U Dobrilinoj ulici stanuje gospodin koji je zagazio u svoje devedesete. Živi sam. Stan mu izgleda poput mini Karepovca. On je često dezorijentiran, demencija je uzela dio duše mu.
I tako bi naša priča stala u četiri kratke rečenice, da iza toga ne stoji sudbina cijele zgrade, cijelog portuna, pa čak i onih pored.
Gospodin, naime, često stavi kuhati nešto, pa zaboravi da je lonac na plinu, upaljenom, pa to dimi satima. Onda susjedi reagiraju, kucaju mu na vrata, probude ga, on ugasi plin... No, svi su svjesni kako tako ne može dalje, tragedija, doslovno, čeka iza ugla.
Zainteresirani što mi kao zajednica, kao društvo, možemo napraviti u ovom (i ovakvim) slučaju, razgovarali smo i sa susjedima i s djelatnicima Centra za socijalnu skrb.
- Nije nama cilj nikoga blatiti, već pomoći tom čovjeku. Realno svi smo u opasnosti, evidentno je kako će se nešto dogoditi, znači nije pitanje hoće li, već - kada će - kazuje nam predstavnik stanara portuna broj 5, Branko Sučić.
Pa tako doznajemo kako su u više navrata zvali vatrogasce u pomoć, kad bi baš dobrano zadimilo iz stana na trećem katu. Zvali su i policiju. Obratili se Centru za socijalnu skrb. Kontaktirali obiteljsku liječnicu gospodina. Svugdje su naišli na - tišinu.
- Ne zna čovik bil' se smija ili plaka. To je taj krug, vrtlog iz kojeg ne možeš ništa napravit, ne možeš izaći, a naslušali smo se tužnih priča, mnogih s tragičnim završetkom - kazuje nam Ivana Relata, inače predsjednica Gradskog kotara Split 3, ali ovdje u "ulozi" jedne od susjeda.
Svakom laiku, slažu se suvasnici zgrade u Dobrilinoj, jasno je kako se ovdje uplela "dijagnoza", ne treba, kažu, bit ni specijalist ni socijalni radnik - dovoljno je vidjeti prostor u kojem starac živi.
- Godinama teorijom idemo protiv prakse, papirom protiv zdravih očiju, a onda praksa i život završe priču, uvijek kontra čovjeka kojem je pomoć neizmjerno potrebna. Nehumani smo - zaključuje Relata.
Pridružila nam se i predstavnica stanara iz susjednog portuna, ime joj je Milana Prskalo i ljuta je što su bespomoćni.
- Puna nam je zgrada bakula, nevjerojatno, zavukle su se u svaki kantun, a svi znamo odakle je izvor. Mi smo jednostavno taoci jednog čovjeka, taoci smo sustava - kaže nam.
Stan u kojem starac živi je privatan, stanari su nemoćni, niti mu mogu naložiti da prostor očisti, niti mu mogu narediti da pusti službe za dezinfekciju i dezinsekciju u svoje kvadrate, samo se mogu nadati kako neće izgorjeti njegov stan, pa onda i svi njihovi redom...
A sad dozvolite da vam pokušamo dočarati kako sve to izgleda. Prvo je smrad. Osjećate ga već na hodnicima, na stepeništu, u liftu. Ispred vratiju stana nastaje tek urnebes, osjećate nagon na povraćanje. U stanu pak je scena iz onih britanskih serija - škovace na škovace, šporkica na šporkicu, sve zalijepljeno, jednom riječju - bljak!
- Gospodin je na trećem katu, mi na jedanaestom, zbog ventilacije koja nam je zajednička, meni u banju šugamani smrde na dim - kazuju nam susjedi.
- Zateknemo ga nerijetko pred zgradom, dezorijentiranog, ne zna ni tko je ni gdje ide, muka ti ga je taknit, muka ti ga je ostavit - iskreni su.
Izgleda da se ništa neće riješiti dok se ne dogodi zlo, digli su ruke od svih nada, dok se prisjećaju tragedije u Papandopulovoj ulici od prije koju godinu. Slična je bila priča, koja je završila izgorenim stanom i uništenim stanovima ispod, iznad i oko njega.
- Netko o starcu mora brinuti! - poručuju jasno i glasno stanari Dobriline.
No, premda običnom čovjeku izgleda jednostavno riješiti ovaj problem, po principu - smjesti starca u neku instituciju koja će skrbiti o njemu, a eventualnom prodajom i/ili najmom imovine riješi naplatu te usluge - to nije tako. Dapače, komplicirano je do bola.
- U pogledu pomoći osobi za koju ste opisali prilike življenja, Centar za socijalnu skrb u sličnim situacijama postupa po prijavi susjeda, predstavnika stanara, drugih pravnih i fizičkih osoba, ali i prema anonimnoj prijavi koja bi trebala sadržavati osobne podatke, adresu stanovanja te podatke koji će biti korisni za uvid u situaciju.
Nakon zaprimanja prijave, poduzimaju se radnje sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi. Jedna od prvih radnji je obilazak korisnika, procjena njegovog socijalnog statusa i potreba te pružanje pomoći/usluga sukladno Zakonu - kazuje nam Milena Drlje, ravnateljica splitskog Centra za socijalnu skrb
Pojašnjava kako se pomoć može pružiti u različitim oblicima, kao pomoć u kući, jednokratna pomoć, reguliranje novčanih davanja po osnovi zdravstvenog statusa, ali i možebitni smještaj u odgovarajuću ustanovu. No sve to mora imati suglasnost osobe kojoj se želi pomoći.
Tu smo u problemu. Starac o kojem pričamo nije svjestan svojih tegoba. On je uvjeren kako sve može sam. Uvjeren, kada je priseban. Što je sve rjeđe...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....