Kada se prošloga ljeta kandidirala za predsjednicu SDP-a, Sanja Major dosta je dobro detektirala razloge zbog kojih najveća oporbena stranka gubi izbore. SDP-ove strukture zaboravile su što zapravo u nazivu stranke znači riječ "socijaldemokratska", a to je, dijagnosticirala je tada potpredsjednica Foruma žena SDP-a i ravnateljica Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO glavni razlog zbog kojeg su SDP-u birači okrenuli leđa.
I dok na tom polju ne dođe do istinskog zaokreta, uvjeravala je Sanja Major, podrška građana će sve više kopniti. Kada smo je nakon lokalnih izbora nazvali i zamolili da za čitatelje Slobodne prokomentira prilično mršave SDP-ove rezultate, stranačkim porazom nije se naslađivala. Upravo suprotno, zvučala je prilično zabrinuto.
Izbori su iza nas, SDP se na njima nije proslavio. Prvi put stranka nije na vlasti u Rijeci, izgubili ste Sisak, unatoč nabujalim ambicijama u Dalmaciji nije napravljen neki veći pomak. Upravo suprotno, pobjedom u Splitu HDZ je "zabetonirao" Dalmaciju za sebe. Gdje vidite razlog za takav neuspjeh?
– Usudila bih se reći da se radi o kombinaciji čimbenika. Prvo, SDP je službeno proglasio ove izbore kao "referendum protiv Plenkovića", kao nastavak "crvenog vala". Time je zanijekao njihovu komunalnu bit, a trebalo je za stotine realnih komunalnih problema pokazati svoju politiku i ponuditi rješenja. Drugo, stranačko vodstvo u najmanju ruku, nije podržalo organizacije u tri najveća grada – Zagrebu, Splitu i Rijeci. I treće, nije stvorena atmosfera koja bi kandidatima i kandidatkinjama bez straha omogućila odmak od pojedinih političkih odluka SDP-a kako bi se lokalno jasnije subjektivirali.
I sad imate to što imate. Je li strategija vezanja isključivo uz Možemo, a pritom ignoriranje ostalih oporbenih opcija, srušilo priču o "crvenom valu"?
– Ideja da ćemo dugo jahati na "crvenom valu" potekla je od one "došlo je vrijeme da se konji sedlaju", no rijetko je tko u SDP-u shvaćao da lokalni izbori nemaju nikakve veze sa superiornom pobjedom Milanovića na predsjedničkim izborima. Iako je SDP uzjahao na parlamentarnim izborima, ni tada nismo uspjeli kapitalizirati uvođenje favoriziranog konja u trku.
Što je razlog tome?
– Osim par općih mjesta, i dalje ne znamo za što se zalažemo. Samim tim, ne znamo ni tko bi nam mogao biti partner. Negdje su kandidati Možemo zahvaljujući nama došli u priliku da participiraju u predstavničkim tijelima, no mnogo je važnije to što mi vjerojatno bez njih ne bismo dobili toliko mandata u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.
Prilično sam sigurna da bismo samostalno prošli i mnogo lošije, a to je ogroman problem i za zagrebački i za nacionalni SDP. Iako je bilo i drugih koalicijskih partnera diljem Hrvatske, ako svim tim strankama ne možete upamtiti niti naziv, to je prilično grozna pozicija. Ne za njih, već za SDP koji samostalno više nigdje ne može osvojiti vlast.
Splitski slučaj
Je li takav pristup u Splitu doveo na vlast HDZ?
– Split je eklatantan primjer za ovo o čemu govorim: mi doista ne znamo tko su nam partneri. Oni s kojima pokušavamo graditi nacionalnu priču nerijetko su nam na lokalnoj razini smrtni neprijatelji. Upravo se to dogodilo u Splitu. Povijest neprijateljskih odnosa na relaciji Puljak – Matijević i nemogućnost vođenja uljuđene kampanje dvije su činjenice koje su dovele do Šutine pobjede na izborima.
Začudo, on se pokazao kao najpristojniji od svih splitskih kandidata, a što su građani i građanke ovoga puta honorirali. Rekla bih da je Puljak uvjerljivo pobijeđen, dok je Matijević uvjerljivo poražen. Čak je i notorni Kerum ostvario bolji rezultat od njega.
