U svijetu tajlandskog i kick boksa za Splićanku Anu Bajić (32) se zna; to je sportašica koja redovito "kosi" konkurenciju i u vitrinu posprema europske i svjetske medalje - ima ih nekoliko, a zadnju je (europsko zlato) osvojila u kick boksu prije nekoliko dana na prvenstvu u Antalyji, u Turskoj.
U "civilnom" društvu, Anu najviše poznaju - djeca. Jer, kad pospremi rukavice, bandaže, štitnike i drugi "asesoar" u ormarić, radi kao odgajateljica u vrtiću. I kao animatorica na dječjim rođendanima. Povremeno čak i konobari, kad su u Spaladium Areni neka događanja.
- Triba radit, nije ovo nogomet da od njega mogu živit. A i nisam se uzalud školovala za vrtićku odgajateljicu; to sam zanimanje izabrala jer je, uz boks, rad s dicom moja najveća ljubav - kazuje splitska šampionka.
U Turskoj je zablistalo na "europskom" nekoliko domaćih sportaša; uz Bajić tu su i Splićanka sa zagrebačkom adresom Lucija Bilobrk (kategorija K1, klub Pit bull), Nives Radić iz Šibenika (low kick, klub Dalmatino) te muški kolege Roko Doždor i Luka Žuljević (Kaštela).
Ana je jedan od najjačih izdanaka kick-boks kluba Mornar, iako je svoje "prve udarce" zadala (i primila) u klubu Terminator na Visokoj. Evo kako je počelo...
- Brat Ivan me htio upisat na neki sport jer sam kao mala doživila incident ispred portuna. Živila sam na Visokoj - još sam tu - i jedini klub u blizini bija je Rakelin Terminator (direktor je legendarni Željan Rakela, nap.a.) - prisjeća se Ana.
- Bilo mi je tamo dobro, taman je bija kraj osnovne škole kad je započet taj moj boksački put. A kad sam u srednjoj školi, Ekonomskoj u Splitu, upoznala moju buduću najbolju prijateljicu Helenu Jurišić, dogodija se taj prijelaz u klub Mornar. Od tada sam tamo; ona me nagovorila, njezin brat Dario Jurišić mi je trener, on je najzaslužniji za moj uspjeh, uz kondicijskog trenera Gorana Mulalića - navodi sportašica.
Povjerava da joj boks uopće nije bio u planu, ali se s vremenom "navukla".
- Naučiš se tom nekom adrenalinu, kad ti srce zatuče dok ulaziš u ring, ka da će prsnit; to se ne može usporedit ni sa čim - sažima.
Anu smo jedva priveli na razgovor i snimanje; kad čujete kako izgleda njezin dan, bit će vam jasno zašto.
- Prvi trening mi je u sedam ujutro, znači budim se oko šest. Do osam sam gotova, onda se vraćam doma, kućanski poslovi, ovo-ono i na posao u vrtić od 13 do 17 sati. U 18 sati imam skoro svaki dan animaciju na nekom dječjem rođendanu, a u 20 sati sam na drugom treningu u "Mornara".
Subote i nedjelje koristim za dodatne dječje rođendane, ili konobarim u Areni. Nema tu baš puno mista za ćakule i kave, iako imam veliku podršku obitelji, pogotovo sestre Marije. A bećar sam u duši na mamu - Slavonku (otac mi je Imoćanin), pa se volim s društvom nekad navečer i zaveselit. Pojist i popit, fala Bogu, vidi se - smije se dobrodušna Ana, inače "teškašica klase "preko sedamdeset".
Vrhunska borkinja, te prava ljepotica!
Najvažnije medalje osvojila je tijekom proteklih pet godina: zlato u tajlandskom boksu u Minsku, na Europskom prvenstvu, bila je i prvakinja svijeta u talijanskom Lido di Iesolu, te je ponovno pozlatila Europu sad, u Turskoj.
Njezina posveta najnovije pobjede je, pak, dirljiva priča. Skoro pa priča za sebe.
- Samo tih nekoliko godina ranije nisam ni slutila da ću ovu aktualnu pobjedu slavit bez trojice najboljih prijatelja u životu; sva trojica su preminuli prerano i podsjetili mnoge od nas, koji su ih poznavali, kako je život varljiv. I kako se lako ugasi.
Njima u čast sam tetovirala ove tri zvjezdice na ruci; to su oni - Josip, Igor i Darko.
‘Treba je bit pir, a ne pogreb‘
Prvi je od karcinoma preminuo Josip Braovac. Svi smo skupa trenirali u "Mornara", Josip je bio glumac i u spotovima sa Andreom Šušnjarom. Još ne mogu shvatit da nema te momčine. Da bolest uzima i takve, ka planina.
Igora Nešića poznavalo je puno ljudi, bija je pjevač u grupi Smile, uzgaja konje, boksač... I Slobodna je pisala o njemu. Kad je poginija u prometnoj automobilskoj nesreći koju nije skrivio, još nije imao trideset. Njegov je ispraćaj bija masovan, pun muzike. Takav mu je triba bit pir, a ne pogreb; ali to je jedino šta nam je ostalo. Svaki dan me boli njegovo odsustvo, i nikad mi nitko na pobjedničkim sportskim feštama neće pivat ka on. Više to nije isto.
Treći mi je otiša prijatelj Darko Jogunić, isto prometna nesreća, na motoru...
Mi nismo bili prijatelji, svi četvoro bilo smo - braća. Kad je jedan ima love, imali bi svi. Bili smo, kako se ono kaže, na jednom novčaniku. Jedni drugima pri ruci i za feštu, i za plakanje. A jedan po jedan su mi otišli.
Možda sam ja za nekoga boksačka zvijezda, ali njih trojica su moje zvijezde. I znam da navijaju za mene iz neke nebeske lože - dirnuto će Ana, boksačica Bajić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....