‘Srbi se stalno iseljavaju iz Imotske krajine. I strah ih se vratiti doma‘

Lavovski je posao obavio umirovljeni diplomirani ekonomist Božidar Simić. Nakon što je u duetu s Filipom Škiljanom objavio impozantno djelo o povijesti Srba u Cetinskoj krajini, s istim se marom bacio na ne manje izazovnu temu vezanu za pravoslavni živalj koji se u Dalmaciju doselio prije tri stoljeća. Riječ je o knjizi "Srbi u Imotskoj krajini". Iako po profesiji nije povjesničar, Simić je prikupljanju građe pristupio izuzetno predano radeći više od četiri godine i po desetak sati dnevno.

Kad su se Srbi doselili u Imotski i okolna sela? Jesu li bili svjesni nacionalne pripadnosti?

- Srbi su se u Imotsku krajinu doselili osam dana nakon Uskrsa 1719. godine. Planski su naseljeni. Bili su podijeljeni u četiri serdarije koje su bile brojčano manje nego hrvatske, ali s određenim povlasticama koje se mogu obrazložiti njihovim ranijim vojnim iskustvima stečenim u ratovima u Hercegovini gdje su bili pripadnici vrlo pokretnih seoskih četa koje su se tokom Morejskog i Malog rata borile na strani Venecije protiv Osmanlija.

U novom kraju u prvih stotinjak godina življenja u svojim serdarijama i banderijama zadržali su svoje organizacijsko ustrojstvo i rukovodno nazivlje kao serdari, kapetani, kneževi, harambaše, alfiri, glavari i anciani. Posljednji serdar iz ove zajednice umro je dvadesetih godina 19. stoljeća i s njim je i formalno prestajalo postojati ono malo samouprave što je u početku bilo i s vremenom se smanjivalo.

Iako ih se u ondašnjim dokumentima najčešće naziva pripadnicima istočne vjere, ponekad šizmaticima, postoje i dokumenti u kojima im se vjera povezuje s nacionalnim, pa se tako u jednom mletačkom spisu iz sredine 18. stoljeća za serdara Kadijevića kaže da je serdar momaka srpske vjere ili „rito Servianno“. Međutim, dok nije došlo do jasnog izjašnjavanja nacionalnosti po knjigama, ljude u tom kraju kao i drugdje tretiralo se kao pravoslavce i katolike.

Pa su ih Mleci preselili zapadnije na područje Imotske krajine?

- Teritorije koje su ratovima osvajali gubili su prvo Karlovačkim, a zatim i Požarevačkim mirom pa su tako stalno napuštali taj kraj. Dio naroda s Popova i Zubaca koji nije poslije zadnjeg mirovnog sporazuma htio ostati na otomanskom području naselio se u Boku, u okolicu Herceg Novog, gdje nije bilo dovoljno zemlje za sve pridošlice pa se je moralo naći novo područje naseljavanja. Providur Mocenigo nije zaboravio stare saveznike i u dogovoru s arhimandritom Stefanom Ljubibratićem koji je imao veliki utjecaj na nezadovoljne narodne vođe osigurao im je novo područje za naseljavanje s dostatnim količinama zemlje.

{embed_photo}1640140{/embed_photo}

Prvo u Imotskom naseljavaju napuštene kuće iz kojih su iselili muslimani?

- Ne samo grad Imotski, nego i sela, i to ovisno o tome odakle ih se naseljavalo. Na primjer, 24 obitelji s ukupno 180 članova sa Zubaca serdar Kuzman Danilović naselio je u Crnogorce, a svi ostali doseljenici iz raznih mjesta oko Popova polja bili su naseljeni u Postranje, Proložac, Nebriževac, Kamenmost, Zmijavce, Ravne Njive, Glavinu i Imotski. Po popisu iz 1701., po turskom defteru, u Imotskom je bila 101 kuća. Po katastru iz 1725., u Imotski su se naselile 44 pravoslavne obitelji.

