Bit će doskora 16 godina kako je, nultim brojem iz veljače 2006., Otvoreno more, sa stranicama na kojima se prelijevaju sve boje, zamijenilo crno-bijeli svijet priloga More Slobodne Dalmacije. No, kako tada, tako i danas ima brodoljubaca koji tvrde da su crna i bijela jedine boje kojima treba slikati brodove. I upravo po guštu tih vjernih čitatelja svih tih 16 ljeta nalazili smo takve fotografije. Pa tako i sad.
Vjetar u krmu
Za početak neponovljiva fotografija snimljena prvih dana veljače 1938. u Firth of Clyde u samome srcu Škotske. Posve novi parobrod plovi u zimsko jutro s vjetrom u krmu, dim se vije prema naprijed, zastave vihore, a nad brodom jato ptica...
To je Dubrovnik, najveći i najmoderniji parobrod Dubrovačke plovidbe, teretnjak od 9150 tona nosivosti, ponos trgovačke mornarice Kraljevine Jugoslavije. Na pokusnoj je plovidbi, a za koji dan svečano će biti isporučen gosparima u brodogradilištu Lithgows Ltd. u Port Glasgowu.
Od nastanka te fotografije, koju pisac ovih redaka cijeni najboljom crno-bijelom slikom broda uopće, proći će tek tri godine, a nad Dubrovnikom će zapuhati vjetrovi rata. U studenome 1941. u najam ga uzelo britansko Ministarstvo ratnoga transporta i zadržalo što je dulje moglo, sve do kraja studenoga 1945. godine. Tek što je vraćen, Dubrovčanima svi su njihovi brodovi 1946. nacionalizirani, a sljedeće godine postaje dio novoutemeljene Jugoslavenske slobodne plovidbe. No, već 1949. to se poduzeće spaja s Jugolinijom.
A onda su Dubrovnika odnijeli vjetrovi decentralizacije trgovačke mornarice iz 1955. godine. Dodijeljen je Splošnoj plovbi iz Pirana, no kako je bio u punoj snazi Jugolinija je s predajom otezala pune dvije godine. Dubrovnika su žarko željeli upravo u Dubrovniku, u novoj tvrtki Atlantska plovidba, ali su slovenski partijski čelnici protiv toga urgirali kod Tita. Činjenica da je najmoderniji parobrod na Jadranu prepušten Slovencima kazuje da su i uspjeli.
Američka pšenica
Dubrovnik je Splošnoj dobro služio, no era parobroda bila je na samome kraju, pa je 1969. prodan londonskoj tvrtki Asia Bulk Carriers, koja ga je registrirala u Somaliji pod imenom Sudix. Ipak, bio je to labuđi pjev Dubrovnika: u rujnu 1970. godine predan je rezalištu na Sitakunda Beachu u Chittagongu.
U nizozemskim arhivama sačuvana je uistinu neobična fotografija Dubrovnika. Snimljena je na žitnome terminalu u Rotterdamu u rujnu 1945. godine: još u britanskome najmu, ali pod zastavom s petokrakom na krmi, Dubrovnik je bio prvi brod koji je poslije rata dopremio teret američke pšenice.
Štorija o Dubrovniku prava je prigoda da podsjetimo na zaboravljenu ulogu brodova izgrađenih u brodogradilištima na obalama Firth of Clyde u povijesti hrvatskoga brodarstva. Rijeka Clyde je plitka, pa se, još od sredine 18. stoljeća, brodovi grade na njezinu široku ušću. I grad Port Glasgow, gdje su izgrađeni mnogi naši parobrodi, nastao je oko tamošnjih navoza. Mnogo drugih izgrađeno je u Ardrossanu, Dumbartonu, Greenocku, Campbeltownu, Irvineu, Troonu...
No, vratimo se u crno-bijeli svijet. I dok fotografija iz Škotske i poslije 82 godine plijeni skladom, ljepotom, radošću življenja i plovljenja, fotografija nastala u Solinu prije 50 ljeta puna je tuge i tjeskobe. Na njoj je posve oronuli, zapušteni i napušteni tanker s oznakom MA-13 na pramcu. Nekadašnji je to Alan, prvi suvremeni tanker Jugoslavenske tankerske plovidbe iz Zadra, čija je slava trajala jedva deset godina.
Kada je u studenome 1955., nakon upornih traženja, i Zadar dobio svoga brodara, Jugolinija mu je prepustila dva stara tankera, Jajce i Lendavu. Tek početkom ljeta 1957. Zadrani su krenuli u kupnju svoga prvoga tankera, pa je 31. kolovoza zaplovio Alan. Bio je to samo sedam godina stari brod Nelly Maersk, izgrađen u veljači 1950. u britanskom Blythu za svjetski slavnu dansku kompaniju A.P. Moller.
Novi svijet
Pomorci koji su plovili na Jajcu i Lendavi na Alanu su upoznali čarobni novi svijet. Prvi su se puta susreli s mnogim vrhunskim dostignućima tankerske tehnike, a na cijelome su im Jadranu zavidjeli, jer je svaki član posade imao svoju kabinu! Još koju godinu rast zadarskoga brodara temeljio se na kupnji tankera iz druge ruke, a onda kreće masovna gradnja novih brodova.
