Tereza iz Tanzanije u – Trilju; osim zgodne kombinacije tri "T" u jednoj rečenici, zgodno je i potvrditi da doista postoji djevojka iz Tanzanije koja je sreću pronašla baš u malenom gradu u sastavu Sinjske krajine. I to bez udaje; 24-godišnja Tereza živi sama u gradiću pokraj Cetine, lijepo joj je, ima dobar posao i zahvaljujući svojoj plaći u prilici je financijski pomagati obitelji koju je ostavila za sobom u gradu Arushi, smještenom blizu granice s Kenijom. Terezi je Hrvatska "dreamland". I Trilj, otprije dvije godine.
Puno joj je ime Theresia Mbina Simango Laiser i po rođenju je pripadnica plemena Masai. Iako nije visoka rasta (kao Masai-muškarci, doduše), bolje upućeni vidjet će plemenska obilježja na njoj: nedostatak donja dva zuba i predivan bijeli niz ostalih, skladne crte lica i jedva vidljive ožiljke na obrazima. Da je sve teklo u duhu tradicije Masaija, nju bi s osam godina života vjenčali (ili barem "rezervirali") za odabranika, kojega ne bi izabrala ona, nego stariji članovi obitelji – kako to već biva.
No, malena se Tereza (kroatizirala je ime) pobunila protiv dogovorenog braka, te se obratila za pomoć u tamošnjoj katoličkoj misiji. Tako je, umjesto da se prerano uda i narodi djecu, dobila priliku za školovanje, i to ne samo osnovno, nego i "college"!
Tužan događaj na dolasku
Ponosno nam pokazuje svoju fotografiju u svečanoj nošnji na dan kad je maturirala. Postala je katolkinja i, za njihove prilike, visoko obrazovana, a da stvar bude kompletirana, upoznaje potom i naočita muškarca koji ju je zavolio na prvi pogled. Svidio se i on njoj, sad već i po europskim mjerilima sazreloj za udaju; to je bio 50-godišnjak iz Trilja.
– Trebali smo se vjenčati kad dođem k njemu u Hrvatsku. Dala sam otkaz u ugostiteljstvu gdje sam radila, u svojem rodnom gradu Arushiju, i pripremala se za promjenu adrese. Kontinenta – prisjeća se Tereza, sada već malko tužno.
Jer, dok su trajale pripreme za njezinu selidbu, izabranik joj je tragično preminuo. Ipak, ona u društvu prijateljice (koja se također odlučila na selidbu iz Afrike u Europu zbog osobnih razloga, no u Trilju se na koncu nije skrasila) dolazi u Dalmaciju. Odlučila je Tereza sebi dati priliku za bolji život, makar i bez muške potpore.
Čovjek snuje, Bog određuje; kao vjernica, Tereza smatra da je valjda čak i ovakav rasplet dio nekog Božjeg plana, to što je njezina nesuđenog supruga tako rano pozvao k sebi. A nju "presadio" tako daleko od rodne joj Afrike, Tanzanije, baš u Trilj.
Radna pratilja Miss Hrvatske
– Lijepo mi je tu. Nikad nisam imala problem, nikad doživjela rasizam, ljudi su prema meni ljubazni, vjerojatno zato što sam i ja ljubazna prema njima. Triljani su jako dobri i fini ljudi; meni je čak prijatelj od moga čovjeka (koji je preminuo) dao da živim u jednoj kući, besplatno, dok se ne snađem – kazuje nam Tereza na solidnom hrvatskom u kombinaciji s izvrsnim engleskim jezikom.
Kad je tek došla, radila je godinu dana u kuhinji poznatog triljskog restorana "Premijer". Tu je najviše naučila jezik, ali i shvatila u čemu se punjena paprika razlikuje od sarme. I naučila štošta o tradicijskoj kuhinji Cetinske krajine.
– Bilo mi je ekstra u "Premijera": dobra plaća, dobar posao, super. Ali morala sam se vratit u Tanzaniju zbog papira – prisjeća se.
Nakon šest mjeseci u domovini, vraća se u Trilj.
– Sad imam "permanent" i mogu ovdje mirno radit i živit. U kuhinji mi je bilo super, ali konobarenje je zabavnije jer se više razgovara s različitim ljudima. Sad sam u irish pubu "Kazika" i jako sam zadovoljna – iskreno će Tereza.
Njezina je poslodavka (vlasnica puba) bivša Miss Hrvatske, prekrasna Triljanka Katarina Banić. Riječi hvale su uzajamne; Kate je našla odanu radnicu, Tereza pak solidnu službu o kojoj bi u Tanzaniji mogla samo sanjati.
Od plaće školuje tri brata i sestru
– Zahvaljujući mojoj plaći, školuju se u Tanzaniji moja tri mlađa brata i sestra. Volila bih da mi ona (sestra) dođe ovdi, u Trilj – sanjarski veli mlada djevojka, čija majka ima samo 42 godine. I ona je podržava u izgradnji boljeg svijeta za sebe, čak i ako u Trilju ne zasnuje vlastitu obitelj. Na neke stvari ipak se ne može utjecati – ljubav te ili dotakne ili mimoiđe. Nekoga i pregazi...
– Zgodni su Hrvati, Triljani, ali ja sam solo. Nema veze zbog toga, imam ovde prijateljice, pa s njima nekad idem vani, zabaviti se. Volim plesat, a najdraže mi je izać ovde u "Carpe Diem" (bar u Trilju, nap. a.) ili u "Vanilla club" u Splitu. Volim pop i dance muziku za ples, i malo folk isto. Split je wow-grad – zadivljeno veli. Nekad, kaže nam, ljeti ode i na kupanje na Bačvice.
U njezinoj je domovini veoma toplo i vruće, odmalena je navikla na vrućinu pa joj smeta – za afričke prilike prohladno – zimsko vrijeme u Lijepoj našoj.
– Ne volim kišu, ni kad je hladno. Sve ostalo mi ovde u Trilj super – odaje.
Sama sebi kuha, dobro se snalazi "za špakerom", rado priprema jela s mesom i – palentom.
– Kod nas u Africi je palenta (kukuruz) više bijel, ovde žut; malo mi je to u početku bilo čudno. Volim kuhat i jest, draže su mi sarme od punjenih paprika jer – ne volim paprike. Ne volim ni slatkiše, pa ne pečem kolače. Eh da, volim riblja juhu! To u Arushiju nema, tamo se jede meso i mlijeko. Ali ovdje sam naučila jesti riblja juha, to je jako dobro jelo – veli.
Ne zamara se budućnošću, ona već živi svoj san. Trilj je sve što je mlada Tereza mogla željeti od života; barem je tako za sada.
– Šta bude, bude – vedro zbori Tereza iz Tanzanije u Trilju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....