Njihovim doseljenjem jedan je dio stanovnika konvertirao na, u tom prostoru, većinsku katoličku vjeru, kao što su, primjerice, u mjestima gdje su pojedinačno živjeli ili bili malobrojniji, katolici u Popovu polju prelazili na pravoslavlje. To je bilo primjetno u Makarskom primorju. Kako je taj zbjeg išao prema Imotskoj krajini, oni koji su ostajali u primorskim mjestima vrlo brzo su primili rimokatoličku vjeru. Kad bi ih kaluđeri kasnije posjetili, da bi ih "vratili" u staru vjeru, oni bi ih potjerali s kućnog praga.

Zašto su se prevjeravali? Zbog ženidbe, udaje ili privilegija?

- Nikako zbog ženidbe, nego im je to očito ulijevalo neku vrstu sigurnosti jer je mjesto bilo većinsko katoličko i kao takvo se branilo od napada sa strane. Bio je čest slučaj da svi oni koji bi se doselili u neko mjesto kao manja grupacija preuzimaju većinsku konfesiju. Tamo gdje su živjeli pretežno katolici rijetko bi se našla i jedna jedina pravoslavna obitelj, jer bi u tom slučaju vrlo brzo prešla na katoličku vjeru. U Makarskom primorju taj je proces bio vrlo brz: godinu - dvije dana.

Zna li se točan broj ljudi koji je naselio Imotsku krajinu i Makarsko primorje?

- Ovisno o izvoru, providur Diedo 1722. tvrdi da je došlo 160 obitelji, dok se u drugom aktu koji egzistira od sredine devetnaestog stoljeća - a koji je radio prota Spiridon Margetić, a preuzima Milaš u Pravoslavnoj Dalmaciji kojeg pak kasnije citira Ante Ujević u djelu "Imotska krajina" - kaže da je došlo oko 180 obitelji.

U srpskoj historiografiji spominje se brojka od 1400 doseljenih, dok je biskup Bjanković tvrdio da ih je došlo tisuću, što bi, uspoređujući ih s rimokatoličkim stanovništvom u tom kraju, bilo u omjeru jedan prema deset. Fra Vjeko Vrčić u "Plemenima Imotske krajine" preuzima Bjankovićev podatak od "1000 čeljadi“. Renomirani povjesničar Stanojević veli da je Imotska krajina tada imala oko 5409 stanovnika, a na pravoslavne je otpadalo oko tisuću.

Jesu li bili dobrodošli?

- Ne, zato što su došli kao brojčano jaka formacija, a da bi poslužili ostvarivanju vojnih ciljeva Mletačke Republike, odnosno očuvanju granice s Otomanskom Carevinom i kao takvi su dobili dobru zemlju. Kako je na teren na kojem su živjeli isključivo katolici došla jedna nova vjerska grupacija, određeni svećenici nisu najbolje prihvatili taj dolazak. Zajednica je bila dosta homogena i održala se u jednom vrlo kompaktnom sastavu. Nije bilo puno miješanih brakova, a i oni koji su se dogodili nisu utjecali na prevjeravanje.

Je li bilo kakvih razmirica između dviju kršćanskih crkava?

- Ne može se govoriti toliko o rivalitetu između crkava, koliko između samih pojedinaca iz tih dviju crkava. Prvi zapisani rivaliteti vezani su uz hajduka Bušića. On je ušao u hajdučku grupu Stanislava Sočivice, najpoznatijeg hajduka u Dalmaciji, pravoslavca. Kasnije, kao okretan, sposoban hajduk, Bušić preuzima vodstvo tih grupa te u jednome momentu postaje izrazito nesklon toj pravoslavnoj zajednici, iako je najviše proganjao muslimane.

Pljačkajući karavane ubijao je i rimokatolike, ali i petnaest pravoslavaca. Pod njegovim je pritiskom došlo do određenih prevjeravanja. Zna se za Vlajčiće, Čelane iz Ciste, a poznata je priča i o njegovu pritisku na braću Čelare iz Sviba, gdje je jedan hajduk, čiji se otac ranije prevjerio, spasio jednog od braće Čelara da ga ne ubiju. Uglavnom, prelazak iz jedne konfesije u drugu bio je u to vrijeme dosta čest pa neki dokumenti navode i tri obitelji iz Sviba, zatim neke obitelji iz Strizirepa i Novih Sela.

Javljaju li se zato kod Hrvata i Srba u Imotskoj krajini ista ili slična prezimena?

