Ivan Marović bio je jedan od lidera Pokreta OTPOR! koji je, zajedno s oporbom udruženom u koaliciju Demokratska opozicija Srbije (DOS), odigrao ključnu ulogu u obaranju zločinačkog režima Slobodana Miloševića.
Ivana Marovića je i Vojislav Šešelj nerijetko javno prozivao zbog njegova hrvatskog podrijetla.
- Nisam hrvatskog podrijetla, nego sam, brate, Hrvat! Ja sam vam Dalmatinac iz Zagore! Moj ti je ćaća iz Korušaca kod Lećevice - ono, igra balote, kuva bakalar... Jeste, Dalmatinska zagora, Vlaji! I on se preselio u Srbiju, čisto ekonomska emigracija - kaže Marović za "Slobodnu".
Vratimo se malo u povijest, pa onda opet natrag u sadašnjost.
Nakon pobjede na izborima i obrane te pobjede na ulici 5. listopada 2000., Srbija je ušla u desetak godina vladavine demokratskih snaga, kada se bitno promijenila i upristojila, isporučila Haagu optužene za ratne zločine, izašla iz izolacije, vratila se u svijet te prestala režati na svoje susjede. Činilo se da je promjena nepovratna i da će najveća zemlja regije postati zemlja iz koje ne dolaze više bombastične vijesti za naslovnice, zemlja koja ne remeti mir i ne emitira poruke mržnje, nego koja dalje gradi bolju budućnost za svoje građane.
No, pokazalo se da nije tako. Umorni od reformi, demokracije i opterećeni ratovima i prošlošću, građani Srbije većinski su na demokratskim i slobodnim izborima vratili stare snage na vlast.
Danas u Srbiji ponovno studenti čitavu godinu dana predvode prosvjed protiv takve vlasti, a vlast unatoč svemu odolijeva.
U razgovoru vođenom nešto poslje okrugle 25. obljetnice "petooktobarskih promjena", Ivan Marović, danas predsjednik nevladine udruge Međunarodni centar za nenasilni konflikt, sa sjedištem u Washingtonu, govori eksluzivno za Slobodnu Dalmaciju o sličnostima i razlikama režima Miloševića i Aleksandra Vučića, paralelama današnjeg i studentskog prosvjeda njegova vremena, o izboru Istok-Zapad, o malignom utjecaju Rusije, stanju demokracije u svijetu i Americi u kojoj živi i radi, migracijama, opasnostima za regiju... Marović je, napomenimo još jednom, s drugim nevladinim aktivistima, političarima, studentima na ulici rušio i srušio Slobodana Miloševića.
Zašto ove godine u Srbiji nije obilježeno četvrt stoljeća od "Petog oktobra"?
- Prvo, ne bih se složio da nije. Peti listopada je vrlo obilježen u svim režimskim medijima u Srbiji kao najgori dan u povijesti: "Ništa se tako strašno nije desilo kao 5. listopada", "Nemojte slučajno ponovo praviti 5. listopada, to se nikako ne smije, to je bio najgori dan u historiji" – eto tako je obilježen. Međutim, da – nije obilježen na pravi način zato što se već 25 godina uporno laže o 5. listopada i to je počelo bilo odmah, možda već nakon godinu dana. Već tamo negdje 2001. su određeni elementi poraženog režima počeli praviti tu sliku o 5. listopada kao nečemu što su Amerikanci napravili, nečemu što "nije autentično naše, nečemu što je dovezeno izvana".
I onda kako je vrijeme prolazilo, to se samo širilo i širilo, i onda poslije 2003. i 2004. kada su bile revolucije u Gruziji i Ukrajini – takozvana Revolucija ruža u Gruziji 2003. i Narančasta revolucija u Ukrajini 2004., što su onda ljudi počeli zvati obojenim revolucijama – e, poslije toga je Kremlj, zbog svojih potreba, počeo i naš 5. listopada stavljati u to, mada 5. listopada to nije bio, naravno.
Mi koji smo bili sudionici svega toga borimo se protiv lavine laži, reinterpretacija i podmetanja, što se sve radi u svrhu obeshrabrivanja građana, kako ne bi pomislili slučajno kako se mogu samoorganizirati i uzeti vlast u svoje ruke, uzeti moć u svoje ruke, političku moć, nego kako bi nastavili sjediti, šutjeti, jer za te vlastodršce je najbolje ako su građani pasivni. Je li taj vlastodržac u Beogradu ili u Moskvi, nema veze, imaju isti interes.
