Priča s Nemom i njihovom pobjedom na Eurosongu otvorila je dodatno priču i skrenula pažnju na nebinarne osobe. Svatko, naravno, ima neki svoj kut gledanja na to, no nebinarne su osobe činjenica i njihova borba za svoje mjesto pod suncem postala je javna i legitimna.
Uoči Olimpijskih igara u Tokiju, prvih na kojima se pojavio skateboarding, Alana Smith se suočila s izborom - natjecati se u ženskoj kategoriji, unatoč tome što se identificirala kao nebinarna, ili propustiti povijesni debi svog sporta na svjetskoj sceni.
Naposljetku su sudjelovali, pokazujući svoje zamjenice na svom skateboardu za afirmaciju.
- Osjećamo da smo, iako smo se morali ograničiti na kategoriju, u biti samo željeli pokazati zastupljenost – da postoji mjesto za nas - rekli su tada 20-godišnjaci.
Smith su objasnili da trenutni pristup natjecateljskim kategorijama, koji se oslanja na binarnu ideju spola, ograničava tko može sudjelovati.
- Nismo sigurni koliko smo još dugo spremni ograničiti se na kategoriju koja ne odgovara samo zarađivanju novca. To mi se ne čini autentično - rekli su.
Lomi do kraja
E sad, pojavom nebinarnih osoba priča o ravnopravnosti spolova prešla je u neku sasvim drugu fazu. Odnosno, priča o ravnopravnosti spolova bi se trebala sasvim ukinuti, ako ćemo ‘lomiti do kraja‘, kako pjeva Žera iz Crvene jabuke. U kojoj bi kategoriji trebale nastupati nebinarne osobe? I smiju li recimo jednom, kad se osjećaju kao žene, nastupiti među ženama, a drugi put s muškarcima?
Smith su samo jedni od sve većeg broja nebinarnih sportaša koji koriste ograničene mogućnosti dok žele sudjelovati u sportu na svim razinama. Bez ikakvog smislenog prepoznavanja nebinarnih ili interseksualnih natjecatelja u profesionalnim sportovima, neki su sportaši prisiljeni koristiti etikete koje nisu u skladu s njihovim iskustvima samo da bi sudjelovali u sportskim natjecanjima.
S druge strane, mnogi drže kako bi na taj način oni koje oni prepoznaju kao muškarce, a deklariraju se nebinarnim osobama i nastupaju u konkurenciji žena, imali nepoštenu prednost.
Zajednički je nazivnik cijele ove priče, kako god okrenete - ravnopravnost. Jedan od najpoznatijih mečeva u povijesti tenisa održan je 20. rujna 1973. godine. Billie Jean King pobijedila je Bobbyja Riggsa u teniskom meču ‘Battle of the Sexes’ 6:4, 6:3, 6:3. Billie Jean je tada imala 29 godina i bila je na vrhuncu karijere, dok je Bobby Riggs već imao 55 godina i davno je prestao osvajati naslove.
Ravnopravnost spolova često se provlači baš kroz tenis kroz odnos nagradnog fonda koji je i dalje, uz iznimku Grand Slam turnira i još nekolicine, žestoko na strani muškaraca.
Matić protiv Kumrića
No, ne bi li se krajnja ravnopravnost spolova postigla tek onda kada bismo spolove ukinuli? Pa da za sve postoji jedna lista i onda ‘ko koga‘. Pa bio sportaš muškarac, žena, binarna ili nebinarna osoba, transrodna ili onakva kakva se pojavila u rodilištu kada je prvi put zaplakala.
Eurosong je bio baš to. Može li onda jedno, za neke binarno, a za druge bizarno natjecanje, biti putokaz i razvoju sporta u smjeru apsolutne ravnopravnosti. Jer u Švedskoj je na pozornicu mogao izaći bilo tko i nadmetati se za konačni, ukupni trijumf. Ako je to moguće u glazbi, bi li iste uvjete trebalo preslikati i na sport? Ako želimo i zaklinjemo se u potpunu ravnopravnost, onda neka svi u svim sportovima idu na istu listu, pa neka se Barbara Matić uhvati u klinču s nekim od braće Kumrić, neka naša tenisačica Donna Vekić snage odmjerava s Novakom Đokovićem... Kako bi tek hrvanje izgledalo...
Pa bi i Hajduk sada imao manje problema, u ovoj šumi ozljeda mogla bi uskočiti koja hajdučica.
Uglavnom, u sportu su osobe, bile one binarne, nebinarne ili heksadecimalne, i dalje moraju odlučiti za neki od spolova. Pa kako se god u tom trenutku osjećali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....