mogao bih nabrajati do iduće subote gdje smo sve prešutjeli domaća nam iščašenja, ili gdje smo sve to bili oholi pristati na njihova nezacjeljenja. Mnogi među nama nismo bili spremni voziti biciklu s probivenim buvelom pod gumom na kolu, ali je bilo i osobenjaka i otkačenjaka koji su, gle vraga, bili kadri strmopizdit se duž nizbrdice na bičikleti s izdušenim gumama, ili, tek na golim felgama.

Rodonačelnik tog žanra seoskoga građanstva – ili građanskoga seljaštva, nije važno – koji sve gornje atribucije zakriljuje i zaokružuje ujedno i u jedno, kao smrču u vijencu za sprovod, svakako je bio osebujni umjetnik delikatnog poslanja – Toma Bebić.

ČOVIK OD DEVET ZANATIH

A jučer, šestog dana studenoga, bio bi mu 85. rođendan (1935.); ovako, u godini smo kad se navršilo 30 ljetâ od njegovog preminuća (1990.): zimus, 4. veljačinog dneva…

Ako je onaj neki veliki kipar skupa s onim nekim jednako nemalim slikarom orisao naše ovdašnje važne volumene i crte; ako je onaj neki nimalo mali pjesnik ili prekoviše skroman pisac pretočno opisao ono što smo i kakvi smo; ako je onaj neki prepoznati kompozitor i pre-poznati pjevač zvukom modelirao u melodiji portret ove svakodnevice, onda je Toma Bebić od svih ponuđenih sredstava odabrao gotovo sve one elemente, i od svih raspoloživih pred talentom izloženih svojstava uzeo one komponente, kojima je mogao složiti stvarnu i zbiljsku sliku nas samih: u slici, obliku, riječi i tonu.

{embed_photo_R30}1649798{/embed_photo_R30}

U mojim bračkim Selcima živio je čovjek imenom Josip Štambuk alias Joze Čiča (msgr. Slobodan Štambuk, biskup u miru bračko-hvarsko-viški, njegov je sin), koji je bio vješt zanatlija na više poljâ, pa, kad mu je jedna osoba bila udijelila kompliment rekavši kako on "ima devet zanatih", barba Joze joj je pučkom mudrosnom filozofičnošću bio odvratio: "E, jeman devet zanatih, a da znan desetega, umri bi ol glada!"

Baš ta ista prispodoba mogla bi se primijeniti i na Tomu Bebića, koji je, istinabog, nešto slično bio istaknuo u predgovoru svojega prvijenca Volite se ljudožderi (1970.), koja, evoga, navršava baš svoj 50. rođendan. U toj zafrkanskoj prolegomeni, stoji: U najranijoj mladosti želio sam postati pilot…, ali izbacili su me iz škole. Onda sam naumio u pomorce, a postah podoficir; pa sam želio biti nogometaš, a postao sam pomorac; onda sam htio biti pjesnik, a postao sam isljednik (ili kako se to kod nas popularno kaže – Megre ili Ben Kvik); zatim sam želio biti nastavnik, a postao sam profesionalni muzičar; pa sam se uputio u službenike, a završio kao nastavnik; tada sam se naljutio i počeo komponirati, pa sam postao novinar; zatim… Kao što i sami vidite, nikako nisam mogao postati ono što sam želio…

Tako da je Toma postao sve i svašta! Ponoviti valja ključan glagol – postati… Doista, on nije bio svaštar pa da se potucao od jedne discipline do druge, daveći bivšu zanimaciju kao mačiće u vodi.

On nije bio nerealizirani ambicioznik, kojemu je život protekao u ratovanjima s vlastitim frustracijama što su bile jače od njega (a, čega smo danas svjedoci na svakom koraku!), nego je i u stvarnosti postao baš ono što je htio postati i tko je htio biti.