Koje su sličnosti, a koje razlike između režima Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića?
- Milošević je imao jedan užasno kompleksan režim, koaliciju mnogo različitih ljudi i mnogo različitih grupa unutar te koalicije. I imali su nekoliko ciljeva: Jedan od ciljeva je bio sačuvati određene političke odnose, naravno unutar neke hijerarhije koja je uspostavljena u doba poznog socijalizma; neki su bili u tome zbog imperijalnog projekta, širenja granica i pravljenja velike Srbije; neki su bili tu zbog retradicionalizacije, a neki su bili samo zbog pljačke, otimanja i banditizama. E ti posljednji su bili okupljeni oko (Srpske) radikalne stranke (Vojislava Šešelja) - pljačka, otimanje, banditizam, povezano što s etničkim čišćenjima u Hrvatskoj i u Bosni, što s maltretiranjima po Srbiji pripadnika manjina i političkih istomišljenika, a sve u svrhu bogaćenja. Međutim, Milošević je njih držao na kratkoj uzici i nije im dopuštao puno krasti. Malo tamo u Zemunu su mogli, to što su otimali po Srijemu od Hrvata kuće i slično, ali nisu imali pristup velikoj lovi nikad.
Onda je poslije došao na vlast DOS, a oni su ostali izvan vlasti i jednostavno su poslije toliko godina ogladnjeli i bili željni plijena. Sada ti i takvi prave ovaj režim, Vučićev režim. Taj banditski dio Miloševićeva režima je sada cijeli režim. Eto to je razlika. Razlika je jednostavno to što je onaj režim bio puno kompleksniji, zato je bio sposobniji mnogo više zala napraviti jer je imao mnogo veći kapacitet. Nastao je bio na ruševinama komunističke partije, koristio je institucije Jugoslavije, zloupotrebljavao ih je – bilo privredu, ili Jugoslavensku narodnu armiju – ali je uspio uzeti nešto što je postojalo i zloupotrijebiti to, a ovaj (Vučićev) režim to ništa nema. Mali mu je kapacitet, no sve to puno groznije izgleda zato što je to danas jedna uličarska metoda.
Koja je razlika studentskog prosvjeda koji je prerastao u OTPOR! i današnjeg bunta studenata?
- Što se tiče studenata, mi smo bili počeli kao studentski protest i trajali smo četiri mjeseca, od studenog 96. do ožujka 97. Taj protest dostigao je određene uspjehe na mobiliziranju ljudi, na nekim koncesijama koje je Miloševićev režim morao dati, ali na kraju krajeva bio je neuspješan, nije uspio ozbiljno ugroziti režim i režim je već u idućih nekoliko mjeseci uspio napraviti ne samo kontraofenzivu, nego i pobjediti na izborima krajem te godine. Uspio je imati i razbijenu opoziciju i sve uz to. I u tom trenutku mi prerastamo iz protesta u pokret i tako je nastao OTPOR!.
Mi smo zapravo shvatili kako ne možemo s protestom uspjeti jer to prvo mnogo je riskantno, policija nas maltretira tamo po ulici... Drugo, jako je naporno, treba ići svaki dan na te demonstracije, dalje – zahtijeva to mnogo ljudi, a treba te ljude organizirati tijekom dužeg vremena – ne možete to završiti za tri ili četiri mjeseca. I onda mi prerastamo u pokret jer mi shvaćamo da će to trajati nekoliko godina.
Ono čega smo se mi tada bili plašili je da će opadati interes, opadati posjećenost, da će doći do zamora. I to su neke stvari s kojima se studenti sada suočavaju. I mene zanima kako njima to ide, ja to ne znam, ali to su bili naši izazovi s kojima smo mi suočavali i nama je to prerastanje u pokret, to nam je bio cilj.
Iz te osnovne razlike proizilazi još nekoliko razlika koje su više operativne. Mi smo imali puno jasniju strukturu, organizaciju, zato što smo pravili pokret. Mi smo, istina, imali kolektivno rukovodstvo, nije bio jedan lider, ali je bilo rukovodstvo. Postojala je mreža, postojali su povjerenici, koordinatori, postojali su procesi regrutacije, treninga, prihvaćanja novih članova i to se na kraju završilo kroz to da smo mi mogli najprije raditi akcije, mogli smo raditi kampanje - najvažnija je bila kampanja za izbore i tada smo izveli 70 posto (na glasovanje), tolika je bila izlaznost među mladim ljudima i generalno među ljudima je bila velika izlaznost. Poslije toga su ljudi bili spremni sudjelovati ne samo u prosvjedima, nego u blokadama i generalnom štrajku, dok nije došao 5. listopada i dok nije Milošević morao prihvatiti poraz na izborima.
