Snježanka je zmajica i žena za sva vremena - humanitarka koja mijenja sinjsku svakodnevicu

Snježanka Jadrijević je prije petnaestak godina u alkarskom gradu, s malom skupinom istomišljenika kroz udrugu SRMA, usadila klicu civilnog društva, do sada snažno ukorijenjenu i izraslu u stablo koje buja.

Nije to bilo lako, pogotovo ženi u konzervativnoj i patrijarhalnoj sredini, u kojoj, kako veli njezina prva suradnica, sve odluke donose muškarci, ali vladaju – žene.

Za ovu damu bujne kovrčave kose, koja se prirodno "posrebrenila", nećemo navesti godine, premda ih ona ne krije, ali ćemo reći da je iza sebe ostavila peto desetljeće života. I odmah dodati da je to relativno kratko životno razdoblje kada se pokuša sagledati što je sve ta žena u životu radila.

Bila je turistička vodičica, radijska voditeljica, novinarka, urednica, punih pet godina radila je u jednoj američkoj nevladinoj organizaciji na stvaranju uvjeta za poratni povratak izbjeglica u Bugojno.

A onda je bacila sidro u rodnom gradu, osnovala udrugu SRMA i kroz tu udrugu osigurala izvor sredstava za vlastitu i egzistenciju još nekoliko osoba. Ali to nije sve. Snježanka Jadrijević slika, piše poeziju, a njezin najvrjedniji životni "uradak" je kći Romana, u koju je, podižući je kao samohrana majka uz obilnu pomoć svoje majke Mare, ulijevala rijeke ljubavi. Evo Snježankine životne priče:

– Ja sam iz Glavica, Gornjih, kod Mave. Poslije četiri razreda osnovne škole u Glavicama morala sam, kao i sva glavička djeca, u Sinj, u tadašnju OŠ "Frano Masnić". Onda sam upisala gimnaziju. Nakon završenog drugog razreda prebacila sam se u Turističko-ugostiteljsku školu u Splitu. Do dva kilometra udaljenog Sinja išla sam najčešće pješice i onda autobusom u Split, a poslije škole natrag kući. Kada sam završila srednju školu, život me odveo u Njemačku. Nimalo slučajno. U školi sam učila njemački jezik, ali to je bilo pasivno znanje. Otišla sam u Frankfurt i tri mjeseca radila kao kućna pomoćnica. Kako sam vrlo brzo uspjela "prošprehati" njemački, vratila sam se i počela raditi u Splitu kao vodič za turiste njemačkoga govornog područja.

{embed_photo}1504464{/embed_photo}

Niste se u Splitu dugo zadržali?

– Nisam. Radila sam vrlo kratko. Prijavila sam se za turističkog vodiča u tadašnjim putničkim agencijama "Jugoturs" i "Atlas". Dobila sam posao u objema. Odlučila sam se za "Atlas" iz Dubrovnika, u kojemu sam se zadržala pet sezona radeći najprije u Dubrovniku, a zatim u Makarskoj. Posljednju 1990., predratnu godinu, radila sam u Međugorju, gdje sam preuzimala hodočasnike na sedmodnevnim turama.

Na početku rata ostajete bez posla?

– U takvim okolnostima turizam je prvi na udaru. Turizam je u ratu poput zeca, pobjegne, a turistički djelatnici izvjese. Bilo je to za mene grubo razdoblje, posebno što sam bila mlada samohrana majka. Zahvaljujući mojoj obitelji, naročito majci Mari, sve što sam u konačnici ipak uspješno prošla bilo bi gotovo neizvedivo. To vrijeme mi je pokazalo sve prednosti generacijskog suživota u obitelji kakvog sve manje poznajemo. U to vrijeme radila sam svašta, šivala i snalazila se kako sam znala i umjela.

I onda ste prispjeli za spikericu na tadašnjem Radio Sinju?

– Pokojni Dražen Jenjić, uspješni ugostitelj i poduzetnik iz Glavica, znao je za moju situaciju i jednom prilikom mi je rekao da bi mi pomogao zaposliti se, ali je upitao što znam raditi. Rekla sam mu da znam pričati na mikrofon jer sam to radila kao turistički vodič. Doznala sam za oglas Radio Sinja, javila se i dobila sam posao.

Što ste sve radili na tom novom poslu?

– Bila sam spikerica, voditeljica programa, novinarka, a onda i glavna i odgovorna urednica. Prvog mog radnog dana na radiju dopalo me raditi razgovor sa Stjepanom Mesićem. Jedna od najzanimljivijih stvari koje sam doživjela na Radio Sinju bio je intervju s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, pred Alku za vrijeme vojvodina prijema. Protokol nije dopustio da bude naš gost na radiju, da dođe u naš studio u istoj zgradi.

