StoryEditor
treba nam plan

Stručnjak upozorava: Pričamo bajke o 22 mlrd eura, našoj poljoprivredi nedostaje znanje

Miroslav Kuskunović
 Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Hrvatska treba ulagati u edukaciju i znanje o proizvodnji, prodaji, funkcioniranju tržišta, te motiviranju mladih poljoprivrednika da se uključe u posao, a najvažnije je kontrolirati razbacivanje ogromnog EU novca koji Hrvatska rasipa bez mjerljivog učinka.

Novac koji se Hrvatskoj „smiješi“ iz EU budžeta u idućem sedmogodišnjem razdoblju, među ostalim i za poljoprivredu, treba ulagati u edukaciju proizvođača, udruživanje proizvođača u zadruge i proizvođačke organizacije, transfer vlasništva sa starih na mlade poljoprivrednike, te ulaganje u snažne investicije koje će pokrenuti proizvodnju, kao i okrupnjavanje posjeda i povećanje proizvodnje.

Važno je i riješiti kontrolu „razbacivanja“ novca jer smo u dosadašnjem sedmogodišnjem razdoblju, od kad smo u EU, novac trošili u uređivanje sela, izgradnju često nepotrebne infrastrukture u ruralnim krajevima iz kojih mladi bježe i odlaze te se ne vidi smisao ulaganja u uređenje sela, kada tamo tek rijetki mogu naći posao i dostojanstveno živjeti. Jako veliki broj poljoprivrednika više ne vidi smisao niti u proizvodnji nego ih sve više poljoprivredu gleda kao socijalu – uzmi poticaje i pokušaj nekako preživjeti, a mlade šalji u Njemačku, Irsku.

Hrvatska sela su sve praznija, a na tom poslu trošenja novaca za popratne sadržaje profitirali su uglavnom lokalni moćnici i političke stranke, dok je poljoprivreda imala slabe koristi od tog novca, osim novca za poticaja koje se godinama shvaćaju kao plaća za seljake, a ne potpora dohotku što je njihov smisao bio, ali se u Hrvatskoj izgubio.

Dok moderne poljoprivredne zemlje EU-a ulažu u napredak poljoprivrede - dronove, preciznu poljoprivredu, modernu mehanizaciju i tehnologiju, dižu proizvodnju do nevjerojatnih prinosa i okreću se globalnom tržištu Hrvatska je novac, posebno onaj iz Programa ruralnog razvoja, trošila tako da se on ne vidi na konkretnoj proizvodnji, povećanju produktivnosti (koja nam je na 40 posto EU prosjeka) ili bilo kojem drugom biznis modelu koji će poljoprivredu učiniti učinkovitom i konkurentnom.

Ako znamo da već sada godišnje na selo ide 6 milijardi kuna, odnosno kroz sedam godina 2,6 milijardi eura samo za ruralni razvoj, a to se ne vidi na tržištu i proizvodnji, onda je upitno gdje taj novac odlazi!

Koliko smo loši u proizvodnji i trženju proizvoda dovoljno je vidjeti kad pogledate deklaracije na voću, povrću, mesu, pekarskim proizvodima, tjestenini, mlijeku – sve više dominiraju robe iz uvoza. To je dokaz da je Hrvatska počela gubiti svoju prehrambenu suverenost, iako se daju ogromni novci za poljoprivredu. I za to smo krivi svi, teško je naći samo jedan razlog i jednog krivca za to propadanje.

{embed_photo}1489068{/embed_photo}

Dok se u Hrvatskoj danima slavi i priča o dobivenih 22 milijardi eura za iduće sedmogodišnje razdoblje, kroz višegodišnji financijski okvir, u Hrvatskoj primjerice ovih dana proizvođači povrća tvrda da nemaju kome prodati svoje povrće, proizvođači pšenice opet se bune oko cijene s kojom nisu zadovoljni jer imaju ogromne tržišne viškove, a proizvođači vina mole milostinju jer im je navodno zbog korona krize prodaja drastično pala.

Ako Hrvatska godišnje na poljoprivredu troši 6 milijardi kuna (što EU, što nacionalnih novaca), a vrijednost proizvodnje nam se srušila na 17 milijardi kuna sa 22 milijarde kuna kolika je bila 2008. godine (a daleke 1991. čak preko 30 milijardi), ruralni krajevi nam ostaju prazni, dok u svim proizvodnjama osim žitaricama i ribi, imamo rekordno niske proizvodnje koje su daleko ispod razine samodostatnosti, onda je pitanje kakva je učinkovitosti trošenja novca i koji su njegovi efekti i rezultati.

