Tijekom završetka 32. Sarajevo Film Festivala u hrvatskoj javnosti snažno je odjeknula nagrada za najbolji kratkometražni dokumentarac. U konkurenciji od osam filmova nagradu “Srce Sarajeva” je osvojila mlada hrvatska redateljica, novinarka i aktivistica Karla Jelić (r. 1999.) za “Tihu misu”. Posrijedi je kratki doks fokusiran na molitelje na trgovima 12 hrvatskih gradova i umjetnicu Arijanu Lekić-Fridrih, koja feminističkim performansom nazvanim “Tiha misa” pruža otpor javnim molitvama muškaraca. Sarajevski žiri izdvojio je “Tihu misu” kao “čin prkosa muškoj mizoginiji”, a Karlin dokumentarac je prethodno imao svjetsku premijeru u lipnju na 33. izdanju najznačajnijeg britanskog festivala dokumentarnog filma – Sheffield DocFestu.
Koliko vas je iznenadila nagrada u Sarajevu? Jeste li je potiho priželjkivali za film koji se dotiče ženskih prava i antirodnih pokreta?
– Nagrada me dosta iznenadila, iako ne mogu lagati da se nisam, kao i, vjerujem, svi redatelji i svi filmaši, pomalo i nadala da ćemo nešto osvojiti. Konkurencija je bila stvarno dosta jaka i svi filmovi su bili snažno politički i bavili se bitnim temama za današnje društvo, a formom su bili jako različiti. Tako da mi je jako drago da je naš film, koji se bavi ženskim pravima i antirodnim pokretima u Hrvatskoj, ipak uspio doprijeti do međunarodnog žirija kao film koji je vrijedan “Srca Sarajeva”.
Kako ste doživjeli to što je žiri istaknuo “Tihu misu” kao “čin prkosa muškoj mizoginiji”?
– Jako mi je drago jer to zapravo i jest u srži samog filma. Drago mi je da su te ideje koje smo mi doživjeli na terenu za vrijeme snimanja i koje smo gradili u montaži zaživjele i da netko tko ne zna lokalni kontekst, ne zna Hrvatsku, može osjetiti koliko su Arijanini performansi bitni i koliko je taj rast mizoginije u obliku javnih molitvi zapravo opasan za društvo u kojem trenutno živimo.
Koliko znači Srce Sarajeva za vas i vaš film? Otvara li ova nagrada vrata drugih festivala i kinodistribucije?
- Srce Sarajeva za mene znači jako puno. Ja imam tek 26 godina i ovo je moj prvi profesionalni film i stvarno je velika stvar meni osobno da sam za prvi korak u profesionalnoj karijeri dobila ovako veliko priznanje. Naravno da je to odmah otvorilo vrata drugih festivala i veselim se svima koji će sljedeći doći, a kinodistribucija je isto nešto čemu se možemo nadati jednog dana i što se nadam da će se dogoditi. Prije svega, ovo je film koji bih voljela da gledaju šire mase jer mislim da je bitno da ga gleda šira publika, da im se pokaže da te javne molitve nemaju veze s vjerom ili s Crkvom kakvu mi prakticiramo u Hrvatskoj, već da je to čisti politički pokret. A to se nadam da ćemo postići u budućnosti.
Kakve su reakcije na film bile u Sarajevu? Koliko je ovo i regionalna priča?
– Reakcije su bile odlične. Mislim da naša regija, pogotovo bivša Jugoslavija, posebno razumije odnos između nacije i vjere i što znači kad te netko pita koja je tvoja vjeroispovijest te da je to zapravo političko pitanje. Tako da je priča o javnim molitvama i kako muškarci zagovaraju patrijarhat pod krinkom Crkve nešto što znam da će u regiji biti odmah razumljivo. Iako je ovo regionalna priča, toliko bih rekla da i nije.