Danas se studenti vrlo ustrajno ograđuju i drže podalje od srbijanske oporbe, iako im je neprijatelj zajednički. Vi to niste radili, nego ste išli skupa. Zašto?
- Mi smo zahtijevali od oporbe ujedinjenje i izlazak na izbore s jednim kandidatom. Zašto smo mi to uradili? Mi nismo razvijali našu studentsku listu tada, mi smo računali na to da je posao opozicije biti na izborima, jer oni su kao neki političari, i ono što je nama trebalo je stvaranje ujedinjenog fronta protiv Miloševića, gdje će svatko imati neku funkciju. Funkcija političara je bila izaći na te izbore. Mi nismo vjerovali oporbi, niti smo se u njih kleli. Naš je stav o oporbi tada bio sljedeći: Mi ne volimo ovu oporbu, ali nemamo vremena praviti drugu. I mi ćemo ovu oporbu iskoristiti kao alat kako bismo smijenili Miloševića. A na tim izborima 2000. kada je bio (Vojislav) Koštunica kandidat oporbe, naš stav je bio: Na ovim izborima, mi ne podupiremo Koštunicu, naš kandidat na ovim izborima je Milošević i on mora izgubiti! To je bio naš stav i naš doprinos!
Ako danas ne postoji to jedinstvu u fronti protiv Vučića, kako se sve ovo skupa može završiti?
- To je kompleksno pitanje, ne bih prognozirao kako će se to rasplesti, ali činjenica je da je Vučićev režim u stanju totalnog raspada i da je toliko neorganiziran da će pasti s vlasti ne zato što je alternativa bolja ili gora, nego zato što je bolje organizirana ili zato što je režim toliko neorganiziran, da i netko tko je sklepan može pobijediti. Ne mora biti idealna mašina. Ali, ono što je činjenica - smjenjivanje režima samo je prvi korak. Ono što mora uslijediti je promjena sistema. A za promjenu sistema je potrebna vizija i potrebna je realna politička platforma. Ja se bojim da mi ni 2000. nismo imali potpuni konsenzus oko toga.
I rascjep unutar demokratskih snaga koji je uslijedio poslije 5. listopada dijelom je zato što taj konsenzus nije postojao. Ali jest postojalo snažno krilo unutar tih snaga protiv Miloševića, koje je bilo za demokratsku i proeuropsku Srbiju, Srbiju koja će ići na Zapad i koja će fundamentalno promijeniti svoj odnos i s prošlošću, i sa susjedima, i sa Zapadom – što je bilo najvažnije u tom trenutku. To se na kraju završilo tako što smo tu gdje smo danas, dakle nije se završilo uspješno. Mi se nikada nismo integrirali u Europsku uniju, mada smo krenuli bili u taj proces. Međutim, taj projekt jest postojao i on je bio vrlo bitan dio koalicije za Peti listopada.
Nije bio jedini, bilo je tu i drugih, ali je bio bitan dio. I uspio je u prvom trenutku okupiti se oko Zorana Đinđića kao premijera i poslije je i dalje opstao i nastavljao sudjelovati u tom političkom životu. Postoji li to sada? Ja nisam siguran.
Izgledalo mi je na početku ovoga da postoji, no sada je to malo manje vidljivo, takvo jedno krilo. Sada uz grupaciju koja misli kako je Srbiji mjesto na Zapadu imamo još dvije grupacije: jednu koja misli kako je Srbiji mjesto na Istoku, s Rusima, i jednu koja misli kako ćemo negdje sami nešto uraditi, da nismo ni na Istoku, ni na Zapadu, ni s Rusima, ni s Europom i tako dalje, nego mi sami.
Studenti su danas ideološki vrlo heterogeni. Neki su vozili bicikle za Brussels i Strasbourg i obraćali se institucijama EU, neki nose rusku ikonu Isusa, neki su otvoreno za Rusiju, neki bi da Srbija ide sama, proteruju EU zastavu sa prosvjeda... Može li tako homogena skupina srušiti ovakav režim?
