Otkrivamo sve o logoru u Makarskoj iz kojeg su deportiranog Sandra Silajdžića - Vukovića spasili vojnici UN-a:
- 'Pa ljudi su bili u hotelima prvi red do mora'
Proteklih dana aktualan je slučaj 36-godišnjeg Sandra Silajdžića –Vukovića, koji je nakon 30 godina života u SAD-u deportiran u Hrvatsku.
Silajdžić, a po potrebi i Vuković, gostovao je u N1 studiju i kazivao kako je u Ameriku došao kao dijete, kao izbjeglica iz ratom pogođene Bosne, a u Hrvatskoj se sada našao bez ičega osim putovnice.
U Zagrebu nikada nije živio, nikoga ne poznaje i sada pokušava pronaći smještaj, posao i riješiti osnovne dokumente.
U javnosti se pojavio i Sandrov američki dosje prema kojem je vidljivo da je 2006. godine u Michiganu uhićen zbog posjedovanja marihuane, 2007. godine zbog krivotvorenja dokumenata, 2009. godine zbog skrivenog nošenja oružja, opiranja policiji i oružane pljačke, 2011. zbog posjedovanja oružja uz zakonsku zabranu, 2012. zbog kršenja probacije (uvjetovana i nadzirana sloboda počinitelja kaznenog djela tijekom koje službenici probacije provode postupke usmjerene na resocijalizaciju osuđenika, smanjenje rizika od počinjenja novog kaznenog djela te zaštitu društvene zajednice) i oružanog incidenta, a 2016. je priznao krivnju, dok su ga 6. siječnja 2026. godine uhitili agenti ICE-a i sutradan je deportiran u Hrvatsku.
Premda smo Veleposlanstvu SAD-a u Hrvatskoj dostavili upit vezan za slučaj Silajdžića – Vukovića pa još čekamo odgovor, unatoč svim ovim informacijama nije nam namjera baviti se Sandrovim slučajem, ali nas je, kao i sve Makarane i Dalmatince, šokiralo kad je u razgovoru za N1 spomenuo da je kao petogodišnjak, za vrijeme rata u BiH, dospio u logor u Makarskoj.
– Došao sam u Sjedinjene Države u prosincu 1995. kao izbjeglica, u Dayton, Ohio. Dobio sam dokumente da tamo živim kroz program jedne crkve tijekom rata u Bosni. Imao sam pet godina, rođen sam u Derventi. Imam i hrvatske dokumente jer su mi majka i djed rođeni u Slavonskom Brodu.
Kao izbjeglica sam za vrijeme rata živio i u Makarskoj. Tamo smo živjeli da izađemo iz ratne situacije, i tamo su bile malo komplicirane stvari. Uhitila nas je Hrvatska vojska i morali smo biti u jednom logoru, možda par mjeseci.
Onda smo izišli iz toga, mama je našla UN vojnike koji su rekli da će nam pomoći izaći iz države jer je bila ratna situacija – izjavio je, među ostalim, Silajdžić – Vuković.
Ako uzmemo u obzir jezičnu barijeru pa "logor" zamijenimo riječju "kamp", opet je nejasno kako nitko nikada svih ovih dana nije pitao Sandra kakav je to bio logor u Makarskoj u koji su ga uhićenog "utrpali" vojnici HV-a i gdje se točno nalazio, a iz kojega su ga spasili vojnici UN-a.
‘Ne znam trenutačnu lokaciju...‘
Svi znamo što je logor – prema definiciji Hrvatskog jezičnog portala, to je "uređeno privremeno prebivalište u prirodi istraživača, planinara, vojnika" ili "mjesto sakupljanja velikog broja na silu dovedenih ljudi radi iskorištavanja njihova rada i likvidacije – koncentracijski ili sabirni logor" i " jedinica u organizaciji ustaškog pokreta, odgovara području kotara u NDH".
Makarani i mještani cijele Rivijere izvrsno se sjećaju Domovinskog rata i rata u BiH, kad su izbjeglice i prognanici iz Hrvatske i BiH smještani u hotele i odmarališta turističke svrhe s pogledom na more, a omogućeni su im obroci i školovanje, pa ih je izjava o postojanju logora u Makarskoj jako naljutila.
"Svaka kuća je primila prognanike, svaki hotel je imao izbjeglice i napisati da je bio u logoru, takve poput njega treba deportirati iz Hrvatske za širenje laži i neistina iz doba Domovinskoga rata. Sramota i, šta se mene tiče, deport i zabrana ulaska u RH! Dosta je bilo omalovažavanja Hrvatske i Hrvata!"
