Prof. Božidarka Šćerbe Haupt, koja se još od osamdesetih, među ostalim, bavi turističkim vođenjima, osmislila je u povodu Godine Marka Marulića zanimljivu šetnju gradom, kroz koju priča priču o životu oca hrvatske književnosti, Splitu njegova vremena i dotiče punktove kojima je posve sigurno prolazio i kuće u kojima je možda živio.
Njezina tura, kako naglašava, nije ni klasični razgled grada ni sat povijesti i književnosti. To je šetnja koja kruži oko stare gradske jezgre i navodi grupu na stvaranje pretpostavki, maštanje, a svakako i na istezanje vratova – malo tko se inače, prolazeći tijesnim ulicama iza Vestibula, Bosanskom ili Pjacom, zaustavlja kako bi promatrao neku kamenu čipkastu terasu pod krovom ili uklesani grb kojemu su stojeća omekšala i zaoblila bridove.
Božidarka Šćerbe Haupt odlučila se za ovaj projekt netom je Hrvatski sabor donio odluku o proglašenju 2021. godine Godinom Marka Marulića, u povodu petstote obljetnice tiskanja "Judite", a njezinu turu uvrstila je u svoj program i Turistička zajednica Splita.
Kad je Solinska bila daleko
Božidarka – odnosno Darka – profesorica je njemačkog i talijanskog, stalni je sudski tumač i prevoditeljica; često je surađivala sa splitskim muzejima, pogotovo Arheološkim i Etnografskim, a vrlo su kvalitetni njezini prijevodi davnih putopisaca koji su posjetili Split i Dalmaciju.
Premda se o Maruliću i gradu njegova vremena do sada uglavnom sve reklo i istražilo – napokon, i znanstveni segment "Marulićevih dana" traje već trideset godina – zanimljivo je poći njegovim stopama uživo i pokušati povući paralelu s današnjicom.
Recimo, pokušati shvatiti što je prije pet stoljeća u gradu bilo "blizu", a što "daleko", što je značilo biti samo imućan, a što vrlo bogat. Danas, ako je na Pjaci, čovjek će neku zgradu u Solinskoj ulici označiti kao točku koja je u blizini. U Marulovo doba to je bilo izvan ruke, u polju.
Danas, netko tko ima nekretninu ili dvije u staroj jezgri, pa makar to bili i mali prostori, dobro je osiguran. Marulićeva obitelj posjedovala je pak više kuća u gradu, a opet poslala je kćer u samostan jer nisu imali dovoljno miraza kako bi je udali u skladu s njezinim statusom. Danas je odjeća potrošni materijal, a nekada se uvrštavala u oporuke.
I tako se dogodilo da nekretnine obitelji Marulić nisu ni do danas točno locirane (spominju se, na primjer, kao "kuća u kojoj živim"), a suknje, haljine i rukavi, koji su se u to doba radi lakšeg održavanja šivali odvojeno, precizno su opisani. Tako nam je ostao zapis o crvenoj i ljubičastoj suknji te sedefasto-zelenim rukavima.
Darka počinje svoju priču pokraj srednjovjekovne crkve Sv. Duha. U ondašnjoj četvrti Sv. Duha Marulić je tri godine prije smrti sastavio oporuku. U kojoj kući? O tome se može samo nagađati, ali postoje neki pokazatelji.
– Ako ju je pisao u kući svoga oca, to bi, kako pretpostavlja Radoslav Bužančić, mogla biti zgrada na križanju Šubićeve i Zadarske. Zna se da je gledala na Pjacu, ondašnji Trg sv. Lovre, a tu je i tzv. mala Papalićeva palača – poznato je da su mu Papalići bili susjedi. Susjed mu je također bio i neki zlatar kod kojega je Marulić naručio kalež, ali u kojoj ulici su pretežno živjeli zlatari, ne zna se, možda u jednoj na čijem je uglu spomenuta zgrada, a možda i u Bosanskoj – kaže Darka, koja je za pripremu ture koristila mnogo literature, a osobito radove Duška Kečkemeta i Cvite Fiskovića.