Koliko je oporbenoj priči naštetila činjenica što SDP nije želio u prvom krugu podržati nezavisnu kandidatkinju za Splitsko-dalmatinsku županiju Ivanu Ninčević-Lesandrić?
– Iako se tu radilo vjerojatno više o personalnim razlozima, nego o političkom stavu ili strategiji, ne mislim da je pogrešno što SDP nije podržao Ninčević-Lesandrić za županicu.
Zašto tako mislite?
– Ne vidim po čemu bi ona trebala biti naša kandidatkinja, a rušenje HDZ-a pod svaku cijenu, pa čak i s bivšim članovima i članicama HDZ-a, ne vidim kao osobito mudar potez. Pa čak ni kao oportun. Problem je što nismo imali dovoljno kvalitetnog kandidata ili kandidatkinju koji bi se suprotstavio Blaženku Bobanu, a to je opet posljedica dugogodišnjeg problema SDP-ova uništavanja lokalnih organizacija.
To je točno, SDP ima kroničan kadrovski problem u nizu sredina…
– Nažalost, niti imamo prepoznatljive kandidate niti imamo ljude koji mogu odraditi sadržajnu kampanju. Ranko Ostojić je umalo završio u drugome krugu, no čini mi se da bismo mnogo bolje prošli s novim licem. A to nikako nije mogla biti Ninčević-Lesandrić koja nema nikakve veze sa socijaldemokracijom.
Što se dogodilo u Rijeci?
– Pogrešna procjena, najblaže rečeno. Malo grublje – potpuno nerazumijevanje političkog realiteta, ali i inzistiranje na osobnim interesima osnaženima parafraziranom formulacijom "SDP – to sam ja". Tako smo dobili dvoje SDP-ovih kandidata koji su doveli do pobjede Ive Rinčić.
Nakon više od trideset godine SDP više nema Rijeku…
– Ništa se spektakularno tu nije dogodilo, osim spoznaje da SDP više nema snagu da, čak ni u sredini u kojoj ljudi po defaultu glasaju za socijaldemokratsku opciju, dobije izbore. U toj komediji intrige najsmješnije je to što nitko od političkih aktera nije mogao predvidjeti ovakav kraj.
A u Sisku?
– Čini mi se da je najbolja politička vrlina Kristine Ikić-Baniček ujedno i njezina najgora, a to je da je nekritički uvjerena u ispravnost svojih postupaka. Beskompromisnost ju je na neki način kompromitirala. To je prolazilo tri puta zaredom i mora joj se priznati da se u HDZ-ovu okruženju zaista dugo uspijevala održati na vlasti. Bilo je određenih kontroverznih poteza o kojima ćemo vjerojatno još dugo slušati. Nažalost, Sisak je i dalje izrazito trusno područje i to nema ama baš nikakve veze s prirodnim pojavama. Stječe se dojam kao da izbori u Sisku nisu završili te će se ondje još dugo voditi prljava kampanja.
Grbinov uspjeh
Na ovim izborima bilo je i svijetlih primjera. Peđa Grbin pobijedio je u Puli. To je iznimka koja potvrđuje pravilo ili prava formula uspjeha?
– Nisam baš sigurna da je to formula, ali srećom dobro je završilo po SDP što lokalna sredina nije kaznila onoga za kojega se smatra da nije uspio na višoj razini. Peđa Grbin je odličan saborski zastupnik, u više je navrata zaista pametno i sadržajno govorio, no nije se najbolje snašao u cipelama predsjednika stranke. Svejedno, nadam se da će mu shvaćanje da nije pretjerano izlizao đonove obilazeći SDP-ove lokalne organizacije pomoći u gradonačelničkom mandatu jer tu zaista treba biti s ljudima. To je operativan posao u kojemu se svakodnevno suočavate s problemima koje, naprosto, morate rješavati.
Na Iblerovu trgu broje vijećničke mandate, a zanemaruju izgubljene utvrde. Je li to legitimna matematika ili guranje glave u pijesak?
