Svi se, tako je to u ljudskoj prirodi, trudimo ostaviti trag, a nekima to doista i uspije. Tragovi mnogih ljudi jasni su i neizbrisivi, no neki...
Nekima trag izblijedi u mjeri u kojoj je ljudsko sjećanje varljivo pa zaborav čak i drage uspomene učini nepouzdanima. "Ostavi trag po kojem ću te pamtiti...Ostavi trag, jer možda ćeš se vratiti", napisala je svojedobno jedna mlada žena, a druga, tada također mlada, tim je stihovima dala glas.
Prva, Katarina Naglov Šoškić, na toj je pjesmi još 1984. ostavila svoj potpis, a druga, Jasna Zlokić i danas onim svojim specifičnim glasom punim melodije koju joj je dodao Rajko Dujmić ponavlja refren "Ostavi trag kad odeš, bez tebe će teško biti. Ostavi trag kad odeš, možda ćeš zažaliti i ti"...
I najtvrđi rokeri iz osamdesetih znaju Jasnu Zlokić, kao što znamo i Terezu, i Mišu Kovača, i Nedu Ukraden, i Vinka Cocu, Zoricu Kondžu, Ivu Pattieru i mnoge druge, no Katarinu Naglov Šoškić Chaney - kako li se preziva? - koja je za njih napisala i dan-danas žive stihove... Tko je se sjeća?
Kao Kaću je pamti, dakako, rodbina i nekolicina prijatelja iz Splita, gdje je ova mladolika 68-godišnja Kanađanka i Splićanka upravo na Splitskom festivalu ostavila najjači trag... Teško da današnje pjevačice i pjevači mlađi od 35 uopće znaju za nju...
"Koga god nema, taj je malo mrtav, zar ne?", kaže bez puno žaljenja ova dojmljiva i lijepa žena s kojom smo razgovarali "na daljinu" i prisjetili je njezinih i naših Splitskih festivala.
Prva pjesma, pa nagrada
Kad je prva vaša pjesma izvedena na Splitskom festivalu? Pretpostavljam da ste tada bili vrlo mladi...Kakav je osjećaj bio prvi put čuti svoje stihove na Prokurativama?
- Moja prva pjesma izvedena na ”Splitskom festivalu” je bila “Vrijeme ljubavi”, koju je 1986. pjevala Zorica Kondža, a komponirao ju je Joško Banov. Pjesma je dobila prvu nagradu stručnog žirija, a ja sam dobila svog prvog Zlatnog galeba!
Da, bilo je lijepo čuti svoje ime, a i stihove, koje sam kasnije slušala i na ulicama kad su je ljudi pjevušili. Svi smo bili mladi i puni života i entuzijazma i sve nam je to bilo normalno... I da se pojavljujemo na pozornicama i da pobjeđujemo.
Vjerovali smo da smo vječni.
Kako se u to vrijeme tretirao tekst? Postojala je i nekakva Komisija za šund – kako je to funkcioniralo? Je li neka vaša pjesma bila odbijena?
- Sve moje pjesme za “Split” je komponirao Joško Banov. Naime, on je tražio pjesnika - tekstopisca koji je mogao pisati tekst na zadanu muziku, a kako je to meni bilo lako, onda se tu stvorila posebna suradnja.
On mi otpjeva: lalala lal la... i ja pišem prema melodiji. Tako sam napisala “Vrijeme ljubavi”, “Zarobljena”, "Kale ljubavi” koje je sve pjevala Zore Kondža, tako je nastala “Pjesmom te ljubim” koju je godinu dana kasnije pjevao Ivo Pattiera...
Sve te pjesme su bile nagrađene zlatnim galebima ili zlatnim lirama. Tada se pisalo drugačije, hoću reći kvalitetnije, a i tekst se drugačije tretirao, odnosno vrednovao. Postojale su komisije koje su se brinule da to bude kvalitetno, tako da su mnogi tekstovi dobijali i odbijenicu ili etiketu “šund”, zbog koje se umanjivala vrijednost ploče čak za 25 posto.
