Sjetite se tog trenutka. Otvorite hladnu bocu vode, prinesete je ustima, a onda vas čep udari u nos ili vam se zalijepi za bradu dok pijete. Borba s bocom postala je mali izvor frustracije milijuna Europljana. Taj pričvršćeni čep nije hir proizvođača ni nespretna pogreška u dizajnu, nego izravna naredba iz Bruxellesa. Direktiva Europske unije o jednokratnoj plastici od srpnja 2024. propisuje da čepovi moraju ostati pričvršćeni na boci tijekom uporabe. Cilj je bio plemenit, ali rezultat je izostao. Količina plastičnog otpada nije se smanjila, a postotak recikliranih boca ostao je isti.
Iz Europske unije stiže nam nova naredba. Ovaj put ne radi se o čepovima, nego o nečemu puno važnijem, a to su plaće. Naziv nove direktive je nešto dulji pa ga prenosimo u cijelosti: "Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnosti plaća i mehanizama izvršenja", kodnog imena Direktiva (EU) 2023/970. Primijetili ste to i ranije, naime, birokracija Europske unije, u svemu što radi, nerijetko koristi duge i komplicirane fraze. Ne razmišljate često o tome, ali takav birokratski pojmovnik služi upravo tome da biste se vi osjećali glupo misleći kako europska administracija radi nešto silno važno i složeno, što prosječan građanin teško može razumjeti.
Samo više obrazaca, izvješća...
U osnovi, Bruxelles je ponovno otkrio toplu vodu. Direktivom o transparentnosti plaća, koju su države članice morale prenijeti u nacionalno zakonodavstvo do 7. lipnja ove godine, Europska unija svečano objavljuje da će napokon zatvoriti rodni jaz u plaćama. Načelo jednake plaće za jednak rad nije, međutim, nikakvo otkriće: ono je zapisano u članku 157. Ugovora o funkcioniranju EU-a, postoji u europskom pravu još od Rimskih ugovora iz 1957. godine, a izrijekom ga jamči i Direktiva 2006/54/EZ. Drugim riječima, žene i muškarci u Europi već gotovo sedamdeset godina imaju zakonsko pravo na jednaku plaću za jednak rad. Ako to pravo postoji još od pedesetih, a jaz je i dalje prisutan, onda je posve logično zapitati se zašto bi sedamnaesta direktiva o istoj temi uspjela tamo gdje je šesnaest prethodnih zakazalo. Ono što će nova Direktiva sigurno proizvesti nije manji jaz, nego više obrazaca, izvješća, tijela za praćenje i pravnih postupaka. Birokracija i troškovi poduzetnika će rasti, a jaz u plaćama ostat će isti.
Prema Eurostatu, neprilagođeni rodni jaz u plaćama u Europskoj uniji u 2024. godini iznosio je 11,1 posto, a u Hrvatskoj svega 6,6 posto. Ne biste vjerovali, ali Hrvatska je među zemljama s najmanjim jazom u cijeloj Uniji, znatno ispod europskog prosjeka. Pritom je ključno razumjeti što taj postotak uopće mjeri.
Eurostat sam priznaje da je riječ o neprilagođenom jazu koji ne uzima u obzir razlike u obrazovanju, radnom iskustvu, broju odrađenih sati, vrsti zanimanja ni sektoru u kojem se radi. Drugim riječima, to nije mjera diskriminacije, nego statistička razlika između prosječne muške i prosječne ženske satnice, u koju je ugurano mnoštvo nediskriminacijskih čimbenika. Kada se ti čimbenici uračunaju, prilagođeni jaz koji bi se mogao pripisati čistoj diskriminaciji svodi se na svega nekoliko postotnih bodova.