- Ne možemo to tvrditi sto posto, međutim, može se sumnjati u određene procese. U Makarskom primorju i Imotskoj krajini puno je istih ili sličnih prezimena kod rimokatolika i pravoslavnih, što je rijetkost u drugim područjima. Merčepi, Gudelji, Todorići, Šuškovići, Nemanjići...

Kasnije se s vremenom prezimena mijenjaju u druga pa se iskonska prezimena pomalo gube. Taj vjerski odnos koji je hajduk Bušić svojim činima bio potaknuo zabrinuo je fratra iz Makarske koji piše: "Jadni rkači, pogiboše ni krivi ni dužni." Znači, svećenici su imali senzibilitet prema svojim kršćanskim susjedima i nisu odobravali Bušićeve aktivnosti, što je vrlo bitna činjenica. Dakle, i u takvim događajima netko iz rivalske konfesije prepoznaje nepravdu.

Bušić je nesporno bio sposoban hajduk i pitanje je što je njega u tom trenutku nagnalo da se okrene protiv pravoslavaca iz čije je on grupacije, pod vodstvom Sočivice, i sam potekao. On je imao traumu iz mladosti. Naime, rano je ostao bez oca, a kad je beg iz Hercegovine odakle potječe Bušić spoznao da je on u dobrim odnosima sa Sočivicom, pobratio je s njim sina da zaštiti svoje imanje od njegovih napada.

No, pobratimstvo njegova sina i Bušića nije mu pomoglo, jer je begov sin izdao Bušića pa ga umalo nisu ubili. Od tada Bušić ima otklon prema muslimanima, a što se pravoslavaca tiče, navodno je netko od njih prevario Bušića u trgovini. Tako je kad bi presretao karavane, od onih koji bi rekli da su rkači, kako se tada nazivalo pravoslavce, tražio da izmole Očenaš. Kako je Bušić bio vjerski potkovan, one koji nisu znali moliti podcjenjivao je i nerijetko ubio.

Jesu li se od tih hajdučkih zemana odnosi između dviju zajednica primirili?

- Da, čak su u devetnaestom stoljeću zajedno sudjelovali u hajdučiji kao Jovo Kadijević i Andrijica Šimić, tako da nikakvih ekscesa nije bilo do velikih svjetskih ratova. U Prvom svjetskom ratu jedan dio srpskih uglednika bio je praćen od strane austrijskih žbira, ali su se zato s njima družili ugledni Hrvati - liječnici, gradonačelnik, odvjetnici, koji su ih tako zaštitili.

Kako su tekle migracije srpskog življa iz Imotske krajine?

- One su na djelu od samog dolaska pravoslavnog življa u Imotsku krajinu, jer od svih koji su tu stigli 1719. godine nisu svi ostali. Neki su se nakon godinu-dvije vratili natrag ili krenuli dalje po Dalmaciji. To je jasno vidljivo po popisu zemalja koje su im bile dodijeljene, a vrlo brzo su promijenile vlasnike. Bilo je primjera da iseljavaju čitave obitelji, ali i onih kad muž umre ili pogine, žena ostane sama, i ona se vrati tamo odakle je došla, pa mletačke vlasti zemlju koja im je bila dodijeljena daju drugome. To je bio prvi val migracija.

U drugom valu ulaznih migracija pravoslavnog stanovništva, od Trebinja, Mostara i Boke u Imotski, dolaze mahom trgovci i zanatlije. Oni se naseljavaju u Imotskom jer je tranzitno mjesto prema Mostaru s jedne i Makarskoj s druge strane. Naime, u Makarskoj je bila "skela", carina, za tursku robu, a Imotski je bio mjesto na razmeđu tih puteva. Tu su trgovci vidjeli svoju šansu. Jedan je odlazio u Makarsku, a drugi su se odatle vraćali.

To je bio slučaj s poznatom trgovačkom obitelji Margetić koja je prvo iz Mostara stigla u Makarsku, da bi 1803. godine došla u Imotski i tu počela razvijati svoj trgovački posao s robom na veliko. Trgovali su tako s Bosnom, Splitom i Makarskom. Ulazne migracije odvijaju se u drugoj polovini osamnaestog stoljeća i izrazito su se pojačale dvadesetih i tridesetih godina devetnaestog stoljeća. Tada u Imotski dolaze zanatlije: puškari, zlatari, oružari..., koji tu razvijaju posao.