Živimo u svijetu u kojem sve jače vidimo retradicionalizaciju društva, u kojem vidimo da se zagovara povratak, ja bih rekla, u prošlo stoljeće. Vidimo što se dogodilo u Poljskoj sa ženskim pravima, tako da, koliko god možda javne molitve jesu naš regionalni oblik tog načina manipulacije, priča antirodnih pokreta i retradicionalizacije društva je trenutno, nažalost, definitivno svjetska priča.
A kakve su reakcije bile u Sheffieldu? Jesu li pokazale da priča ima puno širi društveno-politički kontekst?
- Reakcije su također bile odlične, ali pomalo drugačije. Odnosno, razumjeli su film i utjecaj filma i što se događa, ali je bio potreban taj kontekst zašto se u Hrvatskoj to toliko brzo i lako proširilo. Tako da je tu trebalo malo objašnjavanja, ali publika je stvarno odlično reagirala na obje projekcije, dvorane su bile pune i oba Q&A-a su bila odlična. Koliko god sam se bojala da strana publika možda neće razumjeti naš lokalni kontekst i javne molitve, pokazalo se suprotno. Ljudi su reagirali s potpunim razumijevanjem i zapravo je dosta njih zastrašio taj scenarij jer su svjesni stanja u kojem je svijet trenutno i da se takve ideje lako mogu proširiti i u njihovoj državi.
Tko vam je prilazio u Sheffieldu, kakvi su bili komentari?
– Možda najzanimljivija situacija koja se dogodila u Q&A-u u Sheffieldu je da je na projekciji bila jedna protestantska svećenica koja je postavila po meni jako bitno pitanje, a to je: “Što da mi napravimo kad molitelji dođu u našu zemlju?” I na to sam se zapravo referirala u govoru kad sam dobila “Srce Sarajeva” i moj odgovor ostaje isti, a to je: Kada molitelji dođu u vašu zemlju, samo ih nemojte ignorirati.
Također su mi došli kolege redatelji iz Južnoafričke Republike koji su rekli da im je kontekst molitelja potpuno jasan jer doživljavaju slične stvari u vlastitoj zemlji, između vlastitih plemena koja su različite religije. Tako da mislim da je to samo pokazalo ono u što sam ja vjerovala da, iako su molitelji naša lokalna priča, ta priča sputavanja ženskih prava pod krinkom vjere zapravo je stvarno svjetska priča s kojom se svi mogu poistovjetiti.
Autoritet muškarca
Kad ste postali svjesni djelovanja molitelja od Poljske do Hrvatske, odnosno poveznice vjere i politike, a kad odlučili reagirati i snimiti film? Koji je bio najveći okidač za odluku?
– Budući da sam od početka filma snimala Arijanu, ona je zapravo kontaktirala aktivistice iz Poljske. Kada smo se povezale s poljskim aktivisticama, one su nam dodatno potvrdile tu poveznicu vjere i politike, odnosno da su to zapravo organizirane skupine. Mislim da svatko može googlati “Vojnici Bezgrešnog Srca Marijinog” i pronaći će sasvim jasne poveznice s Poljskom.
Ja sam Arijanu upoznala za vrijeme MeToo pokreta koji sam vodila zajedno s Dorom Čaldarović, snimateljicom ovog filma, i Vidom Skerk, a Arijana nam je bila velika podrška. Mi smo svi znali za molitelje, da se to događa, ali ja sam došla na jednu Arijaninu “Tihu misu”, prvu koju smo snimali, i u tom trenutku sam se rasplakala kada sam vidjela koliko je bitan taj njezin tihi otpor i koliko je zastrašujuće kada se 50 muškaraca glasno moli za čedno odijevanje, protiv pobačaja i za povratak autoriteta muškarca kao autoriteta u obitelji. Tako da je okidač bila ta moja reakcija na samom trgu i tada sam znala da je to nešto vrijedno snimanja, kao i da je opasna ova situacija u kojoj se nalazimo.
Snimali ste film par godina, koliko vam je značilo što su se kao producenti uključili Vinko Brešan i Nebojša Slijepčević, tj. biste li ga dovršili bez njihove i HAVC-ove potpore?
