Žrtva obiteljskog nasilja koja se uspjela otrgnuti iz ruku svog nasilnog, sad već bivšeg muža, odlučila je progovoriti o svojoj najtežoj životnoj borbi, životu s nasilnikom i svim traumama koje je preživjela. Kako bi sačuvali njezinu anonimnost, u nastavku teksta zvat ćemo je Mia.
– U mom djetinjstvu, majka je imala ulogu nasilnika – bila je dominantna u kući. Ono čega se sjećam iz djetinjstva je to da je bila jako nasilna, tukla me je, nazivala pogrdnim imenima. Koliko sam je se bojala, toliko sam bila željna njene ljubavi. Otac često nije bio kod kuće, a kad je, bio je pasivan. Nije joj se nikad usprotivio. Imam mlađu braću i sestre i s njima je bilo isto. Do punoljetnosti sam živjela s njima, kad sam navršila osamnaest, otišla sam od kuće.
Napokon sam mogla otići, a da me ona ne zaustavi. Danas nemam nikakav odnos s majkom, tijekom godina, nakon što sam otišla i čeznula još uvijek za svojom majkom, pokušavala sam uspostaviti odnos s njom no svaki put bi se ponovno vratili na vrijeđanje mene.
Pokušala sam i kad sam se udavala, javila sam da dođe na vjenčanje, mislila sam možda me sad zavoli i vidi da sam ipak vrijedna ljubavi, ali ništa. Došla je na vjenčanje i bila jedan period dobra, ali kad je vidjela da je moj muž nasilan i loš prema meni, onda je stala na njegovu stranu i oboje su sudjelovali u tome da me uvjere koliko sam ja loša žena, loša majka. Kasnije sam imala osjećaj da sam se udala za brutalniju verziju moje mame. Sad kad me netko pita da mu opišem, jedina razlika je što je on jači od nje, pa me nije mogla povrijediti fizički koliko on. Govorila bi mi da on donosi kruh na stol, da što više ja tražim od njega.
Otišavši iz razorene obitelji, sa snovima o sretnom domu, skrasila se s čovjekom koji će joj, umjesto da pomogne zaliječiti stare, stvoriti nove rane, još dublje, i uživati u svakom zadanom udarcu.
‘Crveni alarm‘
– U međuvremenu sam upisala fakultet, zaposlila sam se, htjela sam joj pokazati da se "neću vratiti kad ogladnim", kako mi je govorila. Tad sam upoznala njega, zaljubila se, pala na stvari koje su drugim djevojkama bile normalne – lijepa riječ, osmijeh, zagrljaj. Mislila sam da je to čovjek koji vrednuje obitelj, koji će se postaviti zaštitnički. Slatkorječivost je svakim danom braka jenjavala, a uvrede su navirale. Shvatila sam da sam se prevarila. Nekoliko sudskih vještačenja pokazala su da je moj muž imao narcisoidni poremećaj ličnosti, sumnjala sam, ali do tada sam već prošla pakao.
Još uvijek pamti događaj kad joj se prvi put u tijelu oglasio "crveni alarm".
On nije odavde, ali pod svaku cijenu je htio doći ovdje, rekao mi je da nađem drugi stan, da živimo skupa tu kad se vjenčamo. Kontaktirala sam svećenika za datum vjenčanja, a on mi je rekao da ta subota koju je moj partner htio nije slobodna. On je tad doživio pravi živčani slom. Psovao je, grdio svećenika, na kraju smo morali premjestiti datum vjenčanje za dan prije, jer on nije mogao čekati sedam dana. Tad je prvi put pokazao da sve mora biti po njegovom. Nedugo nakon prvi put je zatrudnjela, govori nam.
– On je tad radio izvan države, i bio bi mjesec, dva kući, a onda bi se vratio. Imala sam tešku trudnoću. Jednog dana poslao mi je poruku da mu smjesta provjerim nešto na banci, ali ja sam bila previše slaba. Rekla sam mu kako me trenutno boli i pitala ga može li to pričekati nekoliko sati. Tad mi je izrekao tako gnjusne stvari, nazvavši moju trudnoću običnim izgovorom za lijenost. Na kraju me blokirao i nije mi se javio nekoliko dana, koje sam provela u suzama, ne znajući što sam krivo napravila.
Njihov odnos pomalo se pogoršavao, no Miu je za muža vezala nada koja se, u danima kad je sve teklo mirno, duboko ukorijenila u njoj.
– Nekim danima sve je bilo mirno, a onda bi ponovno sve krenulo kuhati, eskaliralo bi, pa onda opet nazad u dobre dane. Već sam mogla predvidjeti kad će krenuti loš period, tijelo je osjećalo. Nažalost, svakim idućim sukobom, postajalo je sve gore. Više tu nisu bile samo uvrede, već i nasrtaji. Počelo je s pljuvanjem u lice, potpunim ponižavanjem. Sve sam to podnosila trudna. Zatim, čupanje, guranje, a onda na kraju i udarci. Uvijek se brinuo da mi ne ostane vidljiv trag, udario bi me po glavi, gurao u zid, čupao za kosu i gurao glavu ka zidu.