- Hajmo se prvo baviti ovima što bi s Rusima i što su za Ruse: Ti što su za Ruse će i prije ili kasnije završiti s Vučićem. Znači, oni ako i sad imaju neke nesuglasice ili im se nešto ne sviđa Vučić, na kraju će biti s Vučićem, to je gotovo i Vučić će na kraju biti s Rusima, to smo vidjeli na primjeru Janukoviča (Viktora, bivšeg proruskog predsjednika Ukrajine) i mnogih drugih. Ta ekipa će morati tamo završiti. I tu nema nikakve nade o nekakvim reformama, poštovanju institucija, nekom boljitku, taj put na istok vodi do Urala i završiš na kraju u Sibiru i to je to.
E sad, postoje ovi koji su za to da radimo nešto mi sami. To je vrlo plemenito i vrlo vrijedno poštovanja, osjećanje kako možeš sam sa svojim kapacitetima nešto izgraditi. No to tako ne ide. Realnost nam jednostavno govori kako ćemo to morati uraditi u okviru nekog vanjsko-političkog kursa, odnosno jedino što sad imamo je zapadni, proeuropski kurs, a to nije bez određenih koncesija, bez određenih kompromisa koje mi moramo napraviti. Dakle, neće sve biti kako mi hoćemo, nego ćemo morati i neke žrtve napraviti u tom pravcu. Ali, onda tu čovjek uradi kalkulaciju - evo to gubim, to dobijem i na kraju kad podvučem crtu saldo je takav da mi to trebamo uraditi.
Za sada ja mislim da su najviđeniji ili najviše se u medijima primjećuju ovi koji vode taj srednji put, taj “ni na Istok, ni na Zapad, mi sami”. Postojala je i u Jugoslaviji ta tradicija tog trećeg puta, mi smo bili nesvrstani, mada malo više na retoričkom planu, jer kad se gleda tko je nama davao pare i tko nam je davao sigurnosne garancije, to je bio više Zapad nego Istok, ali retorički jesmo mi bili nesvrstani, kao Jugoslavija, i poslije toga je bila i ta nesretna neutralnost poslije pada Miloševića koja je propagirana, tako da mi taj treći put već neko vrijeme guramo, ne bi to bilo ništa novo. Ali ja ne vidim kako mi to možemo.
Stoje li onda tumačenja da je taj "treći put" zapravo drugo ime za Rusiju i Istok?
- Toga ima i ovdje u Americi, kada neko izađe i kaže nešto – to su obično ovi online ratnici – to ovdje zovu “dog whistle” (zviždaljka za pse, nečujna za ljude), znači ti ne kažeš to stvarno tako, nego kažeš nešto drugo, ali svi znaju da to u stvari nije to, nego je nešto drugo (smijeh). Zašto oni to rade? Zato što se plaše kazati što stvarno hoće. I ti proruski “ratnici” – dosta njih ima, koji se plaše – oni znaju da bi ustvari, kada bi ljudi malo stavili prst na čelo, rekli bi “brate, koja Rusija, nisam poludio, to je katastrofa”. I onda oni ne smiju reći pošteno, nego kao, naš put, mi nećemo ni ovo ni ono, a u stvari, to je taj neki... ja ne znam kako bih to nazvao, to je neko šibicarsko shvaćanje politike i samo govori koliko su oni u stvari nepošteni, da neće da izaći i reći “evo, za to smo i to je to!”
I to nije to od jučer. Mi imamo tu šibicarsku struju u politici već duže vrijeme. Ona govori o toj jednoj eliti koja nije nikada bila spremna preuzeti lidersku poziciju i izaći i reći “to je tako”. Uvijek neko drugi kriv.
Kako je proruski narativ tako pustio korenje u Srbiji? Kako se iz toga izlazi?
- Ja mislim da je ta rusofilija posljedica ispiranja mozga kroz medije, ali ne samo kroz medije ove tradicionalne – iako dosta baš tradicionalnih medija u Srbiji sviraju u ruske balalajke – nego i ovi novi mediji, online mediji, digitalni mediji, društvene mreže i ostalo – su pod velikim pritiskom. Postoji ta tradicija u ruskoj vanjskoj politici, tog podrivanja raznih drugih zemalja. Ako gledamo unazad, Ohrana (Odjel za zaštitu javne sigurnosti i poretka) je pravila falsifikat Protokoli cionskih mudraca, to je prije više od sto godina. Dakle, to su baš stare metode, oni to rade i sada, samo malo drugačije. Kada bi to nestalo, recimo, da se neki kabel presiječe ili slično, to bi bila već kvalitativna promjena.
