Spisateljica o strahoti iz rodilišta: ‘Babica je rekla da me treba biti sram... Peti dan nakon poroda sam se onesvijestila, bila sam u sepsi‘

Mene su negdje drugi ili treći dan nakon poroda počeli hvatati bolovi. Babica je na moje jaukanje rekla da me treba biti sram kako sam razmažena i da trebam biti sretna što imam cijelu obitelj oko sebe, jer ima žena koje nemaju nikoga a nisu takve kukavice kao ja. Bolovi su se pojačavali a ja sam grizla prste i pokušavala ne jaukati i bilo me je sram kako sam razmažena. To mi je bio prvi porod (i zadnji) i nisam znala mora li to baš tako boljeti NAKON poroda. Nitko me nije ozbiljno shvaćao a meni je bilo sve lošije i bilo me je sve više sram zbog preosjetljivosti i razmaženosti.

Počinje tako noćni Facebook status omiljene splitske spisateljice i kolumnistice Bobe Đuderije, žene koja ima brojnu sljedbu na Facebooku. Obično je uveseljava zgodnim crticama iz života, ali ovaj status je posvetila Mireli Čavajdi, ženi čiju mučnu sudbinu posljednjih dana pratimo u medijima. Mirela Čavajda je mnoge inspirirala da podijele svoja mučna iskustva s Ginekoloških odjela i iz rađaonice, pa tako i Đuderiju. Evo što je u nastavku napisala:

"Onda sam se jednu noć onesvijestila. To je bio četvrti ili peti dan nakon poroda. Završila sam na hitnom kirurškom gdje me neki mladi liječnik obazrivo propitivao o mojim bolovima te zaključio da je vjerojatno napad slijepog crijeva. Pobogu, čovječe, vodite me na ginekologiju, rodila sam neki dan! Nije slijepo crijevo! Upitao me kako znam da nije slijepo crijevo. Tako što sam ga već operirala, odgovorila sam. Osim ako nemam dva slijepa crijeva.

Na odjel ginekologije su me primili oko 5 ujutro, do popodne me nitko nije pogledao ni pregledao. Dobila sam temperaturu koja je išla do 40. Moja stara, bivša medicinska sestra, uz pomoć kolegica uletila je na odjel i napravila frku. Zaprijetila tužbama i tako... Već sam bila u sepsi jer je ostala posteljica i nastupila je infekcija. Da stara nije uletila, možda sad ne bih ovo pisala.

Srećom, moj organizam je bio jak, sam se obranio. Ne želite znati detalje. Sutradan ujutro, kad je temperatura napokon počela padati, ja sam počela plakati i nisam stala cijeli dan. Doslovno sam cijeli dan plakala. Naime, željela sam svoju bebu, ali je nisam mogla dobiti. To odvajanje od bebe, ta fizička razdvojenost, ja u bolnici a on kući, jednostavno to nisam mogla podnijeti. Dobila sam slom živaca, doslovno. Neka sestra mi je dala nešto za smirenje, inatravenozno. I to je bilo to. Spasili me nisu ni doktori ni sestre, nego one dobre žene s kojima sam dijelila sobu. One su me grlile, tješile, hrabrile. I danas osjećam zahvalnost.

Nikad više, rekla sam tad. Bar ne u ovoj zemlji. O poniženjima i bolovima (koje se moglo ublažiti, ali nitko ih nije htio ublažiti) prije poroda mi se ne da ni pisati. Muka mi je.

Gilead je vjerojatno najbolji opis Hrvatske i načina kako se u njoj tretiraju žene.

I baš je kao u Gileadu - stroga pravila o zlostavljanju i mučenju žena smislili su muškarci, ali ih u djelo (pre)često sprovode druge žene. Kakve su to žene pita se normalan čovjek. Kakve su to žene koje mogu mučiti druge žene i podržavati njihovo ponižavanje? Samo malo pročitajte komentare velikih moralizatorica i čistunki, tih nebeskih majki i žrtvenica, tih svemajki koje ovih dana vrijeđaju i zastrašujućim imenima nazivaju našu Mirelu. Eto, takve žene bi bile izvrsne čuvarice ženskog zatvora u Gileadu. Vjerojatno je i njihovom vlastitom bogu zlo od njih..."