Kada se govori o istaknutim novinarima koji su svojim radom ostavili trag, a novinarstvo im nije samo posao, nego način postojanja, žive ga - ime Sanje Mikleušević Pavić nezaobilazno je.
Njezina novinarska karijera priča je o predanosti, hrabrosti i neumornom traganju za istinom. Tijekom svoje karijere stekla je i reputaciju iskusne urednice i voditeljice s dugogodišnjim iskustvom na HRT-u, predane profesionalke koja se ne boji istraživati kompleksne i osjetljive teme. Stoga ne čudi što je 2019. godine dobila nagradu ‘Joško Martinović‘ za najbolju TV reportažu, zahvaljujući svom radu na priči o poginulom branitelju Hazimu Osmanagiću Dugom, emitiranoj u magazinu ‘Labirint‘.
Ove godine Sanja dolazi u Split, gdje će na 18. festivalu pričanja priča ‘Pričigin‘, u četvrtak, 20. ožujka, sudjelovati u programu ‘Piši propalo (sedma sila u devetom krugu)‘, te će s kolegama novinarima dijeliti anegdote iz novinarskog života. Uoči samog festivala, razgovarali smo sa Sanjom o njenom radu, hrabrosti u suočavanju s osobnim izazovima i borbi s rakom, ali i o pripovijedanju i dijeljenju iskustava, čime obogaćuje hrvatsku kulturnu scenu i inspirira nove generacije novinara i pripovjedača.
Pjevačica jednog refrena
Što Vas je privuklo novinarstvu i kako su izgledali Vaši počeci?
- Mislim da je sve vodilo k tome. Imala sam sreću da sam tijekom osnovne i srednje škole rasla u okružju koje je poticalo individualnost i u kojem nisi bio samo broj, dio statistike već mali čovjek kojeg treba obrazovati, usmjeriti i podržati. Tako su moji učitelji i profesori u Pazinu prepoznali taj dar, dobro sam pisala i čitala, pitala i propitivala, bez straha od autoriteta i javnih nastupa. Potom sam se pri kraju studija hrvatskog jezika i književnosti u Rijeci slučajno javila na natječaj HRT-a.
Prošla sam iznimno zahtjevnu audiciju od koje, uz test pred kamerama, živo pamtim i onaj općeg znanja u kojem su bila i pitanja da nabrojimo sedam rimskih brežuljaka, te koji je japanski arhitekt izgradio Skoplje nakon potresa.
Odmah nakon audicije počela sam raditi u našem centru u Rijeci, što pamtim kao najljepši dio moje novinarske karijere. Tamo sam baš ‘ispekla‘ osnove zanata. Bilo je svega, i smijeha i suza, i grešaka i učenja, dobrih i loših dana, ali radila sam u jednom poticajnom, kolegijalnom okružju.
Nakon poziva Denisa Latina da se u Zagrebu pridružim ekipi privatne televizije ‘TV Mreže‘, dobila sam priliku raditi s nekim od najboljih novinarki i novinara - Igorom Mirkovićem, Silvanom Menđušić, Oliverom Dražićem, Tenom Perišin, Lelom Knežević, a u zabavnom dijelu programa te TV kuće radila sam s Nadom Abrus, Vladom Štefančićem, Đanijem Stipaničevim, Vlatkom Pokos, Renatom Sabljak i Mirkom Cetinskim. S njima sam i snimila pjesmu ‘Napokon nedjelja‘, pa mogu reći da sam se realizirala i kao pjevačica, makar jednog refrena.
{Potom sam se vratila na HTV, dobila priliku osmisliti i raditi brojne projekte, među kojima mozaične ‘Život uživo‘, ‘Misija zajedno‘, da bih se vratila informativnom programu kao novinarka, urednica i voditeljica gotovo svih formata – Vijesti, središnjeg Dnevnika, emisije Otvoreno... A ostalo je povijest!
Bolna priča
Tijekom karijere bavili ste se mnogim osjetljivim temama. Koja Vas je priča posebno obilježila?
- Uff, puno ih je, baš puno, no posebno su bolni gubici djece. Priča koju nikada neću zaboraviti je ona o nestanku 16 godišnje Anite Kulaš iz Lukarišća kraj Dugog sela, djevojke za kojom se tragalo mjesecima, a koju je, kako se otkrilo, ubio njezin susjed. Bol koja je ostala u obitelji je neprepričljiva. No Anitina je tragična sudbina ipak doživjela epilog.