Ali ja bih rekao da postoje tu i neke lokalne frustracije koje ta ruska propaganda eksploatira. To u svakoj zemlji, to nije samo u Srbiji. U drugim zemljama, recimo, eksploatiraju frustracije oko migracija. I to je jedna od velikih bolnih točaka. U stvari što je problem s tim migracijama? Problem nije u tome što ti ljudi uopće dolaze, to nije osnovno pitanje, osnovno pitanje je zašto je lokalno stanovništvo u demografskoj apokalipsi. I to nije od jučer! I ti gradovi se pune što iz drugih zemalja, što iz manjih gradova te iste zemlje. I ti manji gradovi u tim istim zemljama se prazne i umiru. I to je osobni problem. Onda ćemo ići u srž ovog ekonomskog problema i zašto je do toga došlo. Ali, Rusi naravno vole napraviti od toga, neki sukob i podgrijavaju situaciju.
Što je to što Rusi podgrijavaju u Srbiji?
- U Srbiji postoji ekonomska anksioznosti i frustracije zbog ekonomske situacije, ali postoji i sve ono što se dešavalo 90-ih godina i uloga Srbije u raspadu Jugoslavije koja uopće nije bila pozitivna, čak naprotiv – Milošević je zapravo bio glavni faktor koji je doveo do toga da taj raspad bude tako krvav. Međutim, Srbija je iz toga izašla onako nedefinirano – tko smo, što smo, gdje smo – i to rađa određene frustracije i sada Rusi manipuliraju i tim frustracijama. To je nešto što nije napravljeno u Kremlju, to je lokalno i za to je potreban neki malo duži period da prođe, da se ljudi malo opamete i shvate što nam je činiti da se ne samo Srbija kao zemlja, nego i šire, suočimo s problemima koji nam predstoje u 21. stoljeću, od kojih je ta demografija i demografski kolaps jedna od važnijih, ali ne jedina tema – i klimatske promjene su tu, i digitalizacija svega i svačega i uništavanje realnog svijeta u korist digitalnog i ostalo. Ali se mi ti ne uočavamo zato što se, eto, bavimo glupostima.
Mnogi u regiji zaziru što će biti kada konačno padne Vučić. Postoji li realna opasnost da ga zamjeni neko gori? Postoji li opasnost da Srbija postane još ozbiljni faktor nestabilnosti u regiji ili da izazove sukobe?
- Završio sam međunarodne odnose na Fletcheru i moj profesor (Jeffrey) Taliaferro, od koga sam učio studije međunarodne sigurnosti, me je naučio da sve to promatram kroz naučnu disciplinu međunarodnih odnosa koja se zove realizam ili Realpolitik na njemačkom – te je bitno koliki je kapacitet neke zemlje, dakle ne koje su njene namjere, nego koliki im je kapacitet da urade jedno ili drugo. Kapacitet Srbije je vidno opao u odnosu na ono kakav je imao Milošević, da pravi nestabilnost u okolnim zemljama. Još postoje veliki slojevi tamo koji ne priznaju kako je Crna Gora nezavisna država, koje ne priznaju kako je Republika Srpska zapravo entitet u okviru Bosne i Hercegovine, koji ne priznaju kako je Kosovo sasvim sposobno i to pokazuje već 20 i nešto godina, vršiti vlast na teritoriji za koju tvrde da je njihova, što je definicija države. I Srbija nema taj kapacitet kakav je imala tada. Zašto je ona (’90-ih) imala taj kapacitet?
Zato što je bila preuzela Jugoslovensku narodnu armiju. Razlog zašto je mogao da se razara Vukovar i Dubrovnik je zato što je Srbija faktički uzurpirala JNA i JNA je izvršila samoubojstvo s tim. To više Srbija nema, taj kapacitet. Zato se srpska nacionalistička elita nada kako će Rusi izaći na Dunav pa će onda valjda Rusi to da uraditi za njih, ali postoji mali problem: ispriječila se Ukrajina, ispriječila se Rumunjska, a sad i Moldavija, tako da to da će Rusi doći – od tog posla nema ništa.