To su bila mehanička prava, a prihod je pritjecao po broju prodanih ploča. To nam je bila glavna “lova”. Moj tekst nikada nije bio odbijen, a nisam nikad imala ni šund oznaku. Danas su druga vremena i nitko ništa ne kontrolira, svašta se piše i pjeva!
Bili ste novinarka Slobodne u to vrijeme. Čega se sjećate iz toga razdoblja? Kojih se kolega rado sjetite?
- Da, jako sam rano počela raditi za "Slobodnu". Kraj gimnazije, prva godina faksa. Bila sam honorarac u Gradskoj rubrici kod Zdravka Reića.
Tu su tada bili i Zoran Erceg, i Slobodan Paparella, Bože Žigo i Jakša Fiamengo. Oni su bili u Kulturi, ali svi smo sjedili u istoj prostoriji. Onda, bila je tu Ljubica Kovačević... poslije je došao Ivica Flesh.... Družili smo se. Svi su mi bili dragi.
Jakša posebno, jer je pisao poeziju, a i ja sam pisala. Često bi zaginuli u kavani. On je pio vino, ja coca-colu, pa bi on pitao: ajde mala, šta bi ti na ovo dopisala? Što bi promijenila? Tako smo skupa pisali njegovu "Kaću" koju je otpjevao Oliver Dragojević i uglazbio Zdenko Runjić...
“Više od svih vila, dama i metresa, sva je bila nalik žaru ljetnog krijesa. Više od ljepote, razuma i trača, sve što srcu treba, imala je Kaća”... A drugu 'Kaću', onu koju pjeva Neda Ukraden, sam napisala ja sama...
Šivala sam u maminu butiku
Vaša je mama imala butik u Splitu. Jesu li se kod nje oblačile pjevačice? Je li vaša obitelj bila blagonaklona prema vašem novinarskom i glazbenom angažmanu?
- Da, moja mama je držala butik “Žena” u Getu. Ja sam joj pomagala, jer sam jako rano naučila šivati, naravno uz nju, krojačkog genija. U gimnaziji sam šivala hlače za prijateljice i tako sam zarađivala neki džeparac, koji nije bio zanemariv. Onda sam uz mamu šivala sve vrste haljina, jaketa, hlača, kaputa...
To je bilo kasnije, kad sam se vratila sa studija likovnih umjetnosti u Rimu i iz Crne Gore, gdje sam radila kao novinarka u titogradskoj “Pobjedi” i na RTV Titograd.
Naravno da su dolazile i pjevačice i pjevači u taj butik. Netko bi kupio veštu, netko bi popio kavu iza zastora. Dolazio je i Vlado Kalember, jer sam tada i za njega pisala, a to je uvijek bio “kažin”!
Odmah bi se glas pronio i evo ti ih, sve žensko koje bi se našlo u blizini, došlo bi. A ja sam se pravila važna! Hahaaaa...
Je li se od pisanja tekstova za zabavnu glazbu moglo živjeti? Navodno ste od samo dvije pjesme uspjeli kupiti auto. Je li to istina?
- Ja nisam bila “pisaća mašina” kao neki tekstopisci, jer me je zanimalo i novinarstvo i pisanje priča, slikarstvo, moda... ali se od tekstova lijepo zarađvalo.
Sve je zavisilo od tiraža, mehaničkih prava i broja izvedbi, odnosno autorskih prava. Da, točno je da sam od dvije LP ploče kupila Mini Coopera, ali polovnog. Mislim da je to bila zarada od pjesama na pločama Miše Kovača i Nede Ukraden.
Kako su skladatelji i producenti dolazili do tekstova? Jeste li bili dio toga kruga, družili se s glazbenicima ili ste nudili svoje stihove 'na neviđeno'?
- Ja sam svoje stihove uglavnom slala Đorđu Novkoviću, koji je u to vrijeme, a mogu reći i kasnije, bio nenadmašni hitmaker! Upoznali smo se na jednom od Splitskih festivala. Pozvao me je u Zagreb, ja sam mu ostavila tekstove, neke sam prepravljala u studiju, nekima mijenjala ili dodavala refrene...