Migratorna kretanja su bila jako izražena u drugoj polovini devetnaestog stoljeća pa se povećava i broj iseljenika u Ameriku. Poslije Prvog svjetskog rata, u novoj državnoj tvorevini planski se naseljavaju pojedina područja. Tako dio ove populacije, koja je bila i dobrovoljačka, odlazi u kolonizaciju u istočnu Slavoniju i Srijem na imanja velikaških obitelji Eltz, Kuen – Belasi i Pejačević. Dio odlazi u Bačku, Banat, Srbiju i jugoistočnu Bosnu.

Smanjuje li se broj pravoslavnog življa u Imotskoj krajini?

- Stalno. To je vječiti proces iseljavanja. Oni su samo jednom dosegli brojku koju su imali doseljavanjem, a to je uoči Drugog svjetskog rata. Bilo ih je oko 1500. Za vrijeme tog rata bilo je puno civilnih žrtava i poginulih pripadnika partizanskih jedinica srpske nacionalnosti. Nakon toga slijedi kolonizacija. Jedan dio ljudi odlazi put Vojvodine, drugi u Slavoniju.

Interesantno je koliko su ti Imoćani voljeli svoj kraj, jer je na popisu obitelji koje su otišle iz 1946. vidljivo da su se mnoge vratile. Što im nije odgovoralo - ne znam. Očito je jedan dio starijih ljudi bio vezan za svoj kraj, za svoj vinograd u Glavini ili Nebriževcima.

Kako je tekao vjerski život imotskih pravoslavaca tijekom tristo godina?

- Imotski je jedno vrijeme imao status jednog od pet protoprezviterata Pravoslavne crkve u Dalmaciji. Obuhvaćao je prostor od Vrlike do Dubrovnika, a najjača uporišna točka mu je bila parohija u Glavini. Nju su do tridesetih godina devetnaestog stoljeća opsluživali kaluđeri iz Dragovića. Ona je bila njihova parohija. Tek kasnije dolaze mirski svećenici, od kojih je najpoznatiji bio Spiridon Margetić.

On je bio čovjek slavenske ideje; načitan, sljedbenik Vuka Karadžića, koji je držao propovijed na srpskom, a ne na staroslavenskom jeziku. Njegovoj nedjeljnoj propovijedi prisustvovali su u velikom broju i rimokatolici i pravoslavci. Njegova je riječ bila ljudima dosta bliska. Kako je to bila bogata parohija, jer je bilo puno trgovaca, popravili su staru crkvu, radili velike zidove oko svoga groblja, pa je ono postalo jedno od najljepših groblja u Imotskoj krajini.

Crkva u Glavini u posljednjem je ratu bila minirana?

- Kao većina dalmatinskih crkava u svom prvotnom obliku crkva je na svom pročelju imala preslicu sa zvonima, da bi sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz pročelje bio dozidan zvonik. Za vrijeme rata crkva je minirana, ali je popravljena.

{embed_photo}1640152{/embed_photo}

U nekoliko se navrata pisalo o Nebriževcima kao "izbrisanom" selu, no ploča s imenom mjesta nije vraćena?

- To je interesantno. Turski popis iz 1701. godine, defter, kaže da su među ostalim mjestima u Imotskoj krajini bila sela Crnogorci i Nebriža, što ukazuje da to nema nikakve veze s doseljenicima koji su došli osamnaest godina poslije. Znači, to su toponimi ovog kraja zatečeni naseljavanjem tih ljudi. Povijesna je nepravda prema ovoj zemlji i historiji, i toponimima koji postoje, da ih netko svojim odlukama briše. Kome smeta ime Nebriževci? Neki ljudi čim se spomene Nebriževac, imaju strahovit otpor prema tome. Zašto?

To je naziv u Republici Hrvatskoj star više od tristo godina i koji je postojao prije doseljenja tih ljudi i ne može se u tom smislu povezivati s njima. Znači Srbi koji su se naselili u ova dva mjesta i u kojima su u početku bili jedino stanovništvo zatekli su na ovom prostoru ta dva naziva mjesta u koja su se naselili pa su, na primjer, neke tvrdnje iz nekih ranijih radova i knjiga da se naziv mjesta Crnogorci može povezivati s porijeklom naroda naseljenog u to selo netočne jer je ova populacija s hercegovačkih Zubaca. No, je li bilo nekih ranijih seoba s tog prostora i koje su vezane za to ime, to ne možemo tvrditi.

