Prvi put otkako se počela obilježavati obljetnica oslobađanja i spašavanja brane Peruća, poslije srpskog miniranja prije 31 godinu, prošloga tjedna komemoracija je organizirana u tri dijela.
U subotnje rano jutro kod spomen-obilježja Anti Buljanu položili su vijence i zapalili svijeće predstavnici obitelji poginulih hrvatskih branitelja Sinja i Cetinske krajine i zajedno s njima čelnici grada Sinja i općine Hrvace. Istoga dana na istome mjestu održana je središnja komemoracija koju su prvi put organizirali iz udruge veterana 16. domobranske pukovnije, dok su to isto mjesto dan poslije pohodili i komemorirali događaj znan kao akcija "Peruća" iz udruge veterana 126. brigade Sinj.
Je li ovogodišnja podjela najava da bi, napokon, na svjetlo dana mogle početi izlaziti stvarne verzije događaja i istinski akteri ratne akcije ‘Peruća"?
Tri čina
Verzija akcije "Peruća", koju su od njezine izvedbe 28. siječnja 1993. godine uporno nametali pojedinci pripisujući sebi nepripadajuću ulogu i zasluge, a koji su odlukom Glavnog stožera HV-a smijenjeni svega nekoliko dana poslije akcije, već desetljećima bila je kamen spoticanja među braniteljima cetinskoga kraja, posebno između dijela pripadnika 126. brigade i 16. domobranske pukovnije.
Glavni događaj u okviru akcije "Peruća" bilo je srpsko miniranje brane u nakani da se njezinim rušenjem nizvodno sruči vodni val od preko 500 milijuna kubika vode, koji bi, planirali su zločinci, rušeći sve pred sobom životno ugrozio više od 20 tisuća civilnih stanovnika.
Akcija "Peruća" bi se, pojednostavljeno, mogla podijeliti u tri čina: prvi čin odvijao se od velikosrpske okupacije brane 17. rujna 1991. godine do njezina miniranja 28. siječnja 1993. godine, u 10 sati, 48 minuta i 50 sekundi. U tom trenutku srpski zločinci, već ukrcani u kamione i autobuse spremni za bijeg u smjeru Knina, aktivirali su 30 tona eksploziva postavljenog u kontrolnu galeriju brane, s namjerom izazivanja najvećega genocida u pokušaju na tlu Europe od završetka Drugog svjetskog rata.
Poslije toga uslijedio je drugi čin, u kojemu su pripadnici HV-a i policije krenuli za bjeguncima. Kasnije su malobrojni Vrličani, koji su ostali živjeti u svojim kućama sve vrijeme srpske okupacije, govorili da su Srbi u bijegu s Peruće prema Kninu zaobišli Vrliku i da je cijeli prostor, sve do Sinja, dva dana bio bez nadzora okupatorskih snaga. Malobrojne skupine HV-a to nisu znale pa su se, kako nisu imale potporu oklopa, zaustavile nadomak Otišića te je uspostavljena nova crta razdvajanja. U svom naletu pripadnici HV-a i policije nisu imali izravne kontakte i okršaje sa srpskim pješaštvom jer su ovi pobjegli.
Treći čin bio je i ostao vrijedan divljenja. Bilo je to fantastično uspješno spašavanje miniranjem teško oštećene brane od rušenja.
Ako bi u okviru akcije "Peruća" trebalo istaknuti junake, oni dolaze iz prvoga i trećeg čina. U prvom činu to je svakako britanski kraljevski marinac, brigadir Mark Nicholas Gray, pripadnik promatračke misije EU-a, koji je osobnim obilaskom kontrolne galerije brane u kolovozu 1992. godine vlastitim očima vidio velike količine eksploziva.
Poslije toga, u razgovorima s Vlatkom Bandalom, časnikom za vezu HV-a s Unproforom, i Joškom Macanom, direktorom HE "Peruća" i njegovim suradnicima, shvatio je o kakvim bi se posljedicama radilo ako bi brana bila minirana i srušena. S takvim spoznajama Gray je, riskirajući osobnu sigurnost, onesposobio mehanizam preljevne ustave koja je pala u donji položaj pa je voda iz jezera potekla u rijeku, te je u do tada prepunom jezeru vodostaj pao za gotovo pet metara.
Bilo je to u vrijeme kada su formalni nadzor nad branom imali pripadnici kenijskog bataljuna Unprofora uz redovitu nazočnost vojnika srpske paradržave. S unproforcima je valjalo uspostaviti kontakt i s te strane osigurati dotok informacija. To je, među ostalim, bila zadaća koju je dugo obavljao Ante Buljan, hrvatski vojnik iz Bitelića koji je taj prostor poznavao kao vlastiti džep. Buljan je vrlo često dolazio do Kenijaca te je, pod krinkom opskrbe pojedinim vrstama proizvoda, izviđao što se događa na prostoru pod njihovom kontrolom i od njih izvlačio korisne informacije.
