‘Strašniji od Plenkovića samo je on. Državni dužnosnik s plaćom od 7000 eura ispalio je zaprepašćujuću izjavu‘

Pamtite li možda onoga Filipovića, kako se zvao... Darko... Duško... Drago... Domagoj... Ne, ispričavam se, Dinko. Dinko Filipović bio je ministar gospodarstva, a Andrej Plenković, koji je onda, kao i danas, bio premijer, dao mu je super važnu funkciju. Proglasio ga je za specijalnog borca protiv inflacije. Cijene u dućanima su ludovale, a Dubravko Filipović ih je trebao zaustaviti. Ukrotiti ih kao što su kauboji na Divljem zapadu krotili prerijske pastuhe. Obuzdati kao što su katolički muževi u dobra stvara vremena šamarima obuzdavali goropadne žene.

Ako bi se koji trgovac drznuo podići cijenu skuša fileta u suncokretovom ulju sa euro devedeset devet na dva četrdeset devet, Danijel Filipović bi se kao čarolijom zatekao iza njega, zavrnuo mu ruku djelić sekunde prije nego što bi on zalijepio novu etiketu na policu i na uho zarežao: "Nećeš, razbojniče!"

Većinom ipak nije bilo baš ovako izravno i nasilno. Ministar gospodarstva se odlučio drugačije, lukavije, diskretnije i izokola pritisnuti konzume, kauflande, sparove i lidlove. Pod jedan, zaprijetio im je snažnijim inspekcijskim nadzorom. Namjeravao im je slomiti želju za podizanjem cijena upornim, sitničavim birokratskim zlostavljanjem. Najavio je kako će inspektori obilaziti dućane i pohlepnicima udarati takve nesmiljene sankcije da će im sasvim uništiti posao. Pod dva, napravio je internetski portal, na kojem su se podrobno pratile cijene i građane upozoravalo gdje mogu proći jeftinije.

Žestoko i grčevito

Mjere su se, međutim, pokazale uzaludne. Pored svih monstruoznih poskupljenja u konzumima, kauflandima, sparovima i lidlovovima, inspektori su na koncu ukebali samo jednu, čini mi se, cvjećaricu, jer je za nekakav prvopričesnički buketić zaračunala skandaloznih sedam centi više nego što je dopušteno. Osim toga, ni onaj portal nije pobudio osobito zanimanje. Kupci su sasvim ignorirali preporuku Ministarstva da pureću posebnu kobasicu od petsto grama ni slučajno ne plaćaju dva eura i petnaest centi u svom dućanu u Dubravi, kad ga takoreći iza ugla, na Kajzerici, samo sedamnaest tramvajskih stanica dalje, mogu dobiti po staroj cijeni, za euro i sedamdeset osam. Dobroslav Filipović uskoro je odletio s funkcije i sasvim iščezao u zaboravu. Danas mu se jedva imena sjećamo.

Na posljetku, i sam Plenković zna kako su njegove takozvane mjere smiješne. Dokazao je to kad je ljetos vlastitu mjesečnu plaću podigao s 3263 na 5535 eura...

Shutterstock

No, borba protiv poskupljenja se nastavlja, žestoko i grčevito. Andrej Plenković ima novog ministra gospodarstva, novog plemenitog zaštitnika interesa malog čovjeka. Na zmaja inflacije poslao je neustrašivog viteza po imenu Alen Šušnjar. Ili se on možda zove Anđelko? Ne, ispričavam se, Adam. Adam Šušnjar izašao je nedavno s odvažnom mjerom za rušenje cijena pekarskih proizvoda. Savjetovao je domaćicama da same peku kruh. Teško je opisati užas u trgovačkim lancima nakon što je ministar tako žestoko udario na njihovo poslovanje. Cijela je zemlja odjekivala od krikova u konzumima, kauflandima, sparovima i lidlovima.

Jedan je menadžer psihički obolio pa su ga zatvorili u Vrapču. Drugi se, pod monaškim imenom Sofronije, sam zaključao u manastir srpske pravoslavne crkve. "Proklet bio, Adolfe Šušnjaru", šapnuo je ogorčeno treći, prije nego što se bacio u ambis s prozora svoje kancelarije na dvadesetom katu poslovnog tornja.

Godinama se već naša vlast hrve s inflacijom. Još od 2022. Andrej Plenković strogo upozorava kako ima mjere i ne boji se da ih upotrijebi, ali sve što je dosad učinio bilo je kilavo i nikakvo. On je po prilici kao Bata Životinja, kad u onom starom filmu, skidajući sako i raskopčavajući košulju, prepada Šteficu Cvek svojom ljubavnom vještinom i svojom energičnom, čvrstom i krupnom muškošću. "Sad ću da vas karam", žesti se većinom stranim trgovačkim lancima hrvatski premijer, ljutito strižući obrvama, ali sve se uvijek okončava na ispraznom hvalisanju. Cijene u supermarketima ne da ne padaju, već živahno, sve više i više skaču.

Istinska snaga

U ovome se vidi koja je istinska snaga hrvatske vlasti, i koje je naše mjesto u EU. Plenkovićevo je junačenje samo za domaću upotrebu. U inozemstvu taj napuhanac nikoga ne može prepasti. Iza Bregane on je beznačajna figura. Jednako kao što je iza Bregane, u ozbiljnijim europskim državama, sve jeftinije nego u nas.

Uprave stranih trgovačkih lanaca ne bi se usudile podizati cijene u ozbiljnijim europskim državama. U sparovima, kauflandima i lidlovima ni ne pokušaju tako nešto, jer znaju da bi im se suprotstavili politički autoriteti sa stvarnim mogućnostima da im zagorčaju život. Ali, u prevarantskoj, korumpiranoj balkanskoj zabiti, gdje je državni odvjetnik Ivan Turudić, a pljačka i nije neko strašno krivično djelo, sirotinji se može slobodno i nekažnjeno nabijati cijene. Menadžeri u upravama stranih lanaca vjerojatno rezoniraju, kad već glasaju za HDZ, glupani možda neće ni opaziti da kupuju najskuplju hranu u Europi.

Na posljetku, i sam Plenković zna kako su njegove takozvane mjere smiješne. Dokazao je to kad je ljetos vlastitu mjesečnu plaću podigao s 3263 na 5535 eura. Netko tko vjeruje u svoje mogućnosti, tko očekuje da će se njegovom zaslugom rast inflacije zaustaviti, ne bi sam sebi dao sedamdeset posto povišice.

Strašniji je od njega samo Boris Vujčić, guverner Narodne banke Hrvatske, kojemu je plaća sedam hiljada eura, a na savjetovanju o inflaciji prije nekoliko dana hladno je kazao da ne razumije zašto cijene u nas rastu.

Njegova je izjava tako zaprepašćujuća da ne znam što bih rekao. Na jednoj strani čini mi se da se od nekoga s njegovim primanjima očekuje mnogo bolji odgovor. Ako su mu financijske prilike u zemlji tako zagonetne, za što ga uopće plaćamo?

Da bi za sedam hiljada mjesečno igrao skvoš? S druge strane, opet, mogu razumjeti da nekoga tko uzima sedam hiljada mjesečno zapravo boli kurac koliko stoje parizer i gauda.