"Pa ljudi su bili u hotelima prvi red do mora. Sada se izbjeglice meće u neke šatore, a mi dali najbolje lokacije na Jadranu, koliko ih je tek ostalo vamo, oženilo se i udalo. Pozdrav svima koji su se vratili ili su otišli negdi dalje u svit. Bilo je lipo družit se sa svima vama."
"Kažu Srbi da je naziv Makarska nastao od riječi ‘masakr‘ koji se događao u tom logoru."
"I ja sam bio u tom logoru. Strašno je bilo. Opekao sam se kad sam jeo pizzu, al‘ je barem Karlovačko bilo hladno. I tjerali su ih da se po najvećoj vrućini kupaju u slanoj bljutavoj vodi i to su ih prije toga natjerali da sa sebe skinu šinjele, suknene bičve i gumaše" – samo su neki od tisuće komentara na Facebooku na izjavu o logoru u Makarskoj.
Nazvali smo mi i Sandra Silajdžića – Vukovića, koji nam je u SMS-u na hrvatskom jeziku napisao da trenutno ne daje nikakve intervjue, uz zahvalu što smo ga kontaktirali.
Onda smo ga samo priupitali da nam objasni gdje je točno u Makarskoj bio taj logor i kakve je neugodnosti tamo doživio.
Sada nam je odgovorio na engleskom jeziku i napisao da je "sve što je želio reći da su odvedeni iz Makarske".
"Ne znam trenutačnu lokaciju tog mjesta, bilo je vrijeme rata na Balkanu, a ja sam bio vrlo mlad", kazao je Sandro, kojem smo objasnili da u Makarskoj nikada nije bilo nikakvog logora, samo hoteli za smještaj izbjeglica i prognanika.
I na to nam ništa više nije odgovorio.
‘Ljudi nisu bili iza žice, pritvarani ni izolirani‘
Nakon izjava deportiranog Sandra Silajdžića – Vukovića oglasio se Ivan Talijančić iz Igrana, koji je tijekom Domovinskog rata pa sve do 2002. godine obnašao dužnost koordinatora za smještaj prognanika i izbjeglica u Regionalnom uredu za prognanike i izbjeglice Makarska pri Uredu za prognanike Vlade RH.
Kako kaže, očitovao se javno samo zbog istine, a Ured je radio i nakon završetka rata radi organizacije povratka i zbrinjavanja izbjeglica i prognanika iz Hrvatske i BiH.
– U javnom prostoru ovih dana kruži izjava iz intervjua u kojoj se tvrdi da su izbjeglice u Makarskoj tijekom rata "uhvaćeni" i da su "bili u logoru".
Takve riječi nisu neutralne. U europskom povijesnom iskustvu riječ "logor" nosi vrlo precizne i teške konotacije i zato zahtijeva precizan, odgovoran i provjerljiv odgovor.
U hotelima i odmaralištima na Makarskoj rivijeri boravili su deseci tisuća ljudi od početka rata do njihova povratka ili preseljenja, a u vršnom periodu bilo ih je zbrinuto od 40 do 50 tisuća.
Makarska rivijera bila je utočište. Iz pozicije operativnog svjedoka sustava – iz onog dijela države koji je ljude primao, smještao i zbrinjavao – tvrdim i znam da je Hrvatska u nekim trenucima vodila brigu za više od milijun izbjeglih i prognanih ljudi.
Krenimo od onoga što se može provjeriti.
Makarsko područje bilo je među najopterećenijima u Hrvatskoj – ali nije bilo "logora". Na području Regionalnog ureda Makarska 1992. godine u jednom trenutku nalazilo se 37.035 prisilnih ratnih migranata. Istodobno, bivša općina Makarska imala je 21.041 stanovnika (popis iz 1991. godine).
U međunarodnim krizama skrb o stradalnicima najčešće "rješavaju" kampovima i ograđenim tranzitnim centrima. U Makarskoj i Hrvatskoj tada se dogodilo suprotno – ljudi nisu bili iza žice, nisu bili pritvarani i nisu bili izolirani kao kategorija stanovništva. Hrvatski model zbrinjavanja bio je civilizacijski izuzetak u odnosu na globalnu praksu – kazao je Talijančić.
Osiguran dostojanstven privremeni život
Kako kaže, u svijetu masovna raseljavanja najčešće proizvode privremene kampove i "kolektivne smještaje", koji su sami po sebi izdvojeni prostori.
Hrvatska je, usred vlastitog rata i razaranja, išla drugim putem – smještaj se oslanjao na turističku infrastrukturu (hoteli, odmarališta) i na privatne domove ljudi koji su doslovno otvorili vlastita vrata.
– To nije retorička figura. To je bitna razlika u humanitarnom pristupu: umjesto izolacije – uključivanje u život zajednice. I to nije bilo selektivno. Hrvatska je primala ljude iz Bosne i Hercegovine različitih nacionalnosti i vjera, među njima su bili i Bošnjaci i Hrvati te pripadnici drugih nacionalnosti.