Hrvatska je poljoprivreda postala socijalna, a ne tržišna kategorija, a i ono malo uspješnih i vrijednih poljoprivrednika, stočara, vinara, ribara koji pošteno rade, kada vide kako sustav (ne) funkcionira polako prelaze u socijalu jer shvaćaju kako im je isto proizvode li i bore se za tržište ili pokušavaju kroz različite poticaje i modele pomoći uzeti neki novac da bi preživjeli, a pritom koristili blagodati ogromnog sivog tržišta koje nitko ne kontrolira.

Najnoviji slučaj odlaska Megglea iz Osijeka pokazao je kojom se brzinom urušava sektor mlijeka u Hrvatskoj koji je već sada na oko 40 posto samodostatnosti, a broj proizvođača pao u dvadeset godina sa preko 50 tisuća na jedva 4,5 tisuće.

A kada danas pitate običnog čovjeka – potrošača, nijemog promatrača o poljoprivredi on će prvo spomenuti poticaje i istaknuti kako je smisao poljoprivrede uzeti poticaje. Svatko tko ima neku zemlju prvo pita stručnjake koje je poticaje najbolje uzeti.

Poljoprivrednik je u široj javnosti prepoznat postao kao osoba koja uzima poticaje a zadnjih godina među njih su se uvukli i veliki meštri uzimanja novca na svakojake „sumnjive“ ali legalne načine, koji poljoprivredu vode iz urbanih vila, najčešće sa zagrebačkih adresa.

Kada nekome kažete da je Hrvatska daleke 1956. godine pa sve do 1971. godine proizvodila gotovo milijun tona krumpira (i jako puno ga izvozila), a danas je pala na jedva 150 tisuća tona (ovisno o godini, uvozimo ga iz Egipta), onda je teško opravdati bilo koju poljoprivrednu politiku do sada. Slično je i sa višnjama (maraskom), povrćem, mesom, mlijekom…

Prije nego što se počnu raditi planovi za trošenje ovog novca, Vlada, odnosno Ministarstvo i Agencija za plaćanje trebali bi podnijeti građanima izvještaj u što smo to ulagali zadnjih sedam godina i kakvi su ekonomski učinci toga. Ako ih sada pitate nabrajat će nazive teško izgovorljivih i razumljivih natječaja, o alokacijama sredstava, poigravat će se birokratskim briselskim rječnikom i brojkama, no teško da će reći koliko je više ljudi zaposleno s tim novcem, koliko više novca dolazi kroz poreze, koliko se više izvozi, gdje smo povećali proizvodnju i gdje smo „fulali“ u ovom programu.

Ako se po dosadašnjem modelu bude radilo, crno nam se piše, jer teško da ćemo i za idućih sedam godina stići konkurentnosti naših EU „zemljaka“ koji nam bježe, a po mnogim rezultatima smo na dnu ili pri dnu. Jedino se tu borimo sa Bugarskom i Rumunjskom koje su nekada učile i divile se hrvatskoj poljoprivredi, a stalno se pozivamo na austrijski ili njemačko-talijanski model poljoprivrede, dok je svijetli primjer Poljske više teško pratiti.

Na ovaj ćemo način, kako se do sada radi, u idućem programskom razdoblju, nakon ovoga koje nam se sada nude ogromni novci, možda biti sretni da nam EU umjesto novca iz Fondova baca iz aviona pakete s hranom jer je više nećemo imati ni za sebe.

{embed_photo}1489078{/embed_photo}

Osvrnuo bih se i na razmišljanje u što bi trebalo investirati u poljoprivredi, posebice u Dalmaciji.

Tijekom jedne konferencije o proizvodnji voća i povrća stručnjaci iz Nizozemske su ostali šokirani koliko Hrvatska, kao mediteranska zemlja, malo proizvodi smokava, limuna i drugih agruma, a iznenađeni su ostali i dinamikom kojom pada proizvodnja maslina, grožđa i drugih sličnih proizvoda za koje je Dalmacija bogom stvorena. Tvrde kako su ove kulture, posebno kada se ulaže u znanje, nove sorte, ili ih se doradi u proizvode dodane vrijednosti imaju ogromno potražnju na europskom tržištu. Iako u Hrvatskoj ima proizvođača, malih OPG-a koji proizvode džemove, proizvode od smokve i slične proizvode dodane vrijednosti, iznenadili bismo se kad bi vidjeli koliko smokava uvozimo iz Turske koja drži 30 posto svjetske proizvodnje.

Hrvatska ima mandarine i to je jedino voće kojeg imamo više nego što nam treba, ali to tržište se postupno urušava jer se ništa ne investira dalje od osnovnog biznis modela - odnosa otkupa i prodaja uroda i stalnog traženje pomoći države da intervenira u otkupnu cijenu i daje dodatne novce. Bilo je pokušaja da se napravi tvornica za preradu u Opuzenu ili Metkoviću, a iako se to politički najavljivalo kao veliki projekt ipak je propao i teško je uopće od lokalnih moćnika dobiti informaciju zašto i kako i da li je taj „ulagač“ koji je trebao graditi tvornicu za preradu mandarina možda i dobio novac kroz Program ruralnog razvoja.