Zato ću izdvojiti priču kojom se puno bavila upravo Slobodna Dalmacija kroz izvještaje i kolumnu novinarke Ede Vujević, što je i meni, potaknutoj njezinom upornošću, koja je 14 godina svoje tekstove završavala istom konstatacijom, bio povod za priču u "Labirintu" naslova "Djevojka iz moga kraja - Tko je ubio Marijanu Jerković?"
Naime, tog je siječnja 2002. Hrvatsku potresla vijest o okrutnom ubojstvu na radnom mjestu 24 godišnje djevojke, koja je došla u Split u potrazi za boljim životom, studirala je i radila, borila se, bila je, kako su svjedočili njezina obitelj i prijatelji, požrtvovna, sposobna i hrabra studentica Pravnog fakulteta koja je radila kako bi si omogućila školovanje.
One koji su je poznavali i danas progoni pitanje - s kojim se nadama probudila tog siječanjskog jutra?, kome je tog kobnog dana otvorila vrata agencije za promet nekretninama u kojoj je radila?‘, jer kako bi rekla kolegica Vujević, ubojica Marijane Jerković još nije pronađen.
Novinarstvo se neprestano mijenja – kako danas gledate na medijsku scenu u Hrvatskoj?
- Radim na HRT-u koji dijeli sudbinu mnogih europskih javnih servisa čija je javna funkcija, kao i način financiranja, pod upitnikom, no posebno bih naglasila važnost istraživačkog novinarstva koje njeguju neovisni portali, kao i pitanje financiranja lokalnih medija i općenito sve težeg položaja novinara.
Uz sve to, medijska se scena ubrzano mijenja, puno je novih sadržaja, podcasta, platformi, a publika više nije samo promatrač ili korisnik, već može i sama kreirati sadržaj.
‘Game changer‘ su društvene mreže, onda i ulazak AI-a u sve sfere života, pa tako i u novinarstvo. U takvom me okružju veseli što ono tradicionalno novinarstvo još uvijek daje znakove života, ima svoju publiku, posebno jer se pokazalo koliko je u eri ‘fake newsa‘ (lažnih vijesti) važno tražiti vjerodostojne izvore informiranja. No, kako bi preživjeli u tako dinamičnom okružju, jasno je kako je uz kvalitetan sadržaj primarno ići u korak s vremenom i novim tehnologijama.
Istraživačko novinarstvo
Koliko je teško biti novinar koji se bavi istraživačkim i društveno važnim temama?
- Da nije bilo pojedinih kolegica i kolega, istraživačkih novinarki i novinara, javnost ne bi znala za mnogobrojne afere koje bi prekrio ciljani zaborav onih koji ga unutar svojih sustava trebaju otkrivati i potom penalizirati.
Je li njihov rad u dovoljnoj mjeri cijenjen ili bolji komad kolača dobivaju oni koji se vole predstavljati kao novinari, no tek su čitači ili pak distributeri umivenih i prilagođenih vijesti, procijenite sami. Raditi priče kojima ćete se zamjeriti mnogima izbor je za hrabrije, a kako im je, najbolje govore iz godine u godinu sve duži popisi prijetnji, napada i tzv. slap tužbi kojima su izloženi, a o kojima strukovne udruge redovito izvještavaju.
Dobitnica ste nagrade “Joško Martinović” – koliko Vam takva priznanja znače u profesionalnom smislu?
- Riječ je o nagradi struke za najbolju reportažu, koja mi znači jako puno zbog neprežaljenog Joška, čovjeka s vrha popisa ‘Malo dobrih ljudi‘. Sjećam se našeg zadnjeg susreta na porti HRT-a, već iscrpljen i teškog hoda pitao me kako sam. Cijeli je svemir stao u to pitanje. To je bio Joško, dobri duh Prisavlja...
O borbi s bolešću i optimizmu
Otvoreno ste govorili o borbi s rakom. Kako Vam je ta životna faza promijenila perspektivu?
- Sjećam se kada sam dobila dijagnozu, potvrdu kako je ipak riječ o karcinomu štitnjače... Igrom slučaja taj sam dan vodila središnji Dnevnik i više od mene bio je šokiran kolega Drobac, skoro da sam ja njega tješila. Naime, dok sam čekala rezultate punkcije, dosta sam čitala o bolesti štitnjače pa sam rezultat dočekala s mirom. Tada sam si rekla ‘OK, šanse su sjajne, to je to - idemo dalje‘.