– To je legitimna matematika baš onda kada gurate glavu u pijesak. Kada izgubite nešto dragocjeno, tada pokušavate male pobjede učiniti mnogo većima. Naravno da je dobro što smo osvojili više vijećničkih mandata, no pitanje je što ćemo učiniti s njima. Hoćemo li biti glasniji, uspješniji u osiguravanju kvalitetnijeg života naših sugrađana i sugrađanki? Ili ćemo sjediti skrštenih ruku, tvrditi da ionako ne možemo ništa jer nemamo većinu i čekati sljedeće izbore?
Treba li Siniša Hajdaš Dončić zbog loših rezultata podnijeti ostavku na mjesto predsjednika SDP-a?
– Možda ću vas iznenaditi, ali ne, ne mislim da bi trebao podnijeti ostavku. Treba mu dati i prostor i vrijeme da pokuša popraviti sve ono što ne valja u stranci. Lokalni izbori nikad nisu bili referentna točka za mandat predsjednika, no svakako moraju biti referentna točka za formuliranje socijaldemokratske politike koja će se radikalno razlikovati ne samo od programa drugih političkih stranaka, već i od onoga što smo do sada zastupali.
A raspuštanje ogranizacija?
Raspuštanje organa u četiri najveće gradske organizacije je samo mrvicu manje loša varijanta od raspuštanja kompletnih organizacija. Hajdaš Dončić nas je sve uvjeravao da će raditi na osnaživanju SDP-a, no svaka nova amputacija organa čini nas sve slabijima. Ne znam što bi povjerenici trebali pripremiti za provedbu izbora, a da ne mogu aktualna vodstva – ma koliko loša bila. Tim više što se i neki od gubitnika na lokalnim izborima šalju u druge sredine kao spasitelji. Možda se predsjednik stranke drži one da nitko nije prorok u vlastitom selu, no "restrukturiranje" stranke ne može se napraviti slijedeći loše prakse koje su, između ostaloga, i dovele do urušavanja SDP-a. Iako se bojim da aktualni predsjednik ne razumije bit demokratskih procesa, mislim da mu ipak treba dati priliku da pokuša konsolidirati SDP. Premda doista nema smisla da se SDP spušta ispod razine unutrašnje demokracije u HDZ-u, a istovremeno svima drži lekcije iz demokracije.
Pitanje je samo ima li za to spremnosti i snage. Što mislite o njegovoj tezi da će, nakon dva njegova premijerska mandata, doći vrijeme za žene?
– Iako je ta izjava koncepcijski duboko pogrešna, nažalost, nije posve netočna. U velikim političkim strankama kao što su SDP i HDZ žene doista dolaze do najviših funkcija samo onda kada im, patrijarhatom oblikovani muškarci u trenucima slabosti to dopuste. Sjetimo se i Jadranke Kosor i Kolinde Grabar-Kitarović.
Ali su im dopustili, što u SDP-u za sada nije bio slučaj…
– Nažalost, HDZ je i u njihovim slučajevima bolje procjenjivao politički momentum od SDP-a. Bojim se da Hajdaš Dončić govori realistički. Iako smo uveli čak i zip sistem, u SDP-u su žene i dalje marginalizirane i svedene na prijetvorno popunjavanje kvota.
Istina je da smo sada upravo mi imali najviše kandidatkinja za izvršne funkcije, no i ne tako dobri poznavatelji političkih prilika mogu zaključiti da su dobile šansu jer je u tim sredinama uglavnom bilo nemoguće postići bolje rezultate. Nijedan se muškarac nije gurao u unaprijed izgubljene bitke.
To što smo zamijenili tada aktualnoga gradonačelnika Rijeke njegovom zamjenicom neposredno prije lokalnih izbora, ne znači da su žene avansirale u SDP-u. Bojim se da bi se moglo dogoditi upravo suprotno: da će taj neuspjeh pripisati njezinu spolu, a ne pogrešnoj strategiji svih onih koji su sudjelovali u tom neshvatljivom potezu i tako dodatno unazaditi položaj žena koji se u našoj inačici socijaldemokratske agende predugo nalazi negdje pod točkom "razno".