- Mi smo film radili tri godine. Snimali smo dvije godine Arijaninih performansa, zatim je godinu dana otišlo na montažu i postprodukciju. Kako sam ja ovo krenula snimati paralelno sa svojim diplomskim filmom, bila sam tada još uvijek studentica na Akademiji. Mi smo jedno šest mjeseci to radili bez ikakve financijske podrške, skupljajući opremu, žicajući frendove. Nakon što sam diplomirala, prvo sam zvala Vanju Jambrović, koja mi je predavala produkciju dokumentarnog filma, i pitala je da tražim producenta za taj film jer mislim da je dobar i jer smo ga htjeli završiti.
Tu se uključio Nebojša Slijepčević, koji mi je prije predavao na fakultetu i pozvao me da dođem u Zagreb Film. Mislim da bismo ga mi dovršili i bez financijske potpore, ako bi to stvarno bila jedina opcija, pošto je cijela ekipa, kažem, šest mjeseci snimala samo zato što su vjerovali da je to nešto što je vrijedno producirati i što je vrijedno završiti. Kako bi taj film izgledao danas da nismo imali financijsku podršku, to mi je teško reći. Tako da mi je drago da je produciran od strane Zagreb Filma i da doživljava ovakav uspjeh.
Koje ste sve uvide u vezi profila molitelja stekli radeći na filmu?
– Profil molitelja je zaista raznovrstan. Kroz montažu smo često montažerka Maja i ja komentirale isto: “Da ja vidim ovog muškarca na ulici, ne bih nikad rekla da bi se molio za takve stvari”. Tako da tu ima starijih ljudi, svećenika, mlađih muškaraca, žena koje su sa strane, koje će uvijek obraniti svoje muškarce. Tu je sasvim jasna indoktrinacija od mladih nogu, gdje žene guraju svoje sinove da prolaze ispod bandera, da se mole s očevima, dok to kćerima nije dopušteno i kćeri odvajaju van, da stoje izvan ograde.
Kako komentirate da se među moliteljima u hrvatskim gradovima čuje poljski jezik?
– Poljski jezik se u hrvatskim gradovima čuje eksplicitno, ali ne samo poljski. S druge strane, mislim da, kad ljudi koji imaju tu pretpostavku da su to samo naši dečki koji se mole i da je to hrvatska molitva, kad stvarno dođu na trg i vide što se tu događa, vide da ti ljudi ne znaju hrvatski i da se ne znaju moliti, da rade greške u moljenju krunice, onda im postaje sasvim jasan i politički spektar tih molitvi. I mislim da se tako zapravo pravi vjernici u Hrvatskoj distanciraju od takvih ideja i od javnih molitvi.
U Poljskoj su molitelji pokušavali utjecati na izbore. Mislite li da je nešto tako moguće i u Hrvatskoj ili će molitelji ostati na margini?
– Mislim da su molitelji to pokušali u Hrvatskoj. Oni su se pojavili godinu dana prije superizborne godine, s naizgled marginalnom i bezazlenom molitvom. Ali na tim skupovima sudjeluje Vice John Batarelo, predsjednik udruge Vigilare u Hrvatskoj, a viđen je ondje i Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac. Tako da se tu okupljaju politički, nažalost, u Hrvatskoj utjecajne osobe. Imamo Poljsku kao polaznu točku koju možemo uspoređivati i vidjeti koliko je jak njihov utjecaj, apsolutno mislim da im je to bio cilj.
Ali trenutno se nadam i vjerujem da u Hrvatskoj takvo nešto ipak nije moguće. Ono gdje su poljske aktivistice pogriješile je u tom ignoriranju. One su molitelje ignorirale, dok u Hrvatskoj, prvenstveno s Arijanom, postoji ta kontra koja je smislena, koja objašnjava ljudima što se tu događa i zašto i koja, vjerujem, ne dopušta njima da stvore toliki utjecaj. Vjerujem da Hrvatska ipak jest progresivna zemlja koja ne bi dopustila scenarij koji se dogodio u Poljskoj.
Jačanje ultradesnice
Strahujete li od još većeg rasta ultrakatoličke struje, tj. jačanja nacionalizma i desnice u Hrvatskoj?