Koliko Vam je podrška obitelji i prijatelja pomogla u tim trenucima?
- Mislim da je moj optimistični stav djelovao umirujuće na sve oko mene. Vjerovala sam da će sve biti u redu. Tako sam se i ponašala. No, svi koji su prošli ovaj proces znaju kolika je važnost dijagnostike, pa moram spomenuti akademika Zvonka Kusića, kojem sam beskrajno zahvalna, jer sam kroz cijeli postupak uklanjanja kompletne štitnjače, potom jodiranja, uz njegovu stručnu pomoć, prošla i uz sjajan humor i zanimljive rasprave o politici. Ponekad je bilo ljekovito pobjeći od stalnih priča o bolesti, priča nam Sanja.
Put ka poniznosti
Jeste li danas, nakon svega, drugačija osoba – i ako jeste, na koji način?
- Kada osjetite tu bespomoćnost, kada vam je jedina želja biti bolje i dignuti se iz kreveta, sve ostalo postaje nevažno. Sudarite se sa svojom ranjivošću i prolaznošću. Bolest vas vodi do poniznosti. Na puno razina. Problem postaje kada unatoč osobnom i drugim iskustvima to zaboravite i nastavite po starom.
Što biste poručili ljudima koji se trenutačno bore s teškim bolestima?
- Možda bi ova poruka ipak trebala ići sustavu u kojem na vrhu vlasti caruje podobnost, a ne sposobnost, kamoli javni interes. Kada ograničene resurse crpe ministri i liječnici, udruženi s različitim interesnim grupama, i to u zemlji u kojoj je smrtnost od karcinoma među najvećima u EU, u kojoj i dalje nisu kvalitetno riješene preduge liste čekanja, a obiteljski liječnici upozoravaju na raspad sustava primarne skrbi, nešto je dubinski pogrešno.
U zemlji koja se gotovo ne trepnuvši odriče nasušno potrebnih kirurga, jer su se pobunili zbog političkih imenovanja, kao što je to bio slučaj u Županijskoj bolnici u Čakovcu, imate epilog - neki od ponajboljih kirurga rade na hitnoj kao liječnici opće prakse, a iskusni čakovečki kirurzi odlaze iz grada i zemlje. Jer kada politika pobjedi struku, što ostaje pacijentima?
‘Pričigin‘ i pripovijedanje
Na Pričiginu sudjelujete u programu “Piši propalo (Sedma sila u devetom krugu)”. Možete li nam reći nešto više o tome?
- Iznimna mi je čast što sam pozvana na ovogodišnje izdanje ‘Pričigina‘, i to u sjajnom društvu novinarki i novinara u programu "Piši propalo (Sedma sila u devetom krugu)", koji vodi moja HTV kolegica Morana Kasapović, a pripovijedaju Helena Puljiz, Zrinka Vrabec Mojzeš, Drago Hedl, Ivica Ivanišević i Domagoj Novokmet. Veselim se kao onomad u prvom razredu osnovne kada me učiteljica pozvala ispred ploče da ispričam priču. Samo sada bez blesimetra, s kojeg se čita tekst najava u emisijama, suočena sa sjajnim pripovjedačima i publikom naviklom na visoke standarde i dobre priče.
Koliko Vam je važno dijeliti priče, ne samo kroz novinarstvo, već i kroz ovakve festivale?
- Dijeliti priče za mene znači zadržati djetinjstvo i dijete u sebi, dijeliti iskustvo i sjećanja jer je jučer već uspomena. Priče su važne, jer formiraju naš pogled na život i svijet. Nikada neću zaboraviti priče moje bake i moje none. Bile su dobre pripovjedačice, baš kao što stariji ljudi obično jesu, jer tko može bolje ispričati život jednog vremena od života samog.
Postoji li neka anegdota iz Vašeg novinarskog života koju ćete podijeliti na ‘Pričiginu‘?
