Prva asocijacija na spomen opsesivno kompulzivnog poremećaja nam je besprijekorno složen ormar i nasmijana, pedantna ženica koja jednostavno ne može ispustiti metlu iz ruke.
Pokatkad ga čak i ponosno koristimo kako bismo izrazili svoju želju za urednošću i temeljitošću, koristimo ga kao kompliment ili blago ironičnu osudu za pojedinca kod kojeg sve mora biti “cakum pakum”, no priroda je ovog poremećaja puno mračnija i puno ozbiljnija.
- Opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP) često se u javnosti pojednostavljuje i poistovjećuje s urednošću, čistoćom ili "perfekcionizmom", dijelom zbog načina na koji je prikazan u medijima, serijama, filmovima, ali i u svakodnevnom govoru. Ljudi često kažu "ja sam malo OKP, to je moj OKP" kada opisuju navike poput slaganja stvari po boji ili čestog pranja ruku, iako to ne odražava pravu prirodu poremećaja, govori splitska psihoterapeutkinja Željka Radnić iz Centra za osobni rast i razvoj Mezzo, upozoravajući kako su upravo ovi površni stereotipi glavni krivac neshvaćanja da je u pitanju pravi poremećaj, a ne osobina.
- Treba razlikovati ovaj poremećaj od povremenih intruzivnih misli ili ponavljajućeg ponašanja koje je često u općoj populaciji - na primjer jesmo li ugasili peglu ili zaključali vrata, pa provjeravamo više puta, itd. Ova površna slika OKP-a može biti vrlo štetna jer odvraća ljude od traženja pomoći. Osobe koje imaju simptome mogu osjećati sram, misliti da njihov problem ima većina ili da su samo "čudni", stoga stručnu pomoć neće ni potražiti. Upravo radi toga je izuzetno važno širiti točne informacije. Raskrinkavanje stereotipa može pomoći da se smanji stigma i da se otvori prostor za istinsku empatiju i liječenje. Pravi OKP je ozbiljan mentalni poremećaj koji je puno više od toga "volim da je sve čisto i uredno".
Opsesivno-kompulzivni poremećaj možemo zamisliti kao svojevrstan rak, u kojem mozak napada sam sebe, a zatim se sam od sebe i brani. Mozak postaje vlastitim taocem, ali i vlastitim krvnikom.
- OKP je obilježen prisutnošću opsesija i/ili kompulzija. Opsesije su ponavljajuće i ustrajne misli, porivi ili slike koje se doživljavaju kao nametljive i neželjene, dok su kompulzije opetovana ponašanja ili mentalne aktivnosti za koje osoba osjeća da ih mora izvesti kao reakciju na neku opsesiju ili prema određenim pravilima kojih se mora strogo pridržavati.
Za osobu opsesije nisu ugodne i ne doživljavaju se voljno: one su intruzivne i neželjene i uzrokuju značajnu patnju ili anksioznost kod većine ljudi. Na primjer, osoba s OKP-om može imati misao da će netko stradati ako ne dotakne kvaku točno sedam puta - i iako zna da to nema smisla, osjeća snažan poriv da to učini jer inače osjeća intenzivnu tjeskobu, objašnjava Radnić.
Postoji više podtipova ovog poremećaja koje razlikujemo po temama koje “OKP” napada. Osoba koja se bori s OKP-om i nametljivim, neželjenim mislima, prolazi kroz konstantan unutarnji rat. Mozak sam detektira što mu je najbitnije i najsvetije, a zatim napada svoje stavove i uvjerenja, neprestano ih propitkujući, doslovce uvjeravajući sebe da nije ono što misli da jest, uvijek mijenjajući ono što osoba stvarno jest, za ono što bi potencijalno mogla biti – ali uvijek u gorem slučaju, stoga se osoba zamišlja (i uvjerava), da je gora nego što stvarno jest.
- Mnogi najintenzivniji i najviše stigmatizirani podtipovi OKP-a ostaju neprepoznati upravo zato što ih osoba skriva iz srama, straha da će biti „krivo shvaćena“ ili čak „opasna“. Iako se svi svrstavaju pod isti poremećaj (OKP), sadržaj opsesija se razlikuje, pa se često govori o tematskim podtipovima OKP-a. Kada govorimo o Pure O nema vanjskog ponašanja (nema pranja ruku, provjeravanja itd.), nego osoba pretjerano analizira svoje misli. Za seksualni OKP karakteristične su opsesivne misli ili slike seksualnog sadržaja koje su neželjene i uznemirujuće, a osoba se boji da će biti pogrešno označena kao seksualni prijestupnik. Kod „Harm” OKP-a opsesije su oko toga da bi osoba mogla ozlijediti druge (ili sebe) - namjerno ili nenamjerno, dok je kod moralnog/religioznog OKP-a karakteristična opsesivna zabrinutost oko morala, etike, religiozne ispravnosti. Osoba se boji da je grešna, nemoralna ili duhovno nečista, objašnjava psihoterapeutkinja.