– Strahujem zato što mu na neki način i svjedočim. Vidimo što se događalo prošlo ljeto s napadima na Melitu Vrsaljko u Benkovcu, potom na koncertima Marka Perkovića Thompsona... Tako da me, s jedne strane, strah zato što vidim da se to događa. Radim i kao novinarka i nekako sam "umočena" u taj svijet, ali to se ne događa samo u Hrvatskoj, to se događa u cijeloj Europi i u cijelom svijetu. Tako da je to nekakav svjetski val s kojim se svi moramo boriti i za koji moramo vidjeti kako će se riješiti. U Hrvatskoj je to ipak malo specifičnije zbog konteksta rata, gdje se ljudi lakše hvataju na nacionalizam i na te ultrakatoličke struje, ali vjerujem da kontra postoji i da se možemo boriti.
Zanimljivo je da kao centralni događaj filma koji dovodi u pitanje ženska prava i rodnu ravnopravnost postavljate onaj iz Splita, kad je lokalna policija zabranila Arijani održavanje performansa štiteći molitelje, a jedan od njih je umjetnicu napao i ozlijedio...
– Događaj u Splitu je bio stvarno jako traumatičan. Lokalna policija je sasvim štitila molitelje. Osim Arijane, bila je napadnuta i moja snimateljica, koju je jedan od molitelja podigao i praktički bacio niz stepenice Peristila. Policija je to sve gledala, pokušala pregovarati s Arijanom da ipak ne radi performans za koji je imala sve dozvole. Mi smo nakon toga pustili snimke u javnost i dva policajca su dobila šest mjeseci suspenzije sa svojih radnih mjesta.
Međutim, sljedeći put kada je Arijana otišla u Split, sedam muškaraca branilo joj je prolaz kroz prostor u kojem se mole, iako su Udruga Domino i ona zakonskim putem zakupili cijeli Peristil. Ona je nakon te interakcije s moliteljima, tijekom koje su joj oni fizički branili prolaz i napali je, dobila trzajnu ozljedu vrata. Mislim da je to savršen prikaz na koji način sustav ne tretira dovoljno ozbiljno nasilje nad ženama i gdje se sasvim otvoreno podržavaju ti muškarci.
Tu je i incident kad je jedan od molitelja gazio ruže, simbol femicida, koje je postavila Arijana...
– Zapravo sam malo zahvalna na incidentu kada je molitelj gazio ruže jer vjerujem da je to ljudima pokazalo koji profil ljudi se zapravo moli. Tada smo imali stvarno užasan broj femicida koji se nastavlja, i taj simbol ruža koji je pregazio jedan čovjek, koji bi se navodno trebao mirno moliti, učinio je da javnost stvarno shvati koje su njihove namjere. Vjerujem da se veliki broj ljudi tu okrenuo i počeo preispitivati što se zapravo događa na trgovima. Na kraju dana, sama udruga “Muževni budite” se ogradila od tog incidenta, iako je taj muškarac sasvim jasno došao iz njihovih redova.
Živjeli ste neko vrijeme u Bruxellesu. Koliko se Hrvatska bolje vidi iz Bruxellesa?
– Ja sam stažirala u Bruxellesu u Europskom parlamentu kao audiovizualna novinarka pet mjeseci. Definitivno bitno iskustvo meni za karijeru, drugi pogled na rad i kako to funkcionira u jednoj institucionalnoj redakciji. Nažalost ili na sreću počela sam vjerovati u sve one parole: da se naše obrazovanje podcjenjuje, da se mi sami podcjenjujemo i da možemo vani raditi velike stvari. Nažalost, ti neki stereotipi o nama, ljudima s Balkana, još uvijek su živi i još uvijek jako osjetni. Tako da, koliko god mi je to bilo odlično iskustvo, s druge strane sam prvi put osjetila stvarno kako Europa gleda na nas i koliko nas još uvijek vidi kao nazadnu zemlju, naspram onoga koliko zapravo vrijedimo, koliko smo obrazovani i koje su sve naše kvalitete.