Kada je dr. Tuđman sjeo za stol, ja sam se preko dvorišta zaputila ravno k njemu. Njegovo osiguranje me je namjeravalo spriječiti, ali ih je, kako mi je poslije rekao, zaustavio Stipe Župić, zvani Gago. Kada sam kazala predsjedniku Tuđmanu zašto sam došla, on je rado pristao, ali nije želio otići u studio, nego je kazao da tu donesem mikrofon. Petar Dadić, šef naše tehnike, odmah je napravio valjda najduži mikrofonski kabel, a ja sam s takvim mikrofonom došla do Tuđmana i napravila s njim razgovor.

Uskoro ste u Sinju vladajućem HDZ-u postali nepodobni?

– Bila je izborna kampanja. Kao glavna urednica odlučila sam da sve stranke zakupljeno promidžbeno vrijeme radijskih emisija moraju platiti unaprijed, sve kako bismo mi mogli isplatiti nagomilane dugove i plaće. U to vrijeme u cijeloj državi HDZ je provodio smjene. Bilo je to vrijeme koje se pamti po prosvjedu za Radio 101 u Zagrebu. Smijenili su me s mjesta glavne urednice i ponudili mjesto novinarke. Ja sam to mjesto prihvatila, dala ih na sud i počela tražiti drugi posao.

Dobili ste na sudu?

– Jesam. Vratila sam se po sudskoj presudi i zadržala se dva tjedna. Kako nisam mogla dopustiti da mi netko "crta" kako ću govoriti o nečemu, koga ću veličati i komu davati radijsko vrijeme, odlučila sam takvima reći zbogom. U međuvremenu sam našla posao u Američkom komitetu za izbjeglice kao prekogranični službenik za povratak izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz općine Bugojno.

Radilo se o izbjeglicama smještenim u hotelima uz Jadran, od TTTS-a pa dolje do Makarskog primorja. Uglavnom je bila riječ o izbjeglim Hrvatima, ali program je bio multietnički. Posao je bio zanimljiv, ali i vrlo stresan kada bih vodila izbjeglice da poslije pet godina izbivanja vide svoje kuće ili ono što je od njih ostalo. Ni dolazak u Bugojno nije bio bezazlen. Odlazili smo u pratnji naoružanih pripadnika mirovnih snaga UN-a, ali je, unatoč tomu, bilo situacija da su repetirali puške na nas.

Kolikim ste obiteljima pomogli da se vrate svojim kućama?

– U tih pet godina stvorili smo preduvjete za povratak oko 120 obitelji. Znam da se nisu svi vratili, ali mi smo učinili što smo mogli. Bilo je opstrukcija pa se nekima beskrajno otezalo dovođenje struje, vode i druge infrastrukture. Amerikanci su napravili što su planirali, čime prestaje i vaš angažman.

Što je bilo dalje?

– Radeći na radiju, upoznala sam funkcioniranje jedne sredine u društvenom, političkom i gospodarskom smislu. Kroz Američki komitet za izbjeglice vidjela sam koliko su dalekosežne ratne rane i koliko ih je teško sanirati. Znam da u obiteljima koje imaju nestale te rane, kao i u Hrvatskoj, još ni danas nisu niti mogu biti zacijeljene. Tih pet godina za mene je bilo jako dramatično, ali osobno jako važno. Poželjela sam takav ili sličan posao obavljati i dalje. Kako nisam uspjela pronaći takav posao, kratko vrijeme bila sam bez posla.

S prijateljicom Mirom Perić, prije 15-ak godina artikulirala sam ideju o pokretanju udruge civilnog društva. Posebno što je i ozračje u Sinju te 2005. godine bilo povoljno za takav potez. Okupili smo 13 osoba i osnovali udrugu SRMA. Krenuli smo korak po korak, pisali projekte s kojima smo se javljali na lokalne natječaje, kao i one na županijskoj i državnoj razini. Evo trajemo 15 godina i širimo aktivnosti.

Kroz udrugu ste osigurali izvor egzistencije za sebe i još neke osobe?

– Kroz odgovor bih željela demistificirati naše trošenje novca jer nisu rijetki koji kažu kako je nama lako živjeti od državnog i gradskog novca. Mi imamo novca onoliko koliko nam se projekata odobri, a koje pravdamo njihovom realizacijom i utroškom svake lipe. Na taj način smo osigurali najprije jedno radno mjesto, na kojemu sam ja, u početku na pola radnog vremena, pa na dva sata dnevno, pa ugovor o djelu, pa... Onda smo 2009. godine dobili institucionalnu potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Za mene je to bila godina u kojoj sam vagala hoću li otići na rad u Švicarsku ili ostati. Ostala sam.

{embed_photo}1504468{/embed_photo}

Nastavili ste širiti aktivnosti, povećavati broj članova udruge i još više broj njezinih korisnika?

