Nikola Ćirković (27), sin bivše članice organizirane kriminalne skupine Pink Panther Olivere Ćirković, dokaz je da jabuka nekad padne i dalje od stabla, no upravo drvo na kojem je rastao mu je to i omogućilo. Ne krije se Nikola u hladu tog drveta, već hrabro i bez zadrške progovara o uvjetima u kojima je odrastao.
- Do moje desete godine majka je bila najprisutnija osoba u mom životu. Prvi put je uhapšena 2006. godine, a u to je vrijeme moj otac već bio u zatvoru. Dotad sam ga posjećivao s majkom, no mogu reći da nikad nisam uistinu upoznao oca.
Ljetne praznike sam provodio kod bake, očeve majke, odlazio sam k njoj gotovo svaki vikend, pa kad je Olivera završila u zatvoru, ona je preuzela brigu o meni. Prilagodba nije bila traumatična jer sam s bakom bio jako blizak. Od petnaeste godine nadalje, postao sam dovoljno samostalan da se brinem sam o sebi - govori nam Nikola.
‘Očekivalo se da postanem problematičan‘
Ono što Olivera nije stigla nadograditi na desetogodišnje temelje svog sina, Nikola je sagradio sam. Odgovornost, samoodrživost i odanost kvalitete su koje se stječu kroz odrastanje, no mnogi ih jedva razviju ili ih ne steknu uopće. Nikola je od majke, između ostalog, naslijedio otvorenost, intuiciju i pronicljivost.
- Sve što sam postao i kakav sam danas prvenstveno je Oliverina zasluga. Veliki dio moje osobnosti već je bio izgrađen kad smo se prvi put razdvojili. Pretpostavljam da je društvo od mene očekivalo da postanem problematično dijete, da popustim u školi ili postanem kriminalac poput svojih roditelja, no nisam tako odgajan. Nikad nisam od Olivere čuo da je dobro ono čime se moji roditelji bave. Dapače, smatrala je da bi bilo strašno kad bih se time i ja bavio. Nikad nije bilo govora o tome da budem njihov nasljednik i da sam krenuo tim putem, siguran sam da bi me Olivera po svaku cijenu nastojala spriječiti. Nisam ni imao takvih poriva. Bio sam najbolji učenik i sportaš, nekako mi je taj put bio logičan i očekivan. Uostalom, krenuo sam stopama svoje majke koja je svojevremeno bila košarkaška reprezentativka Jugoslavije.
Koliko je tvoje ponašanje utjecalo na njezino izdržavanje dugogodišnje zatvorske kazne?
- Mislim da bi ona sve izdržala i sama, no ja sam se trudio pomoći tako da joj ne budem dodatni teret. Nekako sam slutio da taj teret moja majka možda i ne bi mogla podnijeti. Olja se uvijek bespoštedno davala i naprosto je bilo prirodno da i ja dam sve od sebe sad kad je njoj teško. Stalno sam razmišljao čime i kako mogu pridonijeti da se moji roditelji bolje osjećaju, ali bio sam nemoćan jer sam znao da ne mogu ništa promijeniti niti na ikog utjecati osim na sebe samog. Oliverin najveći poraz ne bi bila osuda na deset godina zatvora, već saznanje da se ja ponašam na način koji će nju zgroziti.
Jesu li ti ljudi govorili protiv majke?
- Svima koji su nas dobro poznavali bilo je jasno koliko je naš odnos čvrst i koliko su te priče uzaludne, no iskreno i ne sjećam se da je bilo posebnih provokacija u tom smislu. I da jest, naša veza je tako jaka da je ništa ne bi moglo poremetiti. Ja ne potječem iz disfunkcionalne obitelji jer moja i Oliverina emocija nikad nije bila ugrožena niti su ljudske vrijednosti nestale Oliverinim hapšenjem. Ona se dotad bavila sportom, bila je vrhunska košarkašica, divna majka i odana prijateljica. Njezino skretanje s tog pravca događa se tek kasnije.
‘Sve sam znao‘
Jesi li znao za njezine pljačkaške planove?
