Postoje ti ljudi koji vas, nakon razgovora s njima, ostave bez riječi. Zapitate se što s vama nije u redu pa ne možete dosegnuti to što oni imaju. Nije riječ o nikakvoj materiji, niti ičem opipljivom. Sve je to propadljivo, skupa s našim tijelima za koja smo često uvjereni da ih nikad nećemo napustiti.
A hoćemo. Jedino sigurno u životu jest da ćemo umrijeti. To nije tema o kojoj se priča, osim kad je nužno jer je preminuo netko iz naše obitelji ili od prijatelja. Smrt je tema koja se zaobilazi, o kojoj se ne misli, koja se gura od sebe kao nešto što će jednom doći, ali ‘nećemo sad o tome’. To je konačnost, nema nas više, finito, zato daj neku ljepšu temu da u miru popijemo tu kafu.
Slutnja
Tea Perović imala je samo 38 godina i četvoro male djece kad se suočila s izglednom smrću. Svojom vlastitom. Sve je počelo bolovima, koji su postali nesnošljivi. Svjedočila im je u bolesti svoga oca, koji je umro mlad. Znala je da je i nju stiglo isto. Kad su joj liječnici priopćili da je oboljela od metastatskog karcinoma, nije bila iznenađena.
Prva pomisao bila su joj djeca. Najstarija kći imala je tek 5 i pol godina, druga 4, blizanke godinu i pol. Život je trebao biti pred njom, a tada je ispred sebe vidjela samo provaliju.
Tea je rođena na Braču, gdje je odrasla. U Zagreb je došla na studij. Pokrenula je privatnu tvrtku, udala se i rodila četiri djevojčice. Luni je danas 7 i pol, Teni je 6, a blizankama Miji i Eleni 3 i pol godine. Izazovno je biti majka četvoro djece, pogotovo u današnja vremena, a kad je dobila svoje blizanke, osjećala se, kaže Tea, kao ‘kraljica svemira’:
- Bilo mi je tako prirodno brinuti se za četiri curice, imala sam osjećaj da mogu sve. S mužem tada nisam bila u nekom dobrom odnosu, ali baš iz tog razloga sam osjećala da mogu preuzeti i mušku i žensku ulogu, i majke i karijeristice - prisjeća se Tea, profesorica njemačkog jezika i osnivačica tvrtke za poduke i prijevode, koja je u nedjelju navečer u Sponzi predstavila svoju prvu knjigu, ‘Stvorene smo za nebo’.
- Jednog dana počeli su baš gadni bolovi, u nozi i u leđima. Prvo sam mislila da je od nošenja beba, da se previše forsiram... Jedne večeri nisam uspjela spustiti jednu od blizanki natrag u krevetić. Leđa su mi zaštekala. Tada sam se prvi put zabrinula da ne mogu biti sama s njima jer nešto nije u redu - sjeća se Tea, koja nije imala nikakve druge simptome podmukle bolesti.
- Do tada sam bila super zdrava. Par godina prije toga moj je otac umro od posljedica metastatskog karcinoma. Prolazila sam s njim bolest i njegovo opisivanje te boli podsjetilo me na moju. Bila sam sigurna da ga imam i i ja. Kod doktora se pokazalo upravo ono što sam slutila - dodaje naša sugovornica, kojoj su utvrđene metastaze na cijeloj kralježnici, zdjelici, rebrima, jetri i na koži.
- U radiološkoj čekaonici sam se samo nadala da se neću raspasti jer je to bila strahovita spoznaja. Imala sam samo 38 godina i četiri male djevojčice. Tvoj život se potpuno promijeni. Imaš osjećaj kao da sanjaš i prolaziš kroz noćnu moru. Jedva sam čekala izaći van da se ne rasplačem pred svim tim nepoznatim ljudima - sjeća se tog strašnog trenutka.
Iskrenost
- Kad sam izašla van, nazvala sam svoju sestru s kojom sam jako bliska. Ona je liječnica, a prolazile smo s tatom sve i već tada bile potpuno iskrene u vezi njegove dijagnoze. Obje smo se rasplakale. Sjećam se da sam je zamolila da mi ništa ne taji jer će moje nalaze kao liječnica bolje razumjeti. Prva je pomisao svakom čovjeku ublažiti lošu vijest, ali moja sestra je pristala jer je znala da ne volim glumatanje da bih nešto bolje podnijela. Nema zavlačenja. Kako je, tako je.