Redateljica, novinarka, aktivistica. Što ste ponajprije i kako odvajate sve to, tj. povlačite granice?
- Ja uvijek kažem da sam ja prvenstveno novinarka, zatim redateljica, a da nisam aktivistica. Novinarstvo je, koliko god zvučalo kao klišej, moja prva ljubav. Završila sam preddiplomski studij novinarstva, radim u novinarstvu i to je nešto s čime stvarno vjerujem da mogu promijeniti svijet i gdje stvarno vidim najbržu reakciju.
S druge strane, kao redateljica ponovo se bavim društveno bitnim temama, ali to radim kroz umjetnost i to je nekakav sasvim drugačiji medij, sasvim drugačiji pristup temi, ali vjerujem da se odlično komplementira uz novinarstvo. A aktivisticom se ne smatram zato što mislim da jednostavno ne radim dovoljno u tom polju i to mi zvuči kao preveliki naziv za ono što sam dosad napravila. Pogotovo jer imam osjećaj da smo prosvjede na Akademiji napravile iz neke nužnosti i očaja da se stvari promijene, jer smo prije toga probale sve druge načine.
Možete li živjeti (samo) od režije u Hrvatskoj?
- Ne mogu. Ja sam za ovaj film, koji smo radili tri godine, dobila honorar od 6000 eura, prije poreza. Ako mi netko može objasniti kako može živjeti sa 6000 eura tri godine, evo, zanima me odgovor na to pitanje. Da bih mogla preživjeti, trebala bih dobiti novi projekt na svakom novom HAVC natječaju. Pričam da hoću živjeti samo od dokumentarnog filma. Tako da samo od režije u Hrvatskoj apsolutno ne mogu živjeti.
Kad ste se odlučili baviti društveno relevantnim temama? Koliko je vas je usmjerio studij novinarstva?
- Studij novinarstva je definitivno jako oblikovao način na koji biram teme za svoje dokumentarne filmove. Mislim da mi je bio od velike pomoći na samom diplomskom studiju dokumentarnog filma, jer sam mogla sama raditi svoj ”research”, znala sam koga nazvati, kada nazvati, kako, znala sam pronaći temu u svemu što bi mi bacili i, možda najbitnije, znala sam kako komunicirati s ljudima.
Jednom kad napravite 50 anketa ljudi na trgu za televiziju, nemate nikakav problem prići nekome i pričati, pogotovo ako radite film. Tako da mi je studij novinarstva pomogao u čistom tehničkom, zanatskom smislu. Isto tako, kao novinarka sam, kao i svi novinari, vjerujem, užasno sam umočena u to što se trenutno događa u Hrvatskoj, a i u svijetu, te me jednostavno inspirira da pronalazim teme za koje osjetim da se ne mogu dovoljno dobro izraziti samo kroz novinarstvo.
A obitelj? Vaša mama je vodila sindikat u bolnici, a otac je branitelj...
– Obitelj je jako, naravno, oblikovala moju osobnost. Moja mama je vodila sindikat u bolnici, otac mi je branitelj, dragovoljac i ratni vojni invalid. Forsirali su moju sestru i mene da nikad ne damo na sebe, da budemo snažne, da se moramo boriti za stvari, da stojimo iza onoga što govorimo, da ne damo nikome na nas, nikad, pogotovo ne muškarcima. Tako da me obitelj, ja mislim, izrodila u ovu prgavu osobu, dosta tvrdoglavu, koja jesam danas. Znam da nam je otac uvijek govorio: “Samo budite bezobrazne, ne dajte da vas nitko maltretira i vjerujte u sebe”. I to je nešto što me jako oblikovalo kao osobu i što mi daje samopouzdanje da se danas bavim temama kojima se bavim.
Diskriminacija žena
Jedna ste od predvodnica “Me Too” pokreta u Hrvatskoj. Kako gledate na taj pokret danas u Hrvatskoj i svijetu, s odmakom vremena? Imate li dojam da se ne spominje toliko kao do prije nekoliko godina?
