Nakon više od dva mjeseca napornih putovanja i niza dijagnostičkih pretraga i konačno nekoliko zahtjevnih operativnih zahvata, potom privremene rehabilitacije, vratila su u Hrvatsku i svoj imotski rodni kraj Magdalena Popović (32), kao i njen suprug Saša.
Da, to je ona Magdalena o kojoj smo pisali ovoga ljeta u našoj Slobodnoj Dalmaciji. Ženi heroju koja je prošla Scile i Haribde, vraćajući se iz mrtvih, u najvećoj borbi svog mladog života. Nakon punih pet godina obilazaka mnogih naših bolnica, napisanih i isprintanih na stotine dijagnoza, otpuštanja iz bolnica, pa opet liječenja, ostala je sama u krugu svoje obitelji kod majke u zaseoku Jovići, prepuštena, što bi se reklo, sebi i Bogu, kako bi skončala svoj mladi život.
Ali jedan slučajan susret, kao i medijski napisi unijeli su preokret u njen život. Krenula je akcija prikupljanja pomoći za njeno neizvjesno liječenje u Španjolskoj. Val, ogromni val ljudske dobrote gotovo preko noći osigurao joj je mogućnost da preživi. I evo, nakon dva i pol mjeseca, od čega je dobar dio vremena provela u privatnoj klinici u Malagi, Magdalena i njen anđeo čuvar, suprug Saša vratili su se u svoje Joviće.
Otpusno pismo na 5 stranica
Magdalena kaže da joj je u Španjolskoj trasiran novi put u život.
– Dovoljan je samo zadnji papir, koji sam dobila od liječničkog konzilija predvođenog dr. Alvarom Moratom. Na tom papiru je sve, otpusno pismo na pet stranica za kraj. Od "nije vam ništa", što sam dobivala u hrvatskim bolnicama, do hrpe dijagnoza u kojima stoji da bolujem od šest kompresivnih sindroma. I da stvar bude još gora, svaki od njih je najteži i najrjeđi oblik. Saznali smo na kraju da sam imala dvije aneurizme, na arterijama jetre i slezene.
Umjesto jednog stenta, imam dva ogromna stenta u zdjelici, tek se na operaciji vidjela totalna opstrukcija i desne strane. Tako smo bili šokirani i jadni kad sam se probudila... Kad nam je doktor rekao, to nas je još više psihički dotuklo, mene, muža, cijelu obitelji... Zamislite kako je meni bilo dok sam ovdje obilazila pojedine liječnike koji su gotovo pa odmahivali rukom na moje stanje uz "nije vam ništa", pa do hrpe teških dijagnoza s kojima sam se morala suočiti – govori nam Magdalena, pred kojom je dug postoperativni oporavak. Teško joj je i fizički i mentalno, no vjeruje kako će uspjeti to prebroditi.
– Oporavak od ovih operacija je nešto najteže što sam za sada prošla i kroz što ću još morati prolaziti. A kad se oporavim, onda planiram tužiti naš zdravstveni sustav. Želim pravdu za ovih pet godina neizdržive patnje koju sam prošla bez adekvatne liječničke pomoći, a sve to zajedno sa mnom su prolazili i moji najmiliji – napominje Magdalena, koja osjeća mala poboljšanja koja joj daju nadu i vjeru da će biti puno bolje nego što se sada čini. Za dr. Moratu govori kako je njezin anđeo čuvar, baš kao i svi dragi poznati i nepoznati ljudi koji su se odazvali njezinu apelu za pomoć i pomogli joj u njezinu liječenju.
Na operaciji pet kirurga
– Ne bih bila živa da nije bilo svih njih. Nadam se da ću nakon pet godina uspjeti sjesti na stolicu, konačno bez bolova – otkriva nam. Po pitanju budućnosti, optimističan je i njezin suprug Saša, koji je cijelo vrijeme Magdalenina velika podrška.