Tu leži najveća logička pukotina nove Direktive. Ona poistovjećuje statistički jaz s diskriminacijom, a zatim taj jaz pokušava ukloniti administrativnim alatom. No sam tekst Direktive, u uvodnim odredbama, nabraja prave uzroke jaza: rodne stereotipe, takozvani stakleni strop, horizontalnu i vertikalnu segregaciju tržišta rada, prekomjernu zastupljenost žena u slabije plaćenim uslužnim i njegovateljskim zanimanjima te nejednaku raspodjelu neplaćenog rada i obveza skrbi za obitelj. Sve su to duboki društveni, kulturni i obiteljski obrasci koji su prisutni već godinama.
Žene u prosjeku zarađuju manje jer su češće zaposlene u sektorima poput obrazovanja, socijalne skrbi i trgovine, jer češće prekidaju karijeru radi djece, jer češće rade u nepunom radnom vremenu, jer i dalje nose velik dio kućanskih obveza. Nijedan od tih razloga ne može se ispraviti time da poslodavac u oglasu navede platni raspon ili da svake godine ispuni tablicu s podacima o plaći razvrstanima po spolu. Europska unija, dakle, sama dijagnosticira strukturne uzroke, a onda propisuje Direktivu kao lijek. To je kao da liječnik utvrdi da pacijent boluje od pretilosti, a zatim mu propiše da svaki mjesec ispunjava upitnik o težini.
Birokratska gnjavaža
Razmjeri nove birokratske gnjavaže postaju još bolje vidljivi kada se zaviri u operativni dio Direktive. Poslodavci s više od 250 zaposlenih morat će već od sljedeće godine izvještavati o rodnom jazu u plaćama, i to ne o jednom broju, nego o cijelom nizu pokazatelja: jazu u osnovnoj plaći, jazu u varijabilnim i dopunskim komponentama, medijalnom jazu, udjelu žena i muškaraca u svakom od četiriju platnih kvartila te jazu po pojedinim kategorijama radnika.
Tvrtke sa 150 do 249 zaposlenih izvještavat će svake tri godine, a one sa 100 do 149 zaposlenih uključit će se od 2031. godine. Ako se u bilo kojoj kategoriji radnika pojavi jaz veći od pet posto koji poslodavac ne uspije objasniti objektivnim, rodno neutralnim kriterijima i ne ispravi ga u roku od šest mjeseci, slijedi, slušajte sad ovo: "zajednička procjena plaća"!
Takva birokratska izmišljotina predstavlja opsežnu internu reviziju koja se mora provesti zajedno s predstavnicima radnika i staviti na raspolaganje nadzornom tijelu. Vjerojatno se dosad pitate: wtf?!
Ali to nije sve. Svaka država članica mora osnovati ili imenovati posebno tijelo za praćenje. Dodajmo tome i obvezu da se kandidatima za posao unaprijed objavi platni raspon, zabranu pitanja o dosadašnjoj plaći, pravo svakog radnika da zatraži podatke o prosječnim plaćama kolega na istim poslovima te obvezu poslodavca da odgovori u roku od dva mjeseca. Sve zajedno ne možemo opisati nikako drukčije nego kao birokratsku noćnu moru svakog poduzetnika.
Nažalost, birokratske pretenzije Europskog parlamenta i Vijeća tu ne prestaju. Direktiva propisuje da čim radnik iznese činjenice koje upućuju na moguću diskriminaciju, na poslodavcu je da dokaže kako diskriminacije nije bilo. U pravu se to zove obrnuti teret dokaza i u praksi znači da se poslodavac mora braniti od optužbe dokazujući da nešto nije učinio. Naknada štete pritom nije ograničena nikakvom gornjom granicom, uključuje zaostale plaće, bonuse, izgubljene prilike, nematerijalnu štetu i zatezne kamate, a kazne se mogu vezati uz ukupni godišnji promet poduzeća.