- Sve sam znao. Iz ove perspektive čini mi se čudno da je Olivera imala toliko povjerenja u mene. Nije mi branila o nečemu govoriti pred drugom djecom, no možda je upravo to povjerenje razlog zbog kojeg smo se održali. Oliverine zatvorske kolegice su govorile da im njihova djeca zamjeraju boravak u zatvoru, ne žele čuti za svoje majke, niti ih posjećuju. Mislim da je Olivera meni sve govorila jer je procijenila da može. Znao sam da to što moji roditelji rade nije dobro, ali na to sam tad gledao kao na njihov posao. Nekom je otac poštar, nečija je majka prodavačica, pa je posao mojih roditelja za mene bio slično tome. Jedino što smo mi imali više para. Ništa se nije krilo od mene, ali nikad mi nije palo na pamet da o tome pričam drugoj djeci. Naprosto, ni druga djeca nisu posebno pričala o poslovima svojih roditelja.
Da se sve ponovi i da Olivera oper završi u zatvoru, kako bi sad reagirao?
- Ja bih postupio apsolutno isto. Ono što nećete naučiti od sitnih lopova, ali hoćete od velikih kriminalaca je - odanost. Uostalom, kakav bih ja čovjek bio da izdam svoju majku? To nije nešto što bi opisivalo naš odnos. Bio sam prisutan na saslušanju kad je moja majka na sebe preuzela tuđa djela, potpuno svjesna činjenice da će zbog toga dobiti veću kaznu. I što bih ja trebao, okrenuti joj leđa jer je to učinila? To ne dolazi u obzir. Uvijek sam se vodio time da je ona meni davala bezuvjetnu ljubav, a kad je isto trebalo njoj, ja se kao njen sin nikad ne bih okrenuo od nje i zaboravio sve što mi je dala. Da se ponovi još tisuću puta, ja bih tisuću i prvi put ostao dosljedan.
Imaš li i s ocem isti ili sličan odnos kao s majkom?
- Nažalost nemam jer nije bio prisutan u mom životu. Imao sam oca samo u ljeto 2007. godine i zimske praznike jedne godine, nakon čega je opet završio u zatvoru. Ništa mu ne zamjeram, pomoći ću mu kad treba, ali stalno upada u nove probleme. Pokušao sam s njim razgovarati, ali razumijem da nije lako prestati s kriminalom. To je poput ovisnosti i tek jedan od milijun njih uspije se izvući iz tog grotla. Mislim da ljudi poštuju Oliveru jer znaju što znači početi iznova. Mnogi su i sami prošli kroz ovisnosti ili imaju nekog tko se bori s alkoholizmom ili drogom te im je jasno što znači pobijediti sebe i početi ispočetka. Olivera se kriminalom bavila 15-20 godina, trebalo je presjeći odnose s mnogim ljudima, a to je teško izdržati. Kao i kod svake ovisnosti, tako i ovdje cijenu svega toga najviše plaćaju obitelji kriminalaca, odnosno njihovi roditelji ili djeca.
Knjiga, serija, film
Nakon što si i sam platio cijenu, jesi li trenutno u plusu ili minusu?
- Čim sam s Oliverom na turneji, znači da sam u plusu. Kad me nazvala da mi kaže da može i hoće pobjeći iz zatvora, nisam ni na sekundu posumnjao ili pomislio da nešto s njom nije u redu. Kad ona nešto kaže, to je uvijek tako. U zatvoru je rekla da će njezina knjiga biti bestseler i odmah sam u to povjerovao. Nisam doduše mogao pretpostaviti da će ta popularnost dosegnuti gotovo svjetske razmjere, no evo, uskoro počinje štampanje njezinih knjiga na svjetskim jezicima. Skupa smo u svemu tome jer nema smisla da radim negdje drugdje kad oko knjige, a uskoro i serije i filma o Oliverinom životu ima mnogo posla. Moram priznati i da sam se jedno vrijeme bavio proučavanjem psihologije, što mi je pomoglo da sve ovo bolje razumijem i prihvatim neke stvari. Volio bih da je moj otac uspio nadići svoju ovisnost, no sretan sam što je to uspjelo mojoj majci.
Olivera u svojoj trećoj knjizi zapisuje: "Mržnja je slabost, bijes je nemoć, zavist je mizerija. Ostati dobar u nesreći, istrajati u dobru čak i onda kad ne vidiš svjetlo u tunelu, oprostiti čak i onima koji su te najviše povrijedili znači biti istinski jak. Jak čovjek uvijek je dobar...", a Nikola Ćirković doima se uistinu dobar čovjek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....