Ugrožena trudnoća
Nasilje koje je trpjela, nažalost, ugrozilo je i njezinu trudnoću.
– U drugoj trudnoći, zbog stresa sam imala rizičnu trudnoću, bila sam na terapiji za održavanje trudnoće. Doktor je rekao da se ne smijem izlagati nikakvom stresu, nikakav teret nositi, jer ću izgubiti dijete. Zbog toga je još više poludio, nisam mu bila od koristi jer sam se morala odmarati. Umjesto da brine hoće li dijete sigurno stići, on je bio frustriran jer nismo mogli imati spolne odnose. Zahvaljujući njegovim konfliktima sa stanodavcima, morala sam seliti nekoliko puta tijekom trudnoće. Sve sama, jer on nije bio tu. Prilikom jedne od selidbi, dobila sam krvarenje, tad sam dobila tu terapiju. Doktor je rekao da ću dobiti spontani ako ne budem strogo mirovala, nastavlja svoju ispovijest.
Već pri kraju, kad je znala da je kraj i skupila hrabrost da pobjegne iz neprekidnog kruga uvreda i udaraca, saznala je i za tajne radnje svog muža.
– Kasnije sam mu našla i poruke. Nisam mu to rekla, tad sam se već spremala da odem, i bilo mi je dovoljno da ja znam. Istovremeno je imao odnose s više žena. Plaćao je prostitutke, sve dok je obavljao posao izvan države. Imao je profile na niz stranica za pronalaženje eskort dama, redom su to prostitutke koje su za svoje usluge tražile po nekoliko stotina eura. Uvijek sam se pitala, pa dobro, gdje ide sav taj novac, a evo, sad sam i saznala. Poslije sam pronašla i da je konzumirao svašta, a posebice anabolike, steroide, našla sam čitavu ladicu.
Svoju je suprugu također prisiljavao na grublji odnos u kojem je često ispoljavao sadizam.
– Uzbuđivalo ga je da mi nanosi bol. Osim što mi je nanosio emotivnu bol, to se prenijelo i na intimu. Išlo je preko svih granica. Kupio je bič koji koriste stočari u Afganistanu, za stoku. Udarao me njim, najviše po leđima. Leđa su mi bila krvava. U tim trenucima, ja nisam bila živa. Isključila bih svoju glavu samo da preživim, da ne osjećam ništa, bježala sam od stvarnosti. Nisam se mogla oduprijeti. Jednom kad sam pokušala, prisilio me. Želio me sodomizirati, kad nisam pristala, primijenio je silu. Izvrnuo mi je ruke, stavivši ih na leđa, a lice mi je pritisnuo u kožni kauč. Molila sam ga, trzala se, nisam mogla disati. Držao me toliko dugo, gubila sam dah, ponestajalo mi je zraka, na kraju sam se onesvijestila. Mislila sam da umirem, počeli su mi se prikazivati odbljesci. Nije me htio pustiti jer je mislio da glumim da ne mogu disati, kako bi prestao. Na kraju mi je rekao da je morao, jer sam se "trzala kao kobila". Zbog tog je događaja danas u zatvoru. Dobio je nekoliko godina. Od tog sam dana imala napade panike, nisam mogla ući u lift, autobus, bojala sam se da ću ostati bez zraka, prepričava užase koje je proživjela.
No, ni tu se nije zaustavio.
Spasila je časna sestra
– Dok je bio izvan države, poslao mi je stvarni video ubojstva čovjeka s oružjem, pištoljem. Nije to bio film, već pravo ubojstvo, ne znam gdje je to uopće našao. Uz video mi je poslao i poruku da ću to biti ja za petnaest dana, kad se vrati kući. Tresla sam se jer je prije toga kupio i pištolj, koji je držao u kući. Kad sam drugi put otišla, saznala sam da je tražio osobu kojoj bi platio da me prebije te se raspitivao kome može platiti da me polije kiselinom.
Osim emocionalne ovisnosti, njezin je odlazak priječila i ona financijska. Materijalno nisu oskudijevali, pa je, po njegovom prijedlogu, Mia bila kući i odgajala djecu, a on je radio.
– U početku sam bila zaista sretna što ću moći provoditi dane sa svojom djecom, biti u svakom trenutku s njima, igrati se, kuhati, spremati, a on je radio. Shvatila sam da je to bio samo još jedan način da me kontrolira. Odlučivao je kad ću i koliko novca imati, a čim nisam ispunila neki njegov zahtjev, on bi me ostavio bez centa.
Nakon što više nije mogla trpjeti, zbog svoje je djece odlučila potražiti pomoć.
