E pa dakle, ukebali smo Kraljicu Majku i njezine telefonske bahatluke koji su rezultirali dvostruko većim računom za prošli mjesec. Jest da smo mislili kako su vjerojatno nekim spletom okolnosti spojena dva mjesečna računa u jedan.
Jest da smo kolektivno sumnjičili teleoperatera, pomišljajući čak da nabija impulse nemoćnoj starici iz područja od posebne državne skrbi, ali se ispostavilo da nemoćna staričica pokazuje ne samo veliku sposobnost govorenja na telefon, nego i sposobnost obmanjivanja javnosti, tojest mene, tvrdeći kako inozemstvo zove samo nedjeljom. Je, je... Pazi ovamo...
Napori da od Telemacha iskamčimo ispis njezinih računa graniči sa zamršenim serijama na Netflixu, odnosno meni bližim literarno-kafkijanskim zapetljajima. Prvo je Zakoniti, ako se sjećate, pokušao jednostavno telefonski izmoliti korisničku službu dotičnog operatera da njoj, ako već neće njemu, isporuči ispis poziva s njezina broja. Ne može!
Onda je, sjećate se, otvorio mail adresu na njezino ime i prezime te im, na njihovo izričito traženje, u njezino ime poslao zahtjev. Onda je primao, tojest ona, jer adresa je njezina, kojekakve ponude za starije samce u smislu internetske potrage za srodnom dušom. Mislim... Ćirnila sam u jednu od tih ponuda... Gospe moja, zar zbilja postoje nevoljni starčići i staričice koji preko interneta traže ‘dejting‘ partnere?
Ljubavne pantagane
Isti čas na um mi je pala serija koju ponekad pogledam na True Crime kanalu, a zove se ‘Love Rats‘. Oće reći ‘Ljubavne pantagane‘. Uglavnom se radi o ženama mojih godina, znači praktično u cvijetu mladosti, koje u dokonosti krenu onlajn tragati za ljubavnim izazovima. Naravno da ih nađu!
Nađu i puno više od toga. Recimo nađu prazan bankovni račun, a u nekim slučajevima i hipoteku na kući i slične romantične stvari. Serija je puna razumijevanja za te žrtve ljubavnih prevaranata, u Engleskoj čak postoji i posebna policijska služba koja se time bavi, ali... Štajaznam, nekako nemam previše simpatija spram onih koji na neviđeno – alo, na neviđeno! – razvijaju nježne osjećaje s osobama koje ih uspiju uvjeriti da svoju teško stečenu ušteđevinu tobože kratkoročno posude rečenom štakoru i ostanu bez igdje ičega.
Plus slomljenog srca! Ni štakora, ni partnera, ni novaca! Srećom, moja se Kraljica Majka ne služi internetom pa smo s te strane mirni. Osim toga, teško da bi se ijedan prevarant polakomio za njezinom penzijicom koja dotekne taman od prvog do prvog u mjesecu.
Dobro, da sad ne duljim, prošli su dani i dani, od Telemacha ni slova. Ovaj moj se usprdecao, oće ispis i gotovo! Kadli, u neka doba, eto maila... Poštovana gospođo, trli-brli, vamo-tamo, zaprimili smo vaš zahtjev, ali mu ne možemo udovoljiti jerbo niste registrirani na našem portalu...
- Kojem sad portalu? – zine Zakoniti.
- Kojem sad portalu? – zinem i ja.
Traži, traži... Nađemo portal. Zakoniti sjedne za računalo, a sve mu se dimi iz tjemena.
- Pa šta mi nisu prije mjesec dana rekli da se registriram na portal, sunce njima i portalu?! – ljutito reče Zakoniti, a dim iznad glave mu poprima boju lavande – Šta me vozaju ko debila?
- Mensečini, dragi – rekoh ja – Da oni pojma nemaju ni o čemu. Tamo očito rade Nepalci! Ili Kinezi...
- Da su bar Kinezi – reče Zakoniti – Stvar bi bila sređena u roku odmah! Hrvati, draga, rade. Hrvati! Nitko kao Hrvati ne može od jednostavne stvari napraviti nemoguću.
- Aj, mogu i Srbi, ali nije bitno – rekoh ja – Ili se registriraj ili, brate mili, odustani...Baš me briga za njezinih četrdeset eura...
- Četrdeset i tri! - ispravi me moj Kir Janja – Koji broj mobitela da ovdje upišem?
- Kako koji? – pogledam ga – Pa njezin! Neka nju zovu i gnjave...
- Dobro i veliš – reče on, završi registracijski postupak, udari OK i aj bog.
No sustav ga ne pušta. Sustav, tojest portal, šalje obavijest kako je na broj taj-i-taj poslao poruku sa šifrom za logiranje. Na koji broj? Na njezin broj!
Kafka je beba
Šta će, zove nju. Ma koji Kafka, Kafka je mala beba. Kakva poruka? Di je poruka? Na mobitelu? Na mobitelu nema ništa. Ma punice, mora biti tipkica za poruke... Kakve poruke? Nema poruka, zete... Pa jel ti se na ekranu išta pokazalo? Na ekranu? A ne znam, na ekranu je Dnevnik... Ma na ekranu mobitela... Ekranu mobitela? Nema ništa, kakvi sad ekran mobitela..? I tako deset minuta ukrug, dok ovaj moj nije odustao.
- Ajmo ispočetka – reče umorno – Upisat ću tvoj broj mobitela, nema druge.
- Aj dobro – rekoh ja, a već mi na nos izlazi i on i mobitel i telefonski ispis i rođena majka.
Ali zbilja, u roku keks stiže mi poruka s lozinkom. Izdiktiram mu lozinku, izvalim se na kauč i isključim se.
- Opala, mico – reče on glasno u radnoj sobi – Mamica se, bogami, nadivanila...
- A? – dignem se znatiželjno – Je li?
- Mamica je 86 minuta govorila – reče Zakoniti – Osamdeset šest minuta inozemnih razgovora, draga moja...
- Ma daj? – blenem ja – Pa s kime, za boga miloga?
- E viš‘ – reče Zakoniti – To još ne znamo, ali znat ćemo...
- Znači još nemamo ispis?
- Nemamo! – reče Zakoniti. – Sad imamo samo informaciju da je u 13 inozemnih razgovora tijekom 28 dana veljače gospoja potrošila 86 minuta.
- Trinajst razgovora?! – zapanjim se ja. – A ovamo tvrdi da zove sina jedinoga samo nedjeljom...
- Je, je – zasmije se Zakoniti – U nekim godinama očito je svaki dan nedjelja.
- Kad ćemo saznati i s kojim je to brojevima i po koliko minuta gospoja pričala?
- E vidiš – reče Zakoniti – To ti trenutno ne mogu reći. Ali sad sam znatiželjniji nego prije...
- Bogami sam i ja – priznam – Pa kad ćemo tu informaciju dobiti?
- A ne znam – reče on – Možda sutra, možda prekosutra... Možda...
- Možda i nikad! – odbrusim razočarano.
- Nema šanse! – reče Zakoniti, a na licu mu izraz inspektora Frosta dok mračno striže brkovima – Ova istraga će otkriti cijelu istinu, pa koliko traje, neka traje.
Nije trajalo dugo. Samo pet dana. No što je pet dana spram činjenice da konačno, hvala ti bože, imamo ispis! Imamo i krivca! A to, dragi čitatelji, suprotno očekivanjima, uopće nije Telemach!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....