– To sam radila uz potporu članova udruge. Pokušavali smo uočiti društvene probleme oko sebe i ponuditi odgovarajući odgovor. Od samog početka jedna od članica je Dijana Filipović Grčić. Ona u udruzi radi od 2008. godine. Točnije, radi od samog osnutka, ali formalno je počela raditi tri godine kasnije. Pa je malo radila, pa nije radila, pa na pola radnog vremena i onda na puno radno vrijeme.

Poslije nje stigla je kolegica Marija Pupić Vurilj, koja korisnicima osigurava besplatnu pravnu pomoć. I ona je prolazila malo volontiranja pa malo plaćanja, pa opet volontiranja i tako ukrug. Suživjeli smo se s radom u toj financijskoj nesigurnosti, ali smo istrajali. U ovih 15-ak godina realizirali smo veliki broj projekata, od kojih bih izdvojila tu besplatnu pravnu pomoć, koja se do sada ostvarila u više od 1500 slučajeva.

Danas imamo tri profesionalna djelatnika. Vjerujem da su rezultati koje je ostvarila SRMA pridonijeli da društveni život u Sinju bude kvalitetniji nego prije. Kad smo pokrenuli volontiranje, naši srednjoškolci o tome nisu znali baš ništa. Danas ne samo da znaju što znači volontiranje, nego je većina njih već izravno sudjelovala u volontiranju. Godišnje imamo prosječno oko 150 volontera, a još oko tisuću ljudi ima izravnu pomoć od naših aktivnosti.

Jedna od trajnih aktivnosti udruge SRMA jest borba protiv nasilja u obitelji?

– Brojeve s kojima izlazimo u javnost dobijemo po prijavama koje zaprimi policija. Broj slučajeva nasilja, nažalost, raste, možda zato što su žrtve ohrabrene prijaviti.

Je li istina da žene, koje su najčešće žrtve, znaju uzvratiti?

– Najčešće žrtve su najranjiviji, djeca. Žene sigurno ne ostaju dužne, ali verbalno. Od deset evidentiranih nasilnika, u devet slučajeva to je muškarac, a samo u jednom žena. I sve je više fizičkog nasilja gdje je muškarac napadač, ali i žrtva. Ako kroz naše akcije zaštitimo barem jedno dijete, mi smo zadovoljni.

Uza sve što ste radili, sugrađane ste iznenadili s nekoliko izložbi slika, a objavili ste i zbirku poezije?

– Slikanje je moja stara ljubav. Upisala sam i završila jedan neformalni izvanredni studij slikarstva koji se temelji na duhovnim spoznajama. Osim što slikam i izlažem, organiziram i radionice, uglavnom na temu bajki. Imala sam radionice u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Rijeci i, naravno, u Sinju. Slikanje je za mene nepresušan izvor spoznaje. Poeziju pišem od malih nogu. Od onoga što je nastalo u posljednjih 20-ak godina nešto sam sabrala i 2015. sebi za rođendan darovala zbirku koju sam naslovila "Izgubljeni ključ". Fra Stipe Šušnjara, jedan nevjerojatan duhovnik, kazao je da mi poslije te zbirke ne treba ispovijed – veli Snježanka.

Kći Romana je knjižničarka u KBC-u Split. Pitamo je koliko je majka imala utjecaj na izbor njezina studija.

– Ona je zagovarala nešto sasvim drugo. Međutim, moja ljubav prema knjigama seže od najranijeg djetinjstva, kada mi je majka čitala slikovnice, a baka Mara pričala stare narodne priče o vilama i patuljcima – veli Romana.

Najvjernija Snježankina suradnica u udruzi SRMA Dijana veli da su njih dvije velike svadljivice.

– Nije baš na dnevnoj bazi, ali da nas čujete kada razgovaramo oko nekog projekta ili kada pišemo izvještaje. Da nas gleda i sluša netko sa strane, pomislio bi da smo na rubu sukoba. Osobno mi je žao što naši sugrađani ne poznaju Snježankinu dušu. Teško se u tom kontekstu nametnuti u ovoj našoj maloj okrutnoj sredini.

U ovoj patrijarhalnoj sredini vladaju žene!?

– Ne bih se baš složila. Dodala bih da muškarci donose odluke, a žene su onda prisiljene vladati.

Što biste tijekom posljednjih 15-ak godina posebno izdvojili, a da je vezano uz Snježanku?

– Sve vezano uz Snježanku je posebno. Iako na ljude oko sebe može ostaviti dojam da je oštra, da ne kažem nešto drugo, iza te fasade, rekla bih oklopa, obilje je nježnosti koje se metaforički rastapa poput snijega, kako to kazuje i njezino ime – zaključuje Dijana Filipović Grčić.

{infobox-gray_full}198536{/infobox-gray_full}