U takvom kontekstu, tvrdnja koja Makarsku opisuje kao mjesto "logora" nije samo sporna – ona je suprotna logici i praksi sustava koji je funkcionirao kao sustav zaštite, a ne zatočenja. Međunarodna je zajednica taj pristup i prepoznavala.
Primjerice, UNHCR-ov visoki povjerenik za izbjeglice javno je pohvalio Hrvatsku zbog načina na koji je osiguravala smještaj izbjeglicama i omogućavala skrb "raseljenim osobama". To nije PR, nego relevantna ocjena iz sustava koji se bavi zaštitom izbjeglica i prognanika. Zato je važno ovo reći jasno, bez vrijeđanja i bez bavljenja ičijom osobnom sudbinom; ne ulazim ni u čije osobne priče, niti u pravne postupke u drugim državama.
Ali inzistiram na točnom opisu onoga što su Makarska i Hrvatska činile 90-ih godina: primale su ljude koji su bježali od rata i osiguravale im dostojanstven privremeni život, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili podrijetlo – objašnjava Talijančić.
Zbrinjavali, hranili, liječili, školovali...
Kako nadodaje, ako je netko pod riječju "logor" mislio na bilo kakav kolektivni smještaj, administrativnu evidenciju ili privremeni prihvat – tada je dužnost javne osobe i medija da to precizno razjasne. Jer riječ "logor" u javnosti znači nešto drugo – zatočenje, žicu, stražu, neljudskost. A to nije istina o Makarskoj rivijeri.
– Ovo nije rasprava o dojmu. Ovo su činjenice. U vrijeme kada su mnogi ljudi s Makarske rivijere aktivno sudjelovali u obrani domovine od velikosrpske agresije, ista je ta zajednica istodobno zbrinjavala i hranila, liječila, školovala i smještala tisuće ljudi koji su ostali bez doma.
To je povijesna činjenica, utemeljena na podacima, i moralna činjenica, utemeljena na iskustvu. I zato o tim godinama treba govoriti odgovorno. Ne zbog imidža, nego zbog istine – kazao je Talijančić.
O smještaju izbjeglica i prognanika na Makarskoj rivijeri očitovala se i Kaja Bakalić, tajnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Makarska.
Kako kaže, svi izbjeglice u nadležnosti Regionalnog ureda u Makarskoj bili su smješteni u organiziranom smještaju koji se realizirao otvaranjem hotela i odmarališta na području cijele Rivijere, a manji dio u privatnom smještaju sa svom raspoloživom logistikom, radi osiguravanja normalnog života u ratnim okolnostima kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.
– Svi izbjeglice su tijekom boravka na Makarskoj rivijeri u svakom trenutku mogli osjetiti svu gostoljubivost domaćeg stanovništva, suosjećanje, naglašenu solidarnost te empatiju, koja je sastavni dio našeg mentaliteta i podneblja. Organizacija prihvata izbjeglica bila je koordinirana na razini Vlade Republike Hrvatske, Vladina Ureda za izbjeglice i prognanike te regionalnih ureda, u koje je spadala i Makarska.
Kao tajnica Regionalnog ureda u Makarskoj u vrijeme kad su prvi izbjeglice počeli pristizati u Makarsku, s ogromnom odgovornošću tvrdim da su na svim razinama tadašnje vlasti u Makarskoj, kao i djelatnika Centra za socijalni rad, uloženi maksimalni ljudski napori te poduzete sve nužne mjere i radnje da se svi zbrinu u organizirane smještaje, najčešće otvaranjem hotela.
Držim da je korištenje termina "logor" moguće pogrešno ili nespretno interpretirano. Ako iz konteksta intervjua proizlazi nešto drugo, onda je to vrlo zlonamjerno i opako. Sjećam se da smo nerijetko dnevno evidentirali više od 5000 novih izbjeglica pridošlih iz Kupresa, Bugojna, Jablanice. Tko je te nesretne ljude "hvatao" i s kojim ciljem? Kako se netko s odmakom vremena uopće poigrava s tim terminom? Ljudi su došli jer su morali, zbog rata, okupacije i opasnosti.
Svi su zbrinuti i ostali su u Makarskoj i na Rivijeri dok se u njihovim sredinama nisu stvorile okolnosti za povratak. Napisati takvo što neutemeljeni je senzacionalizam u okolnostima koji služi nekim drugim svrhama. Republika Hrvatska je u zbrinjavanju izbjeglica i prognanika tijekom rata primjer za udžbenike o načinu humanog postupanja u takvim okolnostima. Svako drugačije tumačenje vrlo je zlonamjerno i lažno – kazala je Bakalić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....