Sve je moguće. Nego, kako nakon ovakvog poraza dalje? Koje promjene SDP treba napraviti da postane konkurentan HDZ-u?
– Bez obzira na pokušaj uvjeravanja da smo postigli odlične rezultate na lokalnim izborima, nadam se da smo dosegli razinu u kojoj vodstvo ipak shvaća da nešto ne radimo dobro. To je prvi korak.
A sljedeći?
– A svi sljedeći vode prema socijaldemokratiziranju stranke zagovarajući radikalan odmak od prethodnih praksi koje su nas dovele do krize identiteta.
To što povremeno viknemo da smo ljevičari, ne čini nas lijevom strankom. Nemamo formuliranu politiku koja se bavi onima koji su izigrani u ortačkom kapitalizmu. Posljednjih godina svi govore o istim stvarima, no to ipak ne znači da su svjesni zajedničkih problema. To prije svega pokazuje nedostatak političke imaginacije i anticipiranja nadolazećih problema.
Na što točno mislite?
– Govorimo o priuštivom stanovanju i o niskim mirovinama, ali nismo ponudili ništa više od drugih političkih stranaka. Mladi i starije osobe su u posebno teškom položaju: prvi uopće ne vide perspektivu, dok se potonji mogu samo nadati da će s takvom perspektivom što kraće živjeti.
Radi se o tomu da moramo raditi na promjeni odnosa moći u društvu. Bez radikalnog usmjerenja na socijalnu transformaciju koja će dovesti do političkih promjena i smanjenja uloge partitokracije, ne možemo očekivati niti pravednije društvo niti bolji izborni rezultat.
Nećemo se ni okrenuti oko sebe, a 2030. svaki će četvrti radnik i radnica biti stranac, odnosno strankinja. I oni čine naše društvo, a nažalost trenutačno su najniži sloj.
Ti ljudi ne mogu ostvariti čak ni zdravstvenu zaštitu. Strane radnice ne mogu dobiti ni osnovni ginekološki pregled, a da ne govorimo o uvjetima u kojima žive. Nismo sigurni kako da se odnosimo prema strancima jer se nismo pobrinuli ni za domaće ljude.
Upravo se zato SDP treba početi baviti jačanjem uloge radnika i radnica i to, ne samo u okviru djelovanja sindikata, već zagovaranjem industrijske demokracije u kojoj će radnici zaista moći suodlučivati o svim bitnim temama.
Riješimo se Milanovića!
Znači povratak SDP-a radnicima?
– Imamo bazu, a to su svi oni koji su najlošije prošli u društvu, no nekako moramo doprijeti do njih. Moramo ih uvjeriti u to da znamo što radimo, a da bismo to mogli, prvo mi moramo znati što radimo. To nije samo sklapanje koalicija radi boljih rezultata, to je prvenstveno jasna socijaldemokratska orijentacija na one kojima je potrebna jača podrška.
Kritizirali ste Zorana Milanovića. Kako danas gledate na njegovo ponašanje tijekom kampanje za lokalne izbore? Nije ga bilo ni za čuti ni za vidjeti….
– Nije problem to što ga nije bilo u kampanji za lokalne izbore, problem je što i dalje nismo sigurni što će učiniti ili reći onda kad se pojavi. U unutarstranačkoj sam kampanji bila rekla da je drugi Milanovićev mandat prilika da vidimo njegovo pravo lice, za što se zalaže i kako će utjecati na politički život SDP-a. Mogli bismo zaključiti da nam njegovo odsustvo nije pomoglo, ali to je upravo ono o čemu i jesam govorila: SDP bez Zorana Milanovića jednostavno ne postoji, a pitanje je u što se, zahvaljujući njemu, pretvorio.
I kako onda dalje?
– Vrijeme je da SDP, dok je Milanović još uvijek na ovoj funkciji, konačno pronađe svoj put jer se, ovisničkim vezivanjem uz takvu jaku paternalističku političku figuru, dovodimo u situaciju da se potpuno izgubimo jednom kada otac više ne bude u stanju igrati svoju ulogu zaštitnika ili pak gazde – kako se komu više sviđa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....