Tako je i Alan postao višak, pa je 1967. prodan poduzeću INA-Petronafta. Pretvoren je u plutajuće skladište nafte na vezu u Solinu. Dobio je oznaku MA-13, da bi mu 1972. oznaka promijenjena u SP 4. Pod njom je koncem ožujka 1975. otegljen na groblje brodova u Svetome Kaji.
Između dvaju krajnosti, sjajnoga Dubrovnika i tjeskobnoga Alana, još je nekoliko dojmljivih fotografija. U znamenitoj zbirci Waltera E. Frosta koja se čuva u Gradskom arhivu Vancouvera, među više od 13 tisuća fotografija broda koji su posjećivali tu kanadsku luku, su i slike parobroda Avala. A slika kaže da je to bio uistinu kus broda, kako su govorili naši stari...
Premda je bio jedan od najvećih brodova na Jadranu između dva svjetska rata, nosivosti 10.570 tona, za njega danas znaju tek vrlo rijetki.
Za vodećega jadranskoga brodara, Jugoslavenski Lloyd a.d., izgrađen je u slavnome britanskome brodogradilištu William Doxford & Sons. Ltd. u Sunderlandu, a na prvu je plovidbu krenuo u listopadu 1929. godine. Ali deseti rođendan nije dočekao. Stare Lloyd'sove kronike bilježe da je Avala u siječnju 1939. isplovila iz Cardiffa za Rangoon u Burmi, današnji Yangon u Mjanmaru, s 11.000 tona najboljega velškoga ugljena i koksa. I sa stotinama bačava vina i piva!
Gusta magla
Ploveći uz samu obalu Južne Afrike brod se 3. veljače 1939. našao u vrlo gustoj magli, te se nasukao samo pola milje od rta Quoin Point, a nedaleko zloglasnoga rta Agulhas, razdjelnice između Atlantskoga i Indijskoga oceana. Cijelom dužinom od 130 metara našao se na suhom, a posada, na čelu s kap. Josipom Šikićem, ubrzo se našla na sigurnome.
Tko zna koliko je brodova prije i poslije stradalo na toj Obali smrti, da bi se netko danas sjećao brodoloma Avale?! Za divno čudo trag je ipak ostao! I to uistinu neobičan. Kako je taj dio obale na samome jugu Afrike oduvijek nenastanjen, rijetke građevine pod zaštitom su kao kulturno dobro.
Među njima je i ribarska kućica koju je prije 80 godina sagradio Johannes Swam. A u ribolov je odlazio čamcem koji bijaše njegovo djelo. I danas se može pročitati da je Swam i kućicu i brodicu napravio od drva s parobroda Avala!
A kad je o brodolomima riječ mnogima je u sjećanju stradanje drvenoga teretnjaka Metković kod Ruskamena prije pola stoljeća. Nije ni čudo, jer je brod nasukao ispod same Jadranske magistrale, pa je dugi niz godina bio prava atrakcija. I zato je teško shvatljivo da je dobru sliku Metkovića nemoguće naći.
Ali i takva se pojavila! Snimio ju je mađarski turist u jesen 1969. i sada je objavljena na Fortepanu! Prije tri godine opširno smo pisali o tome mađarskome portalu na kojemu su mnoge posve nepoznate slike brodova s Jadrana.
Vratimo se Metkoviću, tada tek 21 godinu starome teretnjaku splitske Obalne plovidbe. Ploveći nakrcan s 250 tona cementa prema Metkoviću, njegov je imenjak 17. lipnja 1969., tko zna kako i zašto, naglo promijenio smjer i pod pravim kutom i u punoj brzini udario u siku i potonuo na plitko dno. A nije mu to bio prvi bliski susret s jadranskim sikama.
Radosni prizor
Točno deset godina prije, 27. lipnja 1959., na rt Lun na Pagu nasukao se talijanski brod San Giorgio Guerriero, dok je po nevremenu plovio iz Senja u Cataniju s 500 kubičnih metara drva. Brodospasova ga je ekipa odsukala 2. srpnja i oteglila na popravak u Punat na Krku. Tamo je početkom 1960. u cijelosti obnovljen, ugrađen mu je i novi stroj i postao je Metković. U flotu Obalne plovidbe Split ušao je praktički kao novogradnja...
I na kraju ove plovidbe brodovima s crno-bijelih slika eto jednoga radosnoga prizora. Nastao je 6. srpnja 1959. u japanskom brodogradilištu Hakodate Dock Co. Ltd. u gradu Hakodateu, na krajnjemu jugu Hokaida: svečano okićeni teretnjak klizi u more. Tako je zaplovilo Kosovo, jedini brod kojega je riječka Jugolinija naručila u Japanu.
Bio je brzo dovršen te je već 20. listopada predan najvećemu jadranskome brodaru. I, kako obično u pričama piše, plovio je dugo i sretno. Nakon 24 godine, tijekom kojih se u brodske dnevnike nije imalo ništa osobito zapisati, u svibnju 1983. nasukan je u pakistanskome rezalištu Gadani Beach.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....