- Taj dan mi je bio jako težak. Nisam se još mogla vratiti svojoj kući, gdje je baka čuvala moje curice. Nisam bila spremna suočiti se s njima, s njihovom nevinošću, pomisli da nisam više zdrava, da pred sobom vidim samo smrt. Kad dobiješ tu dijagnozu, nemaš osjećaj da se možeš izliječiti. To je smrtonosna dijagnoza. Na putu do doma otišla sam u neki nepoznati kafić i tu se dobro isplakala. Pomisao o mojoj smrti nije mi bila strašna, koliko pomisao na moju djecu - kaže ova mlada majka.
- Došla sam kući i nekako odradila taj dan. Stavila sam djecu na spavanje i vratila se u dnevni boravak, sama sa svojim mislima. Bilo mi je još teže, mislila sam ‘to ne može biti’, uhvatio me plač, uopće ne mogu opisati koliko je to razarajuća i bezizlazna situacija. Nisam se mogla uhvatiti ni za što.
- Do tog trenutka sam sebe smatrala vjernicom, ali nikad nisam živjela aktivnim vjerničkim životom. Otkad sam postala majka, potpuno sam zapustila vjeru. Djeca nisu znala tko je Isus niti tko je Bog, i mučilo me to. Potiskivala sam grižnju savjesti, pravdajući se da je to život, da nemam vremena, male su i to nije za njih. Kad je moj brak upao u krizu, ni tad mi se nije dalo moliti.
- U trenutku kad sam ostala u mraku svog dnevnog boravka, osjetila sam snažan poriv da padnem na koljena, a sam taj čin bio mi je užasno bolan jer sam već jedva hodala. Kleknula sam, izignorirala tu strašnu bol jer je to bio nadljudski poriv - i počela sam moliti. To je bila najljepša molitva mog srca i duše, zavapila sam Bogu ‘zašto ovakav križ, zašto maligna bolest, zar moram to proći kad je u meni toliko života?’.
U tom trenutku dogodila mi se transformacija. Počela sam zahvaljivati na svojoj bolesti. To je dar koji ničim nisam zaslužila. Bio je to osjećaj nadnaravnog iskustva, u kojem sam slušala riječi koje izgovaram, ali to nisu bile moje riječi jer ih nisam bila u stanju proizvesti. Kroz mene je progovorio Duh Sveti i postala sam radosna. Bog me potpuno promijenio. Razumjela sam da mogu prihvatiti križ jer Bog preko mog križa želi učiniti nešto čudesno. Prihvatila sam ga svim svojim srcem i predala mu cijeli svoj život. Od tog dana više nisam imala problema s prihvaćanjem svoje bolesti - ističe Tea.
Gledajući u nju, teško je povjerovati da ova mlada žena nosi tako tešku dijagnozu jer njezin izgled to ne daje naslutiti. Što je čudesno, ne osjeća nikakve tegobe, niti je brine da će ih opet morati podnijeti.
Smisao u patnji
- Nije bitno što me sve čeka, koje terapije i nuspojave, teški bolovi... Molila sam Boga samo dvije stvari, da bude uz mene i da budem dovoljno u stanju prepoznati Njegove znakove, da ih mogu slijediti. Obećala sam Mu da ću svoju djecu uvesti u vjeru i svaki dan s njima moliti. Moj križ mi je blagoslov, a ne kazna. Kroz moju bolest događaju se čudesne stvari. Dogodila se moja osobna transformacija, ali i moga muža. Bila je to prilika da i on promijeni svoj život i daje mi potpunu podršku - kazuje Tea.
Iskrena je do srži sa svima koji je okružuju, pa i sa svojom djecom, koja su joj bila najveći poticaj za pisanje knjige u kojoj je autentično objasnila sve što se u njoj događa, s naglaskom na smisao u patnji. Naglašava da joj tjelesno ozdravljenje nije bitno jer je doživjela ozdravljenje svoje duše.
- To ne govorim samo onako, nego iz dubine srca. Otpustila sam tu želju. Moj put i moja misija je možda drugačija - kaže s nježnim osmijehom na kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....