Za velike korporacije s pravnim odjelima nova Direktiva EU-a mogla bi predstavljati relativno podnošljiv trošak poslovanja. Za malog i srednjeg poduzetnika, koji čini okosnicu svakog gospodarstva, Direktiva nije ništa drugo nego poticaj da radije ostane ispod praga od sto zaposlenih nego da uđe u svijet stalnih revizija i mogućih tužbi. Ironično, Europska unija poziva države članice da izbjegavaju nametanje nerazmjernih opterećenja mikropoduzećima te malim i srednjim poduzetnicima i da procijene učinak mjera na njih, ali istodobno uvodi upravo takva opterećenja. To je klasična bruxelleska shizofrenija: jednom direktivom se brine za male, dok ih drugom istodobno guši.
Već se polako nazire odgovor na ključno pitanje koje glasi: Što ova Direktiva znači za hrvatskog poduzetnika? Znači nove troškove za softver i administraciju koja će izračunavati kvartile i medijalne jazove, nove sate rada kadrovskih i pravnih službi, nove sastanke s predstavnicima radnika, novu nesigurnost zbog mogućih tužbi i nove obveze izvještavanja prema državnim tijelima.
Direktiva, međutim, neće donijeti veće plaće ženama koje rade u trgovinama, vrtićima ili domovima za starije, jer njihova plaća ne ovisi o tome je li poslodavac ispunio nekakvu tablicu, nego o produktivnosti te ponudi i potražnji na tržištu rada. Žena koja radi kao učiteljica neće zaraditi više zato što je njezina škola objavila platni raspon. Direktiva jednostavno promašuje metu: troši resurse na otkrivanje razlike u plaćama, a ne dotiče se stvarnih razloga zbog kojih žene u prosjeku zarađuju manje.
Novi troškovi...
Primjer najnovije Direktive EU-a zorno ilustrira zašto Europa razvojno zaostaje za globalnim konkurentima. Dok Sjedinjene Države i Kina ulažu u umjetnu inteligenciju, poluvodiče i nove tehnologije, Europa svoju energiju troši na sustave izvještavanja, revizije i obrasce. U posljednjih pet godina Europska unija je usvojila oko 13.000 zakonodavnih akata, dok su Sjedinjene Države u istom razdoblju donijele oko 3500. Pritom, svaki novi propis stvara potrebu za novim službenicima, savjetnicima i tijelima koji žive od njegove provedbe, čime EU administracija samu sebe hrani i umnožava.
To nije ideološka kritika euroskeptika, nego dijagnoza koju je u svom izvješću o europskoj konkurentnosti iznio Mario Draghi, bivši predsjednik Europske središnje banke, dakle čovjek iz samog srca europskog establišmenta. Draghijevo izvješće upozorava da je 2007. godine gospodarstvo EU-a bilo veće od američkoga, dok su danas Sjedinjene Države znatno ispred Europe, uz razliku u produktivnosti koja se i dalje širi u korist SAD-a. Izvješće izrijekom navodi da europske tvrtke posluju pod strožim i često puta besmislenim regulatornim teretom od svojih konkurenata u SAD-u i Kini. Nova Direktiva savršen je primjer takvog pogrešnog smjera: u trenutku kada bi Europa trebala oslobađati poduzetničku energiju, ona je dodatno sputava.
Na koncu, pravi izazovi pred nama jesu starenje stanovništva i demografski slom, energetska ovisnost, tehnološko zaostajanje i slaba produktivnost. Pred takvim izazovima, propisivanje godišnjih izvješća o platnim razredima djeluje apsurdno, poput premještanja ležaljki na palubi dok brod tone.
Razlika u plaćama između muškaraca i žena problem je koji se rješava obrazovanjem, boljim uslugama skrbi za djecu koje ženama omogućuju razvoj karijere, fleksibilnim radom i gospodarskim rastom koji diže sve plaće. Nova Direktiva neće smanjiti jaz u plaćama, ali gotovo sigurno će povećati troškove, nepovjerenje i papirologiju. Stoga, najbolji odgovor Hrvatske Bruxellesu bio bi: hvala, ali nama to ne treba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....