I, sva svoja stanja, postanja i poslanja, odjenuo je i zaogrnuo unutar istoga habita – boemstva…

Toma Bebić dokaz je da se pravi boemi ne regrutiraju i ne biraju na (namještenim?) natječajima, nego se, baš kao i pjesnici po onoj latinskoj aliti dijačkoj poeta nascitur, orator fit – rađaju. Toma Bebić bio je rođeni i pjesnik i aforističar, i muzičar i svašta još što može pasti nam na um… No, on nije bio onaj hinjeni boem koji bi umjetnom teatralnošću trgovao vlastitom simpatičnošću u društvu; ne, Toma Bebić bio je ustvari jedini stvarni, kondenzirani i sublimirani, destilirani i filtrirani boem od kalibra poslije Tina Ujevića. Tin, pa Toma…

Njih dvojica, obojica različiti u poetici i dosegu, ali identični u kozmopolitskom pobratimstvu i svjetovnom posvećeništvu; njih dvojica, obojica kojima je dovoljno i ime, ništa prezime: kojima je ime u isti mah i čistoća nadimka i preciznost prišvarka…

Ne postoji drugi Toma, ne postoji drugi Tin…

Boemstvo nije stanje demonstriranja vlastitog odnosa naspram higijenskim navikama, nekovrsno neprijateljstvo prema rabljenju sapuna ili šampona, pjeni za brijanje ili kolonjskoj vodici, odnosno opredijeljenost na spavanje u parku na klupi pod novinama ili ljubav spram vonjanju po kristalićima butirne kiseline iz pazušnih jamica, masne kose ili šporkih bičava; boemština je prvenstveno svjetonazor, način života: i bezideološka pripadnost dezinficiranoj esencijalnosti, i golotinja tijela i nagost duha.

SVEĆENIK BOEMSTVA

Toma Bebić bio je svećenik boemstva: oriđinal bez mane i redikul bez ruganja, biskup neke svoje nevjere i kardinal religije nekog dobroćudnog zloduha…

I kad si ga vidio i kad si ga čuo, znao si da je Toma poseban i drugačiji, takorekuć pripadajuć svima. Onako nepočešljane kose i razbarušene brade, bio je prepoznatljiv "na kilometar", a ćutio je i upijao sve, miljama daleko: i alikvote zvona splitskih crkava i flažeolete guslara iza Kozjaka…

{embed_photo_L30}1649800{/embed_photo_L30}

Takav je bio i spektar onih što su mu se divili: i akademici i trudbenici, i liječnici i pacijenti, i šantoće i švore, i župnici i bratimi…

U nizu svojih multitalentiranosti, Toma Bebić bio je možda ponajvećma poznat po svojim pjesmama što ih je kao esencijalni kantautor i napisao i skladao i izveo. S onim svojim rašpavim i čađavim glasom, kao stanoviti špaher-voice, osvajao je svakoga do koga je uspio doprijeti taj jedinstveni pjev.

Nedostatak glasovne ljepote nadmašila je njegova nesvakidašnja emocija, a očito grezadurstvo još očitija interpretacija (uostalom, nije li istim atribucijama, samo na još višoj estetskoj i muzikalnoj razini, i Oliver Dragojević špaher-voiceom bio šarmirao i osvojio sve i svakoga, koga se osvojiti i šarmirati moglo?).

Ono što je odjeknulo iz rezonantne kutije Tominog tijela, zatitravši na laštiku glasnih žica, bila je zvučna jeka njegove tople duše. I srca. Kao topla krv iz istog tog srca, iz iste te duše…

Neposrednost te možda i voljno poluartikulirane kantilacije, poput muhora za nogavice hvatala se i za osjećaje publike. Otuda i širina njegove dobrodošlice kod sviju naraštaja. Može li se zamisliti ikoja dalmatinska fešta ili fijera, krštenje ili vjenčanje gdje će se radost garnirati tradicionalnim klapskim pjesmama s prizvucima autohtonosti, a da se na repertoarnu trpezu ne iznese i posluži muzički desert pjesme Kaleto moja draga. Što?

Mislili ste da je to narodna pjesma iz Dalmacije što se po škojima i kalama, gumnima i mlinicama pjeva odvajkada? Ne, napisao ju je Toma Bebić, baš s onom istančanom crtom oćuta identiteta, kakva crta vjekovima položena počiva u melodijskim krivuljama gregorijanskoga korala, ter stupnjevano dokasava i dopire do nas iz crkvenih klupa i korova mimo svih zubâ i vremena i čovjeka.

Na isti način kao i, primjerice, bezvremenska pjesma Moja jube, za koju također čitava sela i gradići, zaselci i naselja po Dalmaciji i sad misle kako je usmenom predajom kao pučka pjesma iz gustirne pamćenja stigla nekako do nas, ali ne, skladao ju je – Zdenko Runjić.