- Ha ha, ajme... mogla bih zbirku izdati, od mog prvog ‘pravog‘ snimanja u životu za emisiju ‘Plodovi zemlje‘, na koje sam otišla u štiklama, do nezaboravnih gafova uživo. No, u programu “Piši propalo” govorimo o novinarstvu danas, izazovima i problemima, ali i situacijama iza izvještaja, intervjua i kamera. Vjerujem da svi, a dugo smo godina u ovom poslu, imamo što reći. Što se mog doprinosa temi tiče, reći ću samo da je riječ o intrigantnoj priči o jednom poznatom političaru, još poznatijem novinaru i mojoj malenkosti. Nadam se da će publici biti zanimljiva.
Iskrenost kao temelj
Koju snagu pripovijedanje ima u današnjem društvu, često bombardiranom kratkim i površnim informacijama?
- Bolje rečeno kratkim i površnim pričanjem priča kojima smo svakodnevno izloženi. Sve je oko nas pripovijedanje, samo je pitanje tko je vještiji, verziraniji, koga prepoznajemo kao istinitog i vjerodostojnog, dosadnog, zabavnog ili glupog. Pitanje ‘kako pripovijedamo‘ čini razliku dobrih, loših po sadržaju, i zdrav razum nekih poražavajućih govornika u našem javnom prostoru.
Iz mog iskustva, temelj svake dobre priče i pripovijedanja, naravno uz nešto vještije govornike, jest iskrenost. Kada taj izričaj još nosi i strast kakvu ima legendarni novinar Mladen Stubljar, onda i da ne vidite sliku, već samo njegovo lice u kadru, osjetite miris zemlje, snagu mora i masline. To naglašavam jer on obožava masline.
Njegove su priče, točnije način na koje ih je pripovijedao, imale snagu i pamtljivost, čime su i teme o stanju u poljoprivredi dobile širu publiku, čak i onu koju te teme možda previše i ne zanimaju.
Kvalitetom pripovijedanja iskače i kolega Dario Špelić, urednik sjajne emisije ‘Povijest četvrtkom‘ Hrvatskog radija, koji je s kolegama povjesničarima upravo zanimljivim pripovijedanjem razbio mit da publiku znanost ne zanima. Jer, kako bi rekao kolega Špelić, tko zna svoj posao, može i od voznog reda željeznica napraviti zanimljivu priču.
No, dobrih pripovjedača ima svuda oko nas. Nedavno sam radila priču o bujičnim poplavama u Donjoj Jablanici. Iako smo slikom svjedočili o razmjerima razaranja, način na koji su mještani potopljenih područja pričali svoje priče o noći kada su izgubili rodbinu, prijatelje i imovinu, sitan je vez pripovijedanja. Mogla sam čuti kišu koja ne staje i huk izlivenih rijeka, toliko su dojmljivi.
Život prekratak za odgađanje
Nakon svih izazova i uspjeha, kako danas izgleda vaš idealan dan?
- Idealan dan ili dani su oni na putovanjima, šetnji i izletima s obitelji i prijateljima, ali i kući uz film, seriju i uz trešetu, u kojoj me sinovi najčešće pometu.
Ima li neka rečenica, misao ili životna filozofija koja vas vodi?
Ima ona Andrićeva, koju često ponavljam ‘Toliko smo se bojali, a trebalo je živjeti.‘ Život je prekratak za odgađanje, samosažaljenje, tugu i nečinjenje, prekratak za stalna preispitivanja i strah od budućnosti. Život, posebno ako je blagoslovljen zdravljem, ovdje je i sada.
Što Vas još uvijek pokreće u novinarstvu, a što biste voljeli ostvariti u budućnosti?
- Što me još uvijek pokreće, to se i ja često pitam! Na prvu bih rekla inat, ali vezano za odjeke emisije ‘Labirint‘, malu oazu slobodnog novinarstva za koju radim, vidljivo je da nam se gledatelji obraćaju jer nam vjeruju, a trpe nepravdu, traže pravdu ili pak rješenje svojih problema. To je stvarna Hrvatska, koju nemate prilike tako često vidjeti.
Što se budućnosti tiče, baš kao i prošlosti ona bi na ekranu bila "vidljivija" da sam bila spremnija na šutnju, trule kompromise i profesionalnu trgovinu. No idemo dalje jer, kako kaže Vaclav Havel, ‘nada definitivno nije isto što i optimizam. To nije uvjerenje da će se nešto dobro završiti, već uvjerenje da nešto ima smisla, bez obzira na to kako se završilo‘.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....