Splitski kuhar u paklu Petrinje: Užas, jad i velika tuga. Ne mogu zaustaviti suze. Ljudima smo donijeli 300 kila kruha

Splitski chefovi Duje Pisac i Roko Puče s potresom uništenom Petrinjom oči u oči su se susreli u srijedu u 5.15, u hladnom maglovitom jutru koje priziva na snijeg. Prvi pogled na razrušeni grad chef kuhinje Pisac opisao je samo jednom riječju – apokalipsa.

{embed_photo}1799994{/embed_photo}

Nisu se ni ulogorili na trgu, a već su osjetili trešnju, tlo se giba stalno, kuće oko njih jauču, pucaju, ruše se. Zemlja iz dubine kao da kriči. Prvih 4,8 stupnjeva ih je dobro streslo, kaže nam Pisac, dopunjavajući kako je u roku od deset minuta stigao još jedan takav udar. Kaže nam kako one manje više ni ne broje, jer trese stalno. Čuju se pucanja zidova, rušenja, padaju dimnjaci, blokovi betona, žbuka… A pomoći ne mogu osim gledati tu ogromnu tugu.

{embed_photo}1800074{/embed_photo}

- Užas i jad, i teška, velika, gruba tuga. Odrasli sam muškarac, ali ne mogu zaustaviti suze. Već na 25 kilometara od Petrinje vidiš šta je potres napravio ovom kraju. To je tragedija, teška. Crveni križ nas je stacionirao na petrinjskom trgu, tu smo se ulogorili, postavili smo teču, onu našu trogirsku, u kojoj se na Badnjak kuhao humanitarni bakalar. Ljudima smo donijeli 300 kila kruha, odmah smo ga počeli dijeliti narodu. Nema struje, nema vode, sve je zatvoreno. Ne smije se hodati pokraj kuća, samo na brisanom prostoru jer se ruši na sve strane. Nema kuće koja nije taknuta, a svako novo podrhtavanje samo kida preostalo. Vise žice, vidi se unutrašnjost nekadašnjih domova, jezivo je, užasno. Apokalipsa, ovo još vidio nisam, ovu žalost i jad opisati ne mogu – veli chef Pisac.

Kaže nam kako je oko 8.30 sati u Petrinju iz Splita došao i humanitarni konvoj, oko 200-ak vozila, osobnih auta, kombija, kamiona i šlepera punih namirnica, deka, svega….

Na momente mu se čini da je u gradu čak i previše volontera, s obzirom kolika opasnost vreba sa svakog kantuna. Zadatak Pisca i Puče je pripremiti ručak za tri tisuće ljudi, kuha se grah, kobasice, fažol. Pripremit će se u 'humanitarki', kako se teča može nazvati, a vojska će porcije u manjergama dijeliti okolo. U pomoć im tijekom srijede stiže još 25 kolega iz Splita, s njima i 12 tona hrane u dva kamiona.

{embed_photo}1800064{/embed_photo}

-Ovi ljudi domaći ne plaču, ja mislin da su u šoku. Ali znate da usprkos svemu imaju volje pitati nas odakle smo došli. Pa kad čuju da smo iz Splita, raduju se. Ma kako me taklo to kad čujem koliku im sreću čini to što vide da nisu zaboravljeni, napušteni u ovoj tragediji. Zahvaljuju nam što smo tu, kolege, mi, volonteri, HGSS, ljudi koji dolaze pomoći. U svoj ovoj situaciji to jedinstvo je nešto veličanstveno. Grad se ruši, ali život nije umro, tu smo, svi skupa. Virujte mi, suze mi idu – kaže Pisac.

Najgore mu je bilo vidjeti ljude koji pred krnjacima od kuća spavaju u vrtovima, griju se uz otvorenu vatru, pod ceradama, u šatorima. Masu ih je noć nakon razornog potresa dočekalo u svojim vozilima. Kako su se obiteljski utrpali unutra sam Bog dragi znade. Ali po zamagljenim staklima, kaže Duje, vidjelo se da unutra čekaju, spavaju, stoje, da im je to bio noćni dom. U kuće brojni ne ulaze jer bi im i život došao u pitanje.

{embed_photo}1800062{/embed_photo}

-Vani dva stupnja, susnježica, a oni stoje vani, na hladnoći. Virujte mi, srce me boli, to je tako tužno, velika tuga. Ali Hrvatska je skočila, ljudi i pomoć pristižu sa svih strana. Da vidite te aute, te kolone koje samo nadolaze. Nema više ja, ti, on, ovaj, onaj, gore, dole, ova, ona boja. Svi smo tu. Rat je ovaj kraj uništio, nisu se ni oporavili, a novi ih je udar sravnio sa zemljom. A uglavnom je to stariji svit, tuga i jad – priča nam splitski kuhar.

Pitamo ga kako izgleda doživjeti taj bijes zemlje, kako izgleda trešnja na visokim stupnjevima. Veli da je to adrenalin u tijelu na 300, ogromna nelagoda, neugoda, strah… Stojiš i čekaš da užas prođe. A ne možeš ništa nego istrpjeti sekunde. Nemoćan si.

-Gubiš tlo pod nogama, a baca te, gubiš ravnotežu, ne mogu vam to opisati. Prvo ide neka potmula huka, nešto od dole, opako, pa od okolo, onda sve jače, i onda počne tresti, divlje. A onda se tome pridruži lomljava iz ovih jadnih kuća. Pada, ruši se, lom, cika. Opasno je strašno. Taj šum je stravičan. Jeziv. Ovo nije naša stvarnost, ovo je kao da si ušao u pakal – veli chef Duje Pisac.