Rečeno je, Kaleto moja draga. Jest, to je pjesma koju svi znamo naizust, zahvaljujući zaraznoj melodiji. No, suzbijemo li zarazu glazbene kulise, moći ćemo uživati upravo u slikarskim prizorima djetinjstva, gdje su boje i ljepše i žarče u dijelovima što su tobože uvod, negoli u onima "komercijalnim", na koje računa refren.

Gledaj: Moja kaleta je tisna/ Ma je lipja vengo Londra/ Nima sunca, nima arje/ Ali jema moju jubav.

Nije mu trebala rima za sastavljanje divljenja sa začudnošću, tek je ritam osmerca poslužio kao drvo okvira slike. Pripjev je također literarno tobože nemelodičan, ali kako umjetnost bira najsmjelije svoje deputate i zagovornike, koji put do artističke istine pronalaze najbližom i najbržom stazom, poput vode, onda to izgleda ovako, onako kako ionako čujete u uhu: Kaleto moja draga/ Volin te više od sunca/ Niz tebe san vozija/ Karet na balinjere/ I uz tebe gura/ Kolo od barila.

OSTA SI SAM, NAPUŠTEN BROD

Ne samo da su mu bile isuvišne rime, nego je u pripjevu razrušio i metar stiha, nadomiještajući u pjevanju ispuštene slogove uspomoć melizama. Po onom njegovom aksiomu iz pjesme Nije gotovo kad je gotovo, nego kad ja rečem da je gotovo, može se i ovdje primijeniti isti model, tvrdeći kako nije ritam ono što mi mislimo da bi ritam trebao biti, nego je ritam ono što Toma kaže da je ritam…

{embed_photo_R30}1649802{/embed_photo_R30}

Koliko je Toma Bebić bio iznova nerodivi fenomen govore i neke pomalo legendarne polustvarnosti među kojima i ona da je, primjerice, baš iz njegovih anarhističko-humanističkih napisa u Nedjeljnjoj Dalmaciji kasnije nastao podlistak što se prometnuo do u samostalni tjednik "Feral Tribune", ali i da se sami članovi popularnog benda TBF legitimiraju kao – "Toma Bebić Fan".

E, ovaj rođeni Splićanin podrijetlom iz Muća bio je i odličan poznavatelj samoniklog bilja i iskusni travar, a da je postojao još jedan isti on, taj bi svakako ustanovio kako se onaj prvi, Toma, hranio isključivo sa – ludim gljivama… Postojale one ili ne, nekakve su pečurke svakako utjecale na razvedenost darovitostî kojima je bio obogaćen ovaj od svega drugačiji artist, te koje su učinile postignuće njegovog realiziranja u mjeri koja Dalmaciji in toto nanosi jednu prevažnu nijansu.

Registrirali smo Tomino kantautorstvo, izdvajajući iz svega njegovu glazbenu Arijadninu nit, uspomoć koje je izrazom tražio izlaza iz labirinta klaustrofobičnosti osobne mu eksplozije rastalentiranosti. Koračajući tim hodnicima kreacije nastale su nezaboravne šansone u kojima je, opet, reagirao tobože subverzivno i protestantski (Ča smo na ovom svitu?), pa dnevnički realistično (Nevera), ali i autentično splitski (Marčelina), a da ne govorim svedalmatinski u antologijskoj apoteozi – Leute moj.

To je doista, u svakom smislu, neporecivo antologijski ostvaraj što poput jarbola strši u svekolikoj maritimnoj umjetnosti: Rastočija si se, ka barilo, leute moj/ I mriža je sagnjila, leute moj/ Osta si sam, napušten brod// Suze su nestale, iz tila tvog, leute moj/ A sićanja naviru, leute moj/ Osta si sam, tužan i tih.

U onom baladesknom deškoršu čovjeka i broda, u situaciji dakle kad ne znaš tko koga više voli i tko koga više tješi, pjesnik leut ili leut pjesnika, kantautor kao ufanje sklada borbeni i glazbeno uvjerljivi refren skovan u agitato košmaru: Brodovi su isti ka i judi/ Zlu moru daju život svoj/ Brodovi su isti ka i judi/ Za suzu daju suze dvi.