– Poprilično smo izmoreni, ali sada s nadom kakvu dugi niz godina nismo imali. Primljeni smo u bolnicu na sveobuhvatnu i opsežnu dijagnostiku koja je jasno potvrdila da je prvo velika otvorena operacija s višestrukim zahvatima neizbježna, a zatim i zbog 84-postotnog suženja lijeve vene potrebno postaviti veliki stent. Odmah smo na temelju svih novih nalaza, snimki i prijedloga liječenja zatražili i drugo mišljenje iz Kine čiji su nam specijalisti kratko odgovorili da je ono što doktor Morata predlaže razuman i prikladan pristup liječenju Magdaleninih stanja.
Krajem rujna Magdalenu je operiralo pet kirurga. Tijekom operacije koja je trajala 7 sati primao sam i dobre i one malo manje dobre vijesti od doktora koji su povremeno i naizmjenično izlazili iz operacijske sale.
Samo ću ukratko navesti i opisati koje su sve operativne zahvate kirurzi obavili toga dana: nefroktomija, odnosno vađenje lijevog bubrega s čišćenjem mnoštva kolateralnih vena koje su se razvile kao posljedica potpuno zatvorene bubrežne vene (izuzetno teški Nutcracker sindrom) te transplantacija tog očišćenog bubrega u desnu stranu zdjelice; resekcija, odnosno uklanjanje ligamenta koji je iznenađujuće snažno pritiskao celijačnu arteriju (teški MALS sindrom od kojega su se kao posljedica razvile čak i aneurizme jetrene i slezenske arterije) te uklanjanje oštećenih živaca; i ono što smo se nadali da će Magdalena bar to uspjeti izbjeći jer je nakon sve dijagnostike situacija unutra bila nejasna, a to je jedan oblik premosnice tankog crijeva zbog pritiska gornje mezenterične arterije na dvanaesterac (Wilkie ili SMAS sindrom) – potanko nam je ispričao njezin suprug, ističući kako je u prvim postoperativnim tjednima njezin oporavak bio, u najmanju ruku brutalan, a nakon 17 dana došao je red na ugradnju velikog stenta.
Mislili smo da će to proći rutinski ali eto, ispostavilo se da je i desna ilijačna vena znatno sužena (75%) te je ugradnja i drugog velikog stenta u drugu venu s obzirom na sve bila neizbježna – radilo se o izuzetno rijetkom obliku May-Thurner sindroma viđenog tek nekoliko puta tijekom njihove prakse.
Prije dva tjedna Magdalena je puštena iz bolnice s ohrabrujućim predviđanjima, ali pravi rezultati liječenja znat će tek nakon 6 do 12 mjeseci – govore nam supružnici.
Teški PTSP i depresija
Ističu nam kako im je liječnik rekao da će Magdalenina kvaliteta života s vremenom doći na 7 od 10 što bi za njih značilo nezamislivu sreću.
– Zadnjih godina kvaliteta nam je bila nula, tako da ovo zvuči prilično ohrabrujuće. Znamo da to neće doći preko noći, svjesni smo da nas čeka nesumnjivo težak i trnovit put. Potrebne su specijalizirane fizikalne terapije i rehabilitacija, ne smijemo zanemariti ni psihološki aspekt u cijeloj ovoj priči, a, kako nam je doktor savjetovao, potrebno je i psihoterapijsko liječenje njenog teškog PTSP-a i depresije proizišlih iz petogodišnje patnje i niza preživljenih trauma – ističe ovaj brižni suprug, koji nam govori kako su ukupni troškovi bolničke dijagnostike i liječenja iznosili 67 tisuća eura, ne računajući troškove smještaja, putovanja, prijevoza, hrane, lijekova i ostalog, pritom bezbroj puta zahvaljujući svakom dobrom srcu koje je pomoglo spasiti Magdalenin život.
Njih dvoje pokazali su nam svaki račun, želeći opravdati svaki cent dobiven u humanitarnoj akciji. Ostali su sada praktički na nuli, a pred njima su novi izazovi zahtjevne rehabilitacije.
– Ono što nas sada još dodatno brine jest Magdalenino suženje jugularne vene u vratu za koju doktori smatraju da je za sada nije potrebno liječiti operativnim putem, ali to ćemo također znati nakon spomenutog vremena. Koliko god briga sada imali, svejedno brojimo i slavimo sve pobjede, a jedna od njih je i povratak avionom kući, što je prije i pod morfijem bilo nezamislivo – entuzijastično će Saša Popović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....