Tu zadaću Ante Buljan obavljao je sve do 27. siječnja 1993. godine, kada je, idući prema Kenijcima, smrtno stradao. Na mjestu gdje su do tada bili Kenijci zatekao je pripadnike srpskih snaga, koji su, vidjevši ga, otvorili vatru i smrtno ga ranili, a njegova sumještanina i suborca zarobili. Tako je Ante Buljan postao jedina žrtva akcije "Peruća".
Spašavanje pod Rosinom kapom
Treći najblistaviji čin akcije "Peruća" počeo se odvijati odmah nakon miniranja brane. Bilo je to njezino spašavanje pod zapovjedništvom generala Ante Rose. Angažirani su inženjerci HV-a, HEP-ovci, mehanizacija građevinskih tvrtki i veliki broj privatnih prijevoznika koji su kamionima dopremali materijal radi nasipavanja eksplozijom nastalih kratera.
Kulminacija se dogodila sutradan, 29. siječnja, kada je mala skupina hrabrih i spremnih na najveću žrtvu uspjela otvoriti temeljni ispust brane, preko kojega je u Cetinu poteklo više od 250 metara kubičnih vode u sekundi, te se ubrzanim spuštanjem vodostaja smanjivao pritisak na teško oštećenu branu. Tu skupinu od šest ljudi vodio je inženjerac HV-a Vladimir Benac, a u grupi su još bili pripadnici HEP-a Ivo Filipović, zvani Injoka, Dujo Filipović Grčić, Pjerinko Macan, Ante Pavić i Ante Marunica. Oni su se zaputili u podzemnu prostoriju da bi otvorili ventil temeljnog ispusta ne znajući hoće li ih dočekati mine iznenađenja i hoće li poginuti. Uspjeli su, otvorili su ventil, omogućili spašavanje brane i vratili su se živi.
Sada ćemo se vratiti na vojni dio akcije "Peruća", koji je među njezinim akterima veliki kamen spoticanja jer su pojedinci svih minulih godina ponavljali priču u kojoj su isticali sebe premda su zapravo bili glavni akteri u propustima i nečinjenju.
Ante Buljan smrtno je stradao 27. siječnja. Tko je kriv za njegovu smrt? Ako je na bojišnici sve funkcioniralo, kako je moguće da su se srpski vojnici vratili na branu u velikom broju, kamionima i autobusima, da su protjerali desetke pripadnike Unprofora, da su dopremili dodatne količine eksploziva te ga unijeli i rasporedili u kontrolnu galeriju brane, da su eksploziv pripremili za detoniranje...
U ranim jutarnjim satima 28. siječnja Zoran Smoljo, zapovjednik bojne 16. domobranske pukovnije, zatekao se kod topničke bitnice u selu Lučanima.
– Oko 6 sati dobio sam dojavu naših izvidnika da su srpske snage dovukle teške haubice i da ih postavljaju na paljbeni položaj kod Babića brijega u Potravlju. Kako nije bilo vremena za premišljanje, zapovjedio sam topnicima da na njih otvore vatru. U kratko vrijeme u funkciji su bila sva naša topnička oruđa na svim položajima bojišnice – kazao nam je Smoljo.
Hrvatski artiljerci tukli su srpske snage kao nikada prije, sve do trenutka kada je s brane odjeknula stravična eksplozija, stup crnog dima suknuo je prema nebu, a cijeli cetinski kraj i šire osjetio je potres koji je u epicentru imao magnitudu od 2,7 stupnjeva Richterove skale.
Lošin dolazak
U tom trenutku pokrenute su u međuvremenu okupljene hrvatske snage vojnog pješaštva.
No kako su agresorski vojnici neprimijećeno došli na branu, protjerali Kenijce, dovezli eksploziv...? I koliko je pojedinaca iz redova hrvatskih snaga od tada do danas ostvarilo nepripadajuće zasluge, činove, odličja, mirovine, stambeno zbrinjavanje...? Hoće li se odgovori na ta pitanja ikada doznati?
Nekoliko dana poslije akcije "Peruća" njezina raščlamba našla se na Glavnom stožeru HV-a. Poslije raščlambe u Sinj je, po nalogu Glavnog stožera, došao admiral Davor Domazet Lošo. Dotadašnje zapovjedništvo 126. brigade je smijenjeno. Umjesto njih došli su novi časnici, koji su svojim radom i radom svojih suradnika te odgovornim izvršavanjem zadaća svih njezinih pripadnika 126. brigadu uzdignuli među vodeće pričuvne postrojbe HV-a, uz bok gardijskim brigadama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....