Tu sam upoznala i Rajka Dujmića, a u isto vrijeme sam se našla i sa Joškom Banovim... Sa Zdenkom Runjićem još i prije svih jer sam radila kratko i na Radio Splitu.
Čuli bi se telefonom, kad bi im nešto trebalo, ili bih ja poslala desetak tekstova, pa nek sami biraju. A oni su često birali i nekad bih ih samo čula na radiju i reka: asti, pa to je moje! Tantijemi su redovno stizali.
Danas bi 'šund komisija' imala puno posla
Po vašem mišljenju, koliko je udio teksta važan u nastanku hita? Danas su, čini mi se, čak i skladatelji, a pjesnici osobito, u sjeni izvođača... Kako je to bilo osamdesetih?
- Osamdesetih se pravila prava glazba. Tekstovi su bili sjajni. Pa, evo, i danas su najslušanije baš te pjesme. Tekstovi su bili i ostali jako važni.
Samo se sjetimo onih emisija “Po željama slušatelja", pa te želje su nastajale prema tekstu, prema poruci pjesme.
Danas bi ona “šund komisija” imala pune ruke posla! Svašta se snima, svašta se pjeva. Sad se sve prodaje i kupuje i naplaćuje i potplaćuje... Sve je u skladu s plastičnim operacijama, jeftinom golotinjom izvođačica. Prenemaganje i šund na svim nivoima. Jako tužno...
Dajte da razjasnimo i pitanje vašeg 'identiteta'. Katarina Naglov, Katarina Naglov Šoškić, Katica Naglov, Katarina Cheney, a našla sam i u potpisu jedne pjesme Vinka Coce i Katarinu Chenney, s dva n...
- Ja sam po rođenju Katarina Naglov. Izmiješana. Majka Dubrovkinja, a otac ruskih gena. Tako me pamte u Splitu, Naglov. Poslije sam se udala pa sam si dodala i ono Šoškić. U međuvremenu, prije udaje, imala sam dečka Sašu Erakovića, koji je radio u Radio-televiziji Titograd...
Ček, ček... On je donedavno bio crnogorski diplomat? Navodno su neke vaše zajedničke pjesme iz tih vremena potpisane samo njegovim imenom. Zašto?
- Da, da... Pisali smo si pjesme, jedno drugome, pa su tako i nastali mnogi tekstovi s izmiješanim prezimenima. Davno je to bilo...
Ja sam često potpisivala njegovo ime, ali neke je numere Đorđe Novković sam izmiješao jer nije više znao tko je što pisao, a mnoge pjesme nije uopće potpisao. Bio je neuredan samo tako!
Nama je bilo važno da tantijemi stižu. Nakon razvoda od Čedomira Šoškića koji je bio novinar Borbe, prešla sam raditi za Montenegroturist na mjesto poslovodne tajnice.
Kako sam stigla u Kanadu?
I otuda u Ameriku?
- Da! Bila sam naime nagrađena od JAT-a za dobro poslovanje u Crnoj Gori i dobila sam 22 dana boravka u New Yorku. Onda sam pošla i do Toronta, gdje sam srela Kirka Cheneya, udala se za njega i eto, ostala u Kanadi od kraja osamdesetih do danas. Kao Katarina Chaney!
Dolazite li u Split? Jeste li i nakon odlaska pisali za hrvatske pjevače i pjevačice?
- Dolazila sam u Split često, a i pisala sam i dalje. Tada su me češće zvali da budem član žirija nekog od festivala... Uspjela sam još jednom napisati za Zoricu, naravno na melodiju Joška Banova, njenog muža, “Kale ljubavi” za “Splitski festival", mislim 2009. Napisala sam i pjesmu za Vinka Cocu "Nocturno" za Zagrebački festival... I tako.
A u Kanadi?
- U Kanadi sam se još prve godine uspjela učlaniti u najjaču filmsku uniju IATSE lokal 873 u kategoriju kostimografa. Naime, moj suprug je dugo godina radio kao scenograf i konstruction coordinator, pa mi je predložio da pošaljem molbu. Primljena sam i od tada moja karijera uzima posve novi pravac.