Priča o djedu lihvaru
Na Pjaci, u vijećnici, Marulić je sigurno provodio dosta vremena, kao i otac mu: obavljao je gradske službe i bio, kao plemić, u vijeću. I njega i oca spominju kao časne, poštene ljude, no izgleda da djed nije bio takav. Djed, također imenom Marko, bio je lihvar i našem književniku nije nimalo bilo ugodno sređivati obiteljske papire.
Priča o Maruliću ne može proći bez znamenite decameronovske zgode o venecijanskoj ljubavnici koja je koštala glave njegova prijatelja Papalića. Mladići su u isto vrijeme ljubovali s kćeri ili sestrom mletačkog kapetana kojemu je stan bio na vrhu Pjace, u palači Ciprijani. Jedan se pomoću užeta i koloturnika uspinjao k veseloj Mlečanki, a drugi bi čuvao stražu.
Jedne noći je, čini se, otac – ili brat – uhvatio Papalića, ubio ga, i pred Marulića je pala u zoru vreća s prijateljevim tijelom. Navodno ga je u velikom strahu sahranio u vlastitu vrtu.
– Priča bi mogla biti točna jer su još početkom 18. stoljeća – kada ju je zabilježio Antonio Constantini – navodili detalje i imena o toj zgodi u Splitu. Djevojka je mogla biti slobodnije naravi, navikla u svome gradu na slične zabave, a splitski su momci naprosto uzeli ono što im se nudilo – misli Darka.
S Pjace Bosanskom ulicom, pa kroz Židovski prolaz, stižemo do još jedne moguće nekretnine Marulićevih – u Bajamontijevoj na broju 5 pronađen je svojedobno grb obitelji. Uska je to uličica u kojoj je malo svjetla, a zgrada na spomenutom broju iznutra se širi sve do Pjace – opet pogled na Trg sv. Lovre!
– Teško je danas zamisliti da je ova gusta gradnja u gradskoj jezgri nekada bila još gušća, još zbijenija. Ali, renesansa donosi nove estetske potrebe. Kuće se iznutra šire, spajaju se po dvije i tri, ruše se zidovi. Split postaje veliko gradilište. Osobito plemići žele više svjetla i prostora, nastoje dobiti dvorane i salone u kojima će se družiti – kaže Darka, koja je nekada sudjelovala i u organizaciji Marulićevih dana, dok je radila u današnjem Pučkom otvorenom učilištu.
Za kuću uz Muzej grada Splita, za koju se tradicionalno držalo da je Marulićeva rodna kuća, danas se više tako ne misli – inicijali Z.M. ne odgovaraju poznatim Marulićevim precima, pa ta mogućnost ostaje samo kao pretpostavka.
Frano Božićević Natalis, Marulićev prijatelj i biograf, spominje pak da je pisac neko vrijeme živio i u sobici negdje blizu Krstionice, odnosno Jupiterova hrama, te da je imao učiniti samo kratak put do katedrale gdje je odlazio na misu. Soba nije locirana, a mnogi su nagađali gdje bi mogla biti i je li pisac iz nekog razloga stanovao u tuđoj kući ili je soba naprosto bila u nekoj od njegovih.
Kraj ture na Voćnom trgu
Kako bilo, zna se da je književnik posljednje godine života proveo pod istim krovom sa svojom nevjestom, bratovom udovicom, kojoj ostavlja na uživanje kuću u kojoj borave, do njezine smrti ili dok joj traje "status" udovice. Sam se nikada nije ženio, a nategnute pretpostavke kažu da je na tu odluku utjecala i krvava zgoda s Venecijankom.
Uz još nekoliko punktova, Darka zaključuje svoj hod s Markom na Voćnom trgu, gdje mu je i spomenik. Ne zaboravlja pripomenuti kako je Marulić napisao i svojevrsni prvi turistički vodič nazvan "Tumač uz natpise starih", a potom upućuje svoju grupu da, ako želi, posjeti i piščev grob u crkvi sv. Frane i tako zatvori krug.
Zbog epidemiološke situacije njezine grupe ne smiju brojiti više od deset osoba, tako da i školski razredi koje vodi Marulićevim stopama idu u tri navrata. Ali, za škole je Darka odlučila obavljati ture gratis i time dati prilog obilježavanju Marulićeve godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....