Što se toponima tiče, vrijeme je da ih netko zaštiti kao dio naše baštine, a ne da budu plodom političkih grupacija koje žele brisanjem imena izbrisati i dio povijesti toga kraja. Tako se nanovo otvaraju stare rane. Odnosi između Hrvata i Srba u Imotskoj krajini su danas u okviru mogućnosti koje su dopustili vrijeme i događaji. Korektni su. Svi se sjećamo poslijeratnih godina i razrušenih kuća. Podbablje i Nebriževci doživjeli su tešku sudbinu miniranja i oštećivanja kuća čiju smo obnovu naposljetku svi mi poslije platili.

{embed_photo}1643444{/embed_photo}

Jako se malo izbjeglih Srba vratilo na svoja ognjišta?

- Strah je u pitanju. To područje Imotskog nije bilo zahvaćeno ratom. I to je jedno specifično područje o kojemu možemo govoriti u kontekstu "ratnih posljedica u neratnom području". Drago mi je što je u mojoj knjizi u tom smislu suvremenik tih događaja novinar Saša Kosanović, rođeni Imoćanin, napisao svoje viđenje te situacije koja boli iz srca.

Naime, ljudi ni krivi ni dužni, snosili su posljedice zbog onoga što je učinio netko drugi, na nekom drugom području. U onom trenutku kad ljudi gube vjeru u tebe, a netko tko je kritična masa te ne može zaštititi, jer si manjina, i to u tom trenutku "nepoželjna manjina", onda je to problem.

A pobuna se događala daleko od Imotskog?

- Da. Ona nije imala veze s Imotskom krajinom, a ljudi su snosili posljedice tipa otkazi, potpisivanje izjava lojalnosti, rušenje kuća, miniranja... Tad je ubijen i jedan žitelj Nebriževaca, a počinitelj nikad nije pronađen.

Napisali ste da su za vrijeme Drugog svjetskog rata srećom izbjegnuti veći zločini?

- Teški dani za ovu zajednicu počeli su već u travnju 1941. kad je uhapšeno 29 Srba koji su predani Talijanima koji su ih internirali u Italiju. Drugi val hapšenja desio se u lipnju 1941. kad je uhapšeno još 180 muškaraca. Slijede nova hapšenja, otvara se logor kod Vukadinovića kuće u koji se dovodi ostatak populacije. Istovremeno dogodila se i Ćalina jama, kao i tragična smrt pojedinaca spašenih iz jame odvedenih u Mostar.

Svi ti tragični događaji koji su se odvili jako brzo, u samo par mjeseci, zgrozili su i svekoliku javnost i kritična masa većinskog naroda, Hrvata, i njegovih prvaka izvršila je pritisak na ustaške vlasti i zločini su prestali najmanje godinu dana. Te nesretne trenutke Talijani su htjeli vješto iskoristiti kao na nekim drugim područjima i po onoj „podijeli pa vladaj“ pridobiti Srbe protiv Hrvata, ali im to nije uspjelo. Bilo je i poslije 1943. pojedinačnih ubojstava i hapšenja a posljednji velik zločin dogodio se u listopadu 1944. godine kad je prilikom povlačenja ustaša ubijeno 8 Hrvata i 12 Srba.

Talijani i Nijemci također prave velike zločine, ubijanjem civila, bombardirnjem sela, gdje je stradalo daleko više hrvatskog stanovništva. Jak četnički odred od oko 800 pripadnika, popunjen hercegovačkim i crnogorskim četnicima, koji se pod pratnjom Talijana kretao prema Neretvi napravio je zločine po Imotskoj krajini, kad su pritom poginula 33 Hrvata, a mnoge su srpske obitelji opljačkane. Zanimljivo da su dvojica oficira prije rata radila u Imotskom, jedan je bio sreski načelnik, a dugi službenik u imotskoj duvanskoj stanici. Inače, kad govorimo o Drugom svjetskom ratu, broj civilnih žrtava među Srbima bio je veći nego broj poginulih Srba vojnika na bojišnicama u Prvom svjetskom ratu.