Sve holywoodske produkcije se, uglavnom, snimaju u Torontu, jer je kanadski dolar slabiji, pa ih manje košta radna snaga. Znači, upoznala sam najveće zvijezde američkog filma i radila s njima. S nekima sam ostala u kontaktu, onako privatno, recimo s Milom Jovović. Međutim, to uopće i nije neobično, a niti važno.
Kanađani ne jure za “zvijezdama” i sve im je to normalno. Još uvijek, ponekad, uskočim u neku produkciju, ali sam već u penziji i najradije provodim vrijeme sa svojim unukom, koji je, eto, krenuo stopama svoje mame i bake pa je već sa šest godina lani svirao ispred 20.000 ljudi na torontskom stadionu Scotiabank, bodreći hokejaški tim "Maple leafs” iz Toronta.
Uz pomoć svoje mame Tee, moje kćerke, koja je i kao dijete svirala klavir, on je gotovo preko noći, u godinu dana, naučio svirati. Sluh mu je urođen, naravno, i eto vunderkinda o kojemu pišu kanadske novine. On mi je sada najvažnije i najljepše zanimanje. Prava sam dalmatinska baka!
Razvedeni ste?
- Da, razvela sam se ja i od Kirka Cheneya, ali kao da i nisam, jer je on ostao uz djecu Tea i Michaela, i sad je najponosniji djed malog Maxa.
Iako dugo nisam bila u Splitu, moja djeca idu stalno i govore odlično hrvatski. Pišu ga i čitaju također! Za razliku od mnogih Hrvata, Dalmatinaca, bivših Jugoslovena, koji žive u Kanadi i kojima nije stalo da im djeca nauče materinji jezik, meni je to nezamislivo.
Teško je biti umjetnik u Splitu
Našla sam na Facebooku vaš emotivan zapis da 'od svih nagrada i pohvala sa festivala, uglavnom splitskog, uspjela sam spasiti jednu Zlatnu liru, koji sam donijela u Toronto’. Kako se desilo da te trofeje tako raspete?
- Da, napisala sam jedan status o tome. Naime, Split je uvijek bio pomalo čudna sredina za umjetnike. Pogotovo za žene!
Skoro pa da te je bilo sram da radiš nešto za što se nisi fizički znojio. Naime, svi roditelji, pa i moji, željeli su da im djeca budu doktori, inženjeri, advokati, nešto 'konkretno'.
To što si bio talentiran za pisanje, pjevanje, slikanje... to je na neki način smatrano 'džabalebarenjem'. To ti je došlo “odozgo”, nisi se mučio, znojio, učio po cijele noći, i nemaš pravo ubirati novac za to nešto što ti je palo s neba.
No vi ste diplomirali književnost, zar ne? Plus umjetničku akademiju u Rimu?
- Da! I još pola godine studirala umjetnost i u Parizu!
Ali, svi su se trudili da me uguraju u osrednjost, koja je bila ulaznica za biti "normalan i prihvaćen". Tako su i moji roditelji govorili: "eh, eno je piše nešto malim prstom i malim mozgom!” Svi skupa su mi pokušavali nabiti komplekse, kao da je sve to što radim gotovo nemoralno, jer toliko mi je to išlo lako i samim tim bilo bezvrijedno!
Tako moji roditelji nikada nisu došli ni na jedan festival, iako sam im ostavljala karte, a nisu ni moje sestre. Nisu pratili ni moje uspjehe, niti su znali koje sam sve pjesme napisala, ni tko ih izvodi.
Jednostavno su smatrali da je to neki moj hobi, koji nije imao veze s nekom profesijom i životnim pozivom. S vremenom sam navikla na takav odnos, pa mi nije ni bilo čudno što je moja mama sve Zlatne galebe i Lire maknula iz vitrine, jer to su bile samo "neke gipsane figure obojene zlatnom bojom".
Dobro da sam se jednog ljeta sjetila jednu Zlatnu liru donijeti u Toronto. Uz par fotografija, to je sve što mi je ostalo od Festivala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....