Ma, Toma Bebić mora ostati upamćen i kao pjesnik. Ne nužno kao onaj koji se samo pjeva, već i kao onaj što svoje stihove ispjevava, a da pritom ti versi mogu otrpjeti izazovnost tiskanja među koricama knjige: onako uvlas jednako kako versi Arsena Dedića funkcioniraju i izvan šansone, odnosno baš na posve isti način kako bi dobrodošlo bilo čitati otpjevanu liriku Zlatana Stipišića Gibonnija ili Marijana Bana skutrenu među stranice uvezenog libra.

Nakon što se bio javio – vidjesmo, prije točno pola stoljeća – zbirkom Volite se ljudožderi, u kojoj je iznio nekoliko stotina ingenioznih aforizama i epigrama, javio se knjižicom U sakatu vremenu (1975.), gdje je persiflirao neke teme koje su ga ionako, makar i odrebata, zaokupljale.

Razmišljanja o svijetu i ženama, prolaznosti i onome što ostaje, donio je na neki svoj alternativni način, ne opterećujući se preveć na kakav će prijem to sve skupa naići. Amblematska je pjesma Perpetuum, u kojoj stoji: Sretan sam/ u svojoj nesreći/ životu/ i nesretan sam/ u svojoj sreći/ životu/ I bit ću sretan kad umrem/ jer sam živio/ i sretan sam u životu/ jer ću umrijeti.

Optimizam, ipak, ma koliko mu se opirao, nije ga baš napuštao:

Vidio sam/ pade sa hrasta list/ Vidio sam/ pade sa hrasta žir na list/ Vidio sam/ izraste novi hrast/ kroz list (Vidio sam).

PACIFIZAM I ANTIRATNA LIRIKA

Razularena avangarda i razigrani letrizam vazda će mu jahati na plećima, pa će – koketirajući možda i nesvjesno, instinktivno i s dadaizmom – razlistati more svojih asocijacija i zafrkancija. Njemu je najvažnije bilo da je šušur, da je glupiranja i ludorija, da se vrti kozmos komosa u nekoj njegovoj profanoj karnevalesknoj procesiji funcutada i arlekinada. Jezične bravure i vrckava makaronština nikad neće ispasti s njegovog stola, što će iskočiti i iz njegove knjige Tata-rata-ata-bum (1984.), podnaslovljene pobližom odrednicom kao: "dječja poezija za odrasle".

Ta se cijela stihozbirčica, što je inače stala na 40 stranica, može sliti u pjesmu Jedina dužnost: Bila je moja dužnost/ sine/ da ti ostvarim/ i ostavim/ slobodu// Dužnost je/ i svakog drugog čovjeka/ i svakog drugog naroda/ da to isto omogući/ svakom drugom čovjeku/ i svakom drugom narodu// Zato tebe/ sine/ i svakog/ iz generacije tvoje/ čekaju teškoće veće/ da iz svake glave/ ženske i muške/ izbijete puške.

Da, patološki pacifizam i akutna antiratna lirika zrače iz svake pjesme u ovoj neobičnoj knjižici, a naoko infantilna dječja nevinost ubojitija je podjednako i od biblijske serioznosti i od kuranske neoprostivosti. Ipak, i samom Tomi Bebiću – bit će da je tako bilo!? – najvažnija je knjiga ona njegova najstarija – Volite se ljudožderi. Neslučajno, nakon što je tim naslovom okrstio tu svoju iskaznicu u počelu, istom je egidom poput psalamske antifone naslovio i biblioteku u samizdatu unutar koje su tiskani i ini njegovi svesci.

Iako je živio prekratko (izdahnuo je pokošen rakom grla u 55. godini života), Toma Bebić ostvario je heterogeni a zaokruženi opus unutar kojega je moglo stati i nekoliko biografija. Ako itko, baš je Toma potvrdio aksiom kako čovjek ne umire ukoliko traju njegova djela. A ono što je Toma iza sebe ostavio vibrantno je i trajajuće: stalno su u eteru njegove otpjevane kartoline kao black & white amarkord i Splita i Dalmacije, što je bazično važno za duh ovog podneblja.

Jerbo, gledamo tako razglednicu jednog svijeta što nam na očigled nestaje iz vidokruga, istodobno nam potvrđujući kako je Toma i nadalje među nama.

{infobox-gray_full}215014{/infobox-gray_full}