S druge strane Hrvatska prije svega kao članica NATO-a je najbolje zaštićena od bilo kog potencijalnog konflikta, isto tako stoje stvari i sa Crnom Gorom. Ja nemam strah da Srbija može napraviti neki ozbiljan problem. Međutim, da može podrivati te strukture koje su bliske i Rusima, i tim nekim krugovima, da mogu podrivati, praviti zvrčke - to mogu raditi. I to je tužno što je to i dalje tako, što se mi ne bavimo nekim ozbiljnim stvarima koje su bitne, od čega se živi, nego što će to biti potencijalni problem, ali to nije isto kao rat.
U Hrvatskoj se – makar među ljudima koji podržavaju borbu studenata i građana u Srbiji za demokraciju – katkad može čuti žal zašto se i Hrvati tako ne dignu. Kažu često “Ovi Srbi su vazda na ulici, kad ćemo mi?”. Je li situacija uopće usporediva?
- Razlog što toga nema u Hrvatskoj je prije svega to što institucije funkcioniraju, prije svega institut izbora. Svi bi ljudi voljeli da kroz izbore riješe svoje probleme tako što će kazniti onoga tko je na vlasti i dovesti nekog drugog. Razlog zašto u tim nekim zemljama kao što je Srbija se preljeva to nezadovoljstvo na ulicu je zato što su te institucije, a prije svega institut izbora, ili razvaljene, ili obesmišljene. I zato ljudi prosvjeduju. Ako ljudi imaju mogućnost da svoje nezadovoljstvo iskažu kroz institucije, to nezadovoljstvo se neće izliti na ulice. To ne znači da neće biti prosvjeda, no to na kraju sve kulminira na izbori. I u dosta tih polu-diktatorskih režima i dalje izbori igraju najvažniju ulogu. Pa i u našem slučaju, kad smo mi bili u “OTPOR-u”, ja mislim da je “OTPOR” organizirao dva ili tri mitinga za dvije godine postojanja. Mi nismo organizirali mnogo uličnih manifestacija i prosvjeda, nego smo išli na izbore. E onda poslije izbora, kada Milošević nije priznao izbore, su se radile blokade i štrajkovi, ali to je bilo u funkciji izborne volje građana, a ne protest radi protesta.
Tako da, institucije demokratske, što bi rekao Benjamin Franklin, "Republic if you can keep it", znači, demokratske institucije su nešto što treba očuvati, graditi, osnažiti i tako dalje, jer onog trenutka kada nestanu, onda jedino što preostaje to su ove metode nenasilnog otpora koji i dalje mogu da budu neki način da se demokracija povrati, ali onog trenutka kad se demokracija povrati, opet se vraćamo u institucije. I to nam je krajnji cilj, zapravo.
Živiš i radiš u Americi. Tamo postaje sve burnije. Što možemo očekivati sa te strane?
- Ja ovdje već nekoliko godina vodim udrugu koja se zove Međunarodni centar za nenasilni konflikt, ja sam njihov predsjednik, i mi se bavimo proučavanjem i obrazovanjem u oblasti nenasilnog konflikta - kako da se vodi politički konflikt bez uporabe političkog nasilja. Taj način bavljenja politikom i vođenja nenasilnog konflikta je u priličnom porastu i ljudi sve više i više tome pribjegavaju. Gerilske grupe su sve više u opadanju tijekom posljednjih desetljeća, ima ih sve manje i manje. Oni dobivaju prostora u medijima, no kad se povuče crta i pogleda kako je to izgledalo ‘70-ih i ‘80-ih godina, sada toga nema.
Ono kroz što prolazi Amerika trenutačno je politička kriza, to je evidentno, međutim ova zemlja ima ozbiljan demokratski potencijal i to ne treba podcjenjivati, tako da sam ja vrlo oprezan da ne pravim neke paralele i da sad ja učim Amerikance što je topla voda. No ono što jeste činjenica je da su ljudi ovdje zabrinuti prije svega zbog političke krize i nekih tendencija koje primjećuju i da ih više zanima što se događa po drugim zemljama. Amerikanci baš nisu poznati po tome da ih to zanima, međutim to se mijenja jer oni sad vide da ta njihova ideja je Amerika posebna i jedinstvena nije baš zasnovana na realnosti i da imaju što naučiti od drugih zemalja. Mi im to približavamo, te razne slučajeve, od Bangladeša prošle godine, do onoga što se sada dešava u Srbiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....