– Tad sam otišla u sigurnu kuću s djecom. Nisam smjela komunicirati s njim, ali ipak jesam. Molio me, obećavao mi kako će sve biti u redu, samo da se vratim, da će popraviti sve. I ja sam povjerovala. Još uvijek nisam mogla otići od njega, emocionalno. Kad sam mu se nakon mjesec dana vratila, opet je krenulo po zlu. Ljudi misle da je ženama lako vratiti se, da im je bilo dobro, da lažu. Ali nije baš tako lako, vratiš se jer misliš da će ovog puta stvarno biti drukčije, želiš vjerovati u to. Ja sam bila ovisna emotivno o njemu.
Djeci sam pričala da smo otišli na izlet, na putovanje, a kako su bila mala, vjerovala su da je tako. I danas me pitaju, mama, kad ćemo opet na izlet. Trudila sam se da moja djeca ne osjete teret koji je na mojim plećima, željela sam ih sačuvati od toga. Taj prvi put, nisam otišla svojevoljno. Išla sam u Centar za obitelj, kriveći sebe i moleći ih da mi kažu kako da mu budem dobra supruga, kako da se popravim, da spasim brak. Tad me je čula časna sestra, rasplakala se, molila me da se ne vraćam. Na koncu, rekla mi je da mora to prijaviti, da je to obiteljsko nasilje. Sjećam se da mi je tad rekla, vi nemate što spašavati, vi morate spasiti živu glavu, govori nam.
Na tom joj je Mia i danas zahvalna jer, kaže, to nikad ne bi napravila sama.
– Tad sam išla i na policiju, ja ga ne bih tužila, ali država ga je tužila. Kako je u porukama o svemu govorio, poruke su bile glavni dokaz zlostavljanja. Tu su bile i njegove prijetnje, i priznanja o svemu što mi je radio. Tu je bilo morbidnih prijetnji, da će me ubiti, rasporiti mi utrobu i izvaditi dijete iz nje, svašta mi je pisao. Policija je napravila dobar posao, to je išlo na odvjetništvo i taj prvi put kad su me zvali, a to je išlo po hitnom postupku – oduzeli su mu oružje, ja nisam željela svjedočiti. Odbila sam. Uvjeravao me da me voli, i ja sam vjerovala. No policajka mi je rekla da ne odustanem, i da ga, ako se predomislim, mogu prijaviti.
Drugi put kad sam odlučila otići, pomogli su mi moji prijatelji. Zahvaljujući njima, uspjela sam preživjeti. Oni su mi pružili smještaj u kojem sam mogla ostati dokle god se ne snađem, a javila sam se i udrugama, ponajprije udruzi "Bijeli krug", te udruzi "Hrvatska za Život". Jedna prijateljica mi je rekla da ima jedna udruga koja mi može pomoći. Udruga "Hrvatska za Život" pomogla mi je sa svim za djecu, od odjeće, do hrane, sve su mi pronašli. U udruzi "Bijeli krug", dobila sam psihološku pomoć, i odvjetnika kojeg su mi dali za moj slučaj. Tad mi je to puno značilo, prvi put sam dobila podršku i znala sam da je ono što mi se dogodilo nešto nedopustivo.
Višegodišnja kazna
Njen muž je danas u zatvoru, a zbog silovanja te obiteljskog nasilja dobio je višegodišnju kaznu.
– Djeca su malo narasla, ali kad me pitaju gdje je tata, kažem im da je tata otišao na razmišljanje. Kažem im da djeca, kad su zločesta, imaju svoju stolicu za promišljanje o svom ponašanju, a tata nema roditelje pa je morao tamo ići da razmisli. Djeca ga posjećuju, ali ni to nije išlo glatko. Govorio je da sam prostitutka, iznosio još svakakve laži, pa je Centar odlučio da se posjeti odvijaju pod nadzorom, kako bi djeca ostala zaštićena.
Budući da je odradio dio svoje kazne te će se za nekoliko godina ponovno naći na slobodi, Mia ne krije da postoji određena doza straha od tog trenutka, ali za nju bježanje nije opcija.
– Naravno da se bojim što će biti, hoće li biti još gori i mene okriviti za zatvor pa će pokušati osvetiti, ali ja ne želim biti žrtva. Žrtva ne bi trebala bježati po svijetu, skrivati se i živjeti u strahu. Trebala bi živjeti slobodno, a ako bi netko trebao biti pod kontrolom – to je on. Truditi ću se živjeti punim plućima, ne smatram se doživotnom žrtvom. Ja sam bila žrtva tad, ali danas više nisam, ne želim na sebe gledati tako.
I želim poručiti svim djevojkama i ženama koje prolaze isto da ne pristaju na ulogu žrtve. Ima toliko udruga koje su vam spremne pomoći sa svim – sa smještajem, potrepštinama za djecu, psihološkom pomoću, zaštitom... Niste same! Stvorite svoj krug podrške, nasilnik će vas željeti izolirati, htjet će da se osjećate kao da nemate nikoga, ali zaista ima puno ljudi koji će vam pomoći i učiniti sve da pomognete sebi. "Bijeli krug", "Centar za život", sve su to udruge kojima se možete javiti bez straha od osude, onda kad vam se čini da nema izlaza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....