Dalmacija koja se ponosi svojim vinskim brendovima i poviješću vinarstva i vinogradarstva svoje vino sve više radi od uvoznog grožđa. I ne samo Dalmacija nego cijela hrvatska vinska scena. I to se lako vidi kroz analizu robne razmjene, ogromnog uvoza rinfuznog vina i grožđa s Kosova i Makedonije, te izuzetno malog izvoza vina i to uglavnom u regiju. Imamo „brendove“, ali ih u svijetu nitko ne prepoznaje, a za domaće potrošače su naša vina skupa, pa je najprodavanije vino u Hrvatskoj – makedonsko vino. Dovoljno je vidjeti koliko su hrvatski vinari do sada potrošili famoznih EU novca iz tzv. Vinske omotnice – nacionalnog program za vino.

Kroz pet godina EU nam je dala da godišnje trošimo preko 10 milijuna kuna na tri mjere; konverzija vinograda, ulaganje u vinarije, promocija na trećim tržištima. Iako je prvi krug ovog programa prošao, Hrvatske je ostala na nekih 30 posto potrošnje ovih novaca, a ostatak se vratio u EU – i predan je drugima zemljama i njihovim vinarima koji znaju kako se to radi.

EU ima i program koji se zove Enjoy it is from EU – iz kojeg se godišnje daje preko 200 milijuna eura za promociju proizvoda na trećim tržištima izvan EU. Pretpostavljate da u sedam godina koliko ovaj Program traje u EU do sada nitko iz Hrvatske nije povukao niti jedan euro. Zato na EU novce gledam sa velikom skepsom i mrkvom koja nam kasnije u obliku batine dolazi kroz ogroman uvoz i uništavanje domaće poljoprivrede.

{embed_photo}1499412{/embed_photo}

Novac, ako ćemo ga i kako, dobivati iz EU zato bi trebalo uložiti u znanje - da naučimo i prihvatimo činjenicu da u poljoprivredi nismo dobri i da se svi trebamo educirati i mijenjati stvari. I to ne samo seljaci - proizvođači, nego i otkupljivači koji žele kupiti jeftino, prodati skupo i po mogućnosti ne platiti seljaka na vrijeme. Kao i trgovci koji troše novac na marketinške priče kako potiču hrvatsko selo, ubijaju nas sa EPP-om kako su dobrotvori, a na policama im dominiraju uvozni jeftini proizvodi. Treba educirati i potrošače koji se u anketama kune kako žele kupovati samo i isključivo HRVATSKO, dok ne dođu do police pa tamo kupuju jeftino, što jeftinije i ne pitaju odakle je. Kupovna moć je jača od bilo kojeg domoljublja.

Odgovornost je ogromna i na znanosti koja se povukla u svoje „privatne“ projekte koje rade sami za sebe i nemaju doticaja sa stvarnom tržišnom ekonomijom, te se prema svemu odnose s visine kao da ih se ne tiče što se znanje više ne prelijeva na gospodarstvo i selo i što kao autoriteti znanja nijemo gledaju kako proizvodnja propada. A sve zbog EU novca s kojim financiraju svoje projekte (i dobivaju lijepe honorare).

Na kraju educirati treba i medije koji često plasiraju populističke, površne priče kako trebamo uzgajati nojeve, papaje, avokado, kako se u Slavoniji treba baviti maslinarstvom, a u Dalmaciji ratarstvom. Poljoprivreda je u medijima prisutna na način koji nije edukativan, nego populistički i često u svrhu interesnih pritisaka.

Hrvatskoj je potreban sustav i organizacija proizvodnje te kontrola cijelog lanca i to treba graditi na novom znanju. Poljoprivredu treba graditi na novim vrijednostima koje će nagrađivati rad i proizvodnju, a ne kreativne ideje kako „prevariti“ birokratiziran sustav EU i bez rada uzeti novac. Treba nam planska poljoprivreda, od koje tako zaziremo iako je ona u primjeni u većini jakih EU zemalja.

EU nam nudi novac, ali sa figom u džepu jer Njemačka, Francuska, Italija više vole prodavati svoje proizvode i održavati svoju proizvodnju, selo i opremu nego kupovati hrvatsko. Od nas žele samo jeftine sirovine. Zato je važno da svi učimo. Pa i kako potrošiti pametno ove velike novce. Koliko će ih biti - nevažno je - ako ćemo ih besmisleno razbacivati i nećemo na kraju imati bogatijeg seljaka, naseljena sela, i dostupnost domaćih proizvoda na tržištu.

{embed_photo}1499414{/embed_photo}

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. kolovoz 2020 14:00