Ponekad je gotovo nemoguće uočiti da osoba pati od OKP-a, jer postoje tipovi ovog poremećaja koji se izražavaju kroz unutarnje kompulzije – odnosno konstantno misaono analiziranje koje se naziva ruminacijom. Primjera radi, zdrava će osoba možda i promisliti “što ako mi ispadne dijete”, pojmiti misao kao neozbiljnu ili nebitnu i nastaviti dalje, dok će se osoba s ovim poremećajem satima boriti s mislima “jesam li ja zapravo željela baciti dijete”, ili “možda mi je dijete već ispalo”, i u toj će unutarnjoj dvojbi provoditi sate.
- Kompulzije se mogu odvijati u tišini, unutar uma – zato ih drugi često ne primjećuju. Osoba može funkcionirati u svakodnevnom životu, ali biti stalno iscrpljena od unutarnje borbe. Npr. osoba može voditi višesatni unutarnji monolog/konflikt oko toga je li dobra osoba ako je nešto sitno slagao (zašto kasni na sastanak jednu minutu ili je slagao da mu se nešto sviđa, a zapravo ne sviđa).
Strah od misli uvijek je povezan s nekim okidačem, i osobe koje boluju od OKP-a, nastojat će učiniti sve kako bi spriječile dovođenje do situacije koja bi mogla pokrenuti opsesivne misli. Osoba s primjerice, Harm OKP temom, u kojoj su opsesivne i neželjene misli usmjerene ka to da bi mogla ozlijediti sebe ili nekog, mogla bi početi izbjegavati oštre predmete, pa čak i voljene osobe iz straha da će im naštetiti.
- Često je za osobe s ovim poremećajem da izbjegavaju ljude, mjesta i stvari koje započinju opsesije i kompulzije. Najčešće su opsesije ponavljajuće misli o zarazi, ponavljajuće sumnje (npr. jesu li vrata zaključana), potreba za određenim rasporedom stvari, agresivni i zastrašujući poticaji (npr. uzvikivanje prostota u crkvi). Takve misli, porivi ili slike ne predstavljaju uobičajenu brigu oko svakodnevnih problema (npr. financijski problemi, odnosi na poslu, obitelji).
Liječenje ovog poremećaja izrazito je kompleksno, jer pojedinac je i svoja žrtva - i svoj spasitelj.
- Liječenje je u pravilu dugotrajno jer se poremećaj “samoodržava”. Opsesije izazivaju tjeskobu, a kompulzije donose kratkotrajno olakšanje - i tako mozak uči da su kompulzije korisne, iako dugoročno održavaju i pogoršavaju poremećaj. To stvara začarani krug koji je teško prekinuti. Klijentima je teško prihvatiti da ne mogu znati sve – i naučiti živjeti s time. Najteže je ukloniti potrebu za apsolutnom sigurnošću i netoleranciju na sumnju. Ljudi s OKP-om su često vrlo inteligentni, analitični, introspektivni – i to im može odmoći jer koriste analizu kao kompulziju, a OKP je neumoljiv i voli se igrati sa „Što ako...?” i tako do iznemoglosti, govori Radnić, naglašavajući kako je rano prepoznavanje simptoma ključno.
“Od izuzetne važnosti jer ako se OKP ne liječi, tijek je najčešće kroničan, često uz poboljšavanje i pogoršavanje simptoma. Cilj liječenja bolesnika s OKP-om je smanjenje ili potpuno nestajanje simptoma te njihova negativnog učinka na interpersonalne odnose i socijalno funkcioniranje pojedinca. Najbolji terapijski pristup kombinacija tehnike izlaganja i prevencije rituala i lijeka, osobito u teškim slučajevima. U današnje vrijeme važno je naglasiti kako lijekove propisuje liječnik psihijatar te kako se nitko ne bi trebao sam igrati doktora.”
I dok se od psihoterapeutskih metoda liječenja najefikasnijom pokazuje Exposure and response prevention koja podrazumijeva izlaganje pojedinca njegovim vlastitim opsesivnim mislima, vrlo često se moraju koristiti i antidepresivi.
“Kod osoba s izoliranim, blagim ili srednje teškim OKP-om kombinacija selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SIPPS) te bihevioralne terapije (najčešće ERP – exposure and response prevention) uobičajena je terapija izbora. Izlaganje uživo provodi se tako da se osobu izlaže konkretnim situacijama koje kod nje izazivaju strah. Takve situacije mogu na primjer uključivati dodirivanje neke površine koje izazivaju opsesije vezane uz bakterije. Situacije se osobi predstavljaju redom od onih koje izazivaju manje straha prema onima koje izazivaju više. S druge strane kada se radi o podražajima koji nisu trenutačno dostupni (sjećanja, misli), onda se koristi tehnika imaginarnog izlaganja”, govori Radnić.
Ovaj se poremećaj smatra kroničnim, i sama psihoterapeutkinja upozorava da ne postoji crno-bijeli odgovor na pitanje je li poremećaj trajan, ili se može u potpunosti iskorijeniti.
- Ne treba tražiti crno-bijeli odgovor. Treba razumjeti što znači oporavak od OKP-a. On ne znači da se neželjene misli više nikada ne pojave, ne znači da više nikada nismo anksiozni, ali znači da intruzivne misli postanu puno rjeđe, da traju kraće i da budu puno manje intruzivne, da strahovi i opsesije više ne upravljaju aktivnostima života, da se ne izbjegavaju određene situacije, predmeti ili ljudi zbog svojih opsesija, da život bude vođen vrijednostima, a ne potrebom da se izbjegne katastrofa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....