– MeToo pokret u Hrvatskoj i u svijetu dosta je zamro i vratio se na marginu. Ono što jesmo postigli, barem u Hrvatskoj, jest ta neka svijest o problemu i rekla bih da je to nulti korak da bismo ga uopće počeli rješavati. Gledala sam intervjue s više svjetskih glumica u kojima govore da je i na svjetskim filmskim setovima zapravo isto kao i prije MeToo pokreta, ali onda imamo u Francuskoj slučaj Gisel Pelicot, koja je napravila ogromnu stvar.
Što se tiče Hrvatske i naše zajednice, ja sam duboko razočarana Društvom hrvatskih filmskih redatelja na njihovu reakciju na Dalibora Matanića, koji je bio prvi veliki “cancel” MeToo slučaj, a on je zapravo samo vrh ledenjaka i tu je niz struktura koje su njega održavale, koje održavaju druge zlostavljače na moći i to je nešto što traži generacije i godine da se riješi. Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu, rekla bih, ostala je na istom položaju, ako ne i na gorem. Isti ljudi rade. Znam da postoji nekoliko ljudi koji pokušavaju napraviti neku promjenu, ali ako nema sustavne podrške, to je nažalost jako teško. Vidim nekakav uspjeh u tome što se barem otvorila rasprava i što je barem javnost svjesna, barem na maloj razini, što se događa na Akademiji u Zagrebu, ali i na Akademiji u Osijeku, što smo mogli vidjeti kroz primjer Domagoja Mrkonjića.
Vaš diplomski dokumentarni film “I tako još jedna” bavio se zlostavljanjem u filmskoj industriji, a organizirali ste i prosvjed na ADU-u zbog seksualnog uznemiravanja studentica...
– Jako sam ponosna na svoj diplomski film. Mislim da je imao lijep festivalski život, ali najdraži dio prikazivanja bio je kad smo održali projekcije filma na fakultetima, uz popratne razgovore o zlostavljanju na sveučilištima. Na taj dio distribucije filma sam stvarno ponosna i mislim da smo napravili veliku stvar. A što se tiče zlostavljanja u filmskoj industriji, tu nažalost ne vidim pomak, osim što bih rekla da se neki ljudi ipak malo više paze jer znaju da ima ljudi koji se usude progovoriti.
Jeste li i sami doživjeli uznemiravanje ili neku diskriminaciju?
– Ja sam od početka studija dokumentarnog filma doživjela diskriminaciju zato što sam žena. Svi moji profesori bili su muškarci i ja sam često bila jedina žena u prostoriji. Na ispitu su se komentirale stvari poput pitanja o mom seksualnom životu. Nismo gledali ženske autorice. Odgovor na to zašto ne gledamo ženske redateljice bio je da žene nisu stigle napraviti dovoljno dobrih filmova jer im nije bilo dopušteno raditi filmove, pa onda nemamo baš što ni gledati od autorica.
I mislim da me to oblikovalo da se borim još više i da pokušam otvoriti vrata budućim generacijama redateljica. Zapravo, moje kolegice koje su završile Akademiju, koje su bile uključene u prosvjede, rade isto i mogu reći da se stvorila zajednica žena koja pokušava nešto promijeniti. Ali filmska zajednica u Hrvatskoj je mala, duboko patrijarhalna i to se u njoj apsolutno osjeti. To su većinom muškarci koji se vrte oko gotovo istih tema i zapravo se veselim da dođe nova generacija koja ima nešto novo reći i koja će pokušati razbiti tu zajednicu.
Jesu li film i prosvjed promijenili stvari, odnosno mogu li?
– Smatram da film i prosvjed mogu promijeniti stvari. Mislim da je prosvjed promijenio neke stvari na Akademiji, da barem Ozren Prohić više nije u kontaktu sa studentima. Mislim da je to minimalno što smo uspjeli pomaknuti. Vjerujem da se i kroz film i kroz prosvjede mogu promijeniti stvari, jer da